REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1153/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o. iz Osijeka, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Luka Jurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3441/2022-2 od 23. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2143/2020-32 od 8. lipnja 2022., u sjednici održanoj 4. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i slijedom toga ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3441/2022-2 od 23. siječnja 2023. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2143/2020-32 od 8. lipnja 2022. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 19.876,74 kn sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.298,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 8. lipnja 2022. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kn (točke II. i III. izreke presude).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 1266/2023 od 14. lipnja 2023. podnosi tuženica zbog pitanja:

„1. Je li trgovac, na kojega je ugovorom o ustupu tražbine sklopljenim sa potrošačem prenesena tražbina na povrat više plaćenog kao posljedice ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF), ovlašten pozivati se na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenutog tužbom Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012.g., u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, radi ostvarenja prenesene tražbine?

Odnosno

Protivi li se čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015, 14/2019), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nepoštena, odnosno ništetna, izravnom primjenom utvrđenja iz odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenutog tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012.g. - na postupak koji radi povrata više plaćenog kao posljedice ništetne odredbe potrošačkog ugovora pokrene trgovac na kojega je ugovorom o ustupu tražbine sklopljenim sa potrošačem prenesena tražbina iz potrošačkog ugovora o kreditu?

2. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dio odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i/ili odredba o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora?“.

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju.

4. Revizija je neosnovana.

5. U ovom predmetu između stranaka nije sporno da je Tanja Jurčić (ranije Bubanović) s tuženikom (čija je tvrtka tada glasila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopila Ugovor o kreditu broj 016-2744/2006 kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 21.516,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

6. Između stranaka nije sporna ni činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen te da je korisnik kredita Tanja Jurčić s tužiteljem 28. svibnja 2019. sklopila Ugovor o ustupu tražbine kojim je Tanja Jurčić ustupila svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz navedenog Ugovora o kreditu. Time je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje koje tužitelj potražuje u ovom sporu od tuženika.

7. Nesporno je i da je Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača vodio, između ostalog, i protiv (ovdje) tuženika spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 te da je u tom sporu 4. srpnja 2013. donesena presuda (str. 225.-404. spisa) kojom je, između ostalog, utvrđeno da je (ovdje) tuženik kao V- tuženik u tom postupku u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tog Zakona (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. (…) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Između stranaka također nije sporno da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i (djelomično) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018. (str. 154.-224. spisa) kao i to da je izjavljene revizije protiv obje navedene drugostupanjske presude Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio odlukama poslovni broj Revt 575/2016 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. (str. 454.-486. spisa).

9. Sudovi utvrđuju da je Ugovor o kreditu broj 016-2744/2006 od 28. studenoga 2006. sa str. 16.-19. spisa kojeg je tuženik sklopio s Tanjom Bubanović (kasnije Jurčić) potrošački ugovor na kojeg se primjenjuju utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (točke 5. izreke te presude; str. 228.-229. spisa). Ovo iz razloga jer, neovisno od toga što je korisnik kredita Tanja Bubanović (kasnije Jurčić) naknadno s tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu tražbine (str. 7. spisa), korisnik kredita je bio potrošač, a predmetni ugovor o kreditu je sklopljen u razdoblju između 1. lipnja 2004. i 31. prosinca 2008. te je tim ugovorom ugovorena mjesečna anuitetna otplata uz valutnu klauzulu u CHF (članak 4. tog Ugovora) i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika (članak 6. tog Ugovora).

10. Visina tražbine u ovoj fazi postupka među strankama nije sporna.

11. Prema odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

12. Sud Europske Unije (dalje: Sud EU) je u predmetu C 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) kao u ovom sporu iznio pravno shvaćanje kako slijedi:

„Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“.

13. Slično Sud EU u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. u toč. 53. i toč. 54. iznosi pravno shvaćanje kako slijedi:

„Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnim onima u glavnom postupku, ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da su sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).“.

Ta sudska praksa treba se prenijeti u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 29 od 5. travnja 1993. - dalje u tekstu: Direktiva 93/13 - napomena ovog suda).

14. Dakle, imajući u vidu nadređenost evropskog prava domaćem pravu, pa tako i obveznost presuda Suda EU odgovor na prvo pitanje koja u reviziji postavlja tuženik glasi:

Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.

15. Sud drugog stupnja, jednako kao i sud prvog stupnja glede pitanja pod 2. zauzima pravno shvaćanje da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na utvrđenja iz izreke navedene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu te je zbog navedenog pravilno odbio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka čije je saslušanje predložio tuženik, a radi utvrđivanja činjenice je li se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i, povezano s time, je li predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu ugovaranja valutne klauzule u CHF i u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

16. Tuženica naznačenim pitanjem u biti osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača.

17. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

18. Prema navedenom, potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

18.1. Članak 81. ZZP- a glasi:

„(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

..

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“.

19. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

20. U citiranoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem „za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.“ „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“.

21. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

22. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala predniku tužitelja odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

23. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom, pri čemu nije od utjecaja je li tužitelj potrošač ili osoba na koju je preneseno potraživanje potrošača, a iz razloga zbog kojih je dan odgovor na prvo pitanje. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa tražbine nije došlo.

24. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

„... banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

... Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

...

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke).“.

25. Europski sud za ljudska prava u predmetu O.T.P. b. d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - O. b. d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 - R. A. d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 E.&S. b. d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - P. B. Z. d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - A. B. d.d. protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka- podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.

26. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

27. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi. (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev 120/2023 od 28. veljače 2023.)

28. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu tuženice upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača.

29. Na temelju svega naprijed navedenog, kako su glede drugog pitanja sudovi odstupili od pravnog shvaćanja iznesenog u ovoj odluci, kao i u odluci ovog suda poslovni broj Rev-120/2023 valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 4. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina

Broj zapisa: 9-30861-f5f3b

Kontrolni broj: 02bd6-e4433-6e90c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Dražen Jakovina, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.