REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 692/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2921/2021-4 od 27. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1229/2019-37 od 26. travnja 2021. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1229/20219-48 od 25. svibnja 2021., u sjednici održanoj 4. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i slijedom toga ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2921/2021-4 od 27. srpnja 2022. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1229/2019-37 od 26. travnja 2021. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 1229/2019-48 od 25. svibnja 2021. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju u iznos od 8.463,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose; odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.443,37 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II. izreke); nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.714,49 kn (točka III. izreke); odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.560,51 kn (točka IV. izreke); u cijelosti odbija tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

1.1. Rješenjem poslovni broj P-1229/2019-48 od 25. svibnja 2021. ispravljena je očita pogreška u pisanju u točki I. izreke pobijane presude na način da umjesto iznosa „8.463,83 kn“ ispravno piše iznos „8.436,83 kn“.

2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 4316/2022-2 od 8. ožujka 2023. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude suda drugog stupnja zbog pitanja koja glase:

„1. Može li stjecatelj tražbine, koji nema status potrošača, samo zbog toga što mu je ustupljena tražbina „nastala po osnovi nepoštenih i ništavih odredaba ugovora o kreditu“, ostvarivati prava koja temeljem članka 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP/07) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) pripadaju potrošaču osobno?

2. Treba li članak 502. c ZPP2-a, članak 138a ZZP/07 i članak 118. ZZP/14 tumačiti na način da se na prava i pravna utvrđenja iz odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, može direktno pozivati i stjecatelj tražbine stečene ustupom, koji sam nema status potrošača?

3. Je li tužitelj, koji nema status potrošača, već je tražbinu stekao ustupom, lišen bilo kakvog tereta dokaza u odnosu na ustupiteljevo potrošačko svojstvo i potrošačku kvalitetu ugovora iz kojeg potječe tražbina koja je predmet spora?“.

4. Na reviziju je odgovoreno.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja koji potražuje isplatu preplaćenih kamata prema Ugovoru o kreditu broj 3206853351 od 13. lipnja 2006. kojeg su Nenad Lavić kao korisnik kredita i tuženik zaključili dana 13. lipnja 2006. i kojim je odobren nenamjenski kredit u iznosu od 23.061,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita, a predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

7. Tužitelj svoje potraživanje zasniva na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 23. svibnja 2019. od koju korisnik kredita ima prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potražuje iznos kao u izreci presude suda prvog stupnja.

8. Dakle, predmet spora jest povrat iznosa koje je tuženica primila u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnika kredita tužitelju.

9. U ovoj fazi postupka nije među strankama sporno da:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 donosi presudu kojom odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, pod stavkom I. izreke kojim je utvrđeno da je I-tuženica Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a/03, odnosno kasnije čl. 96. i čl. 97. ZZP-a/07.,

- presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I-VII-tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku I. izreke.

10. Dakle presuda prvog stupnja poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. pa nadalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu na način da se ista tijekom ugovornog razdoblja mijenjala sukladno jednostranim odlukama i aktima same banke, bez prethodnog pojedinačnog pregovaranja o toj odredbi, čime je postupila protivno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i čl. 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. i nadalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i čl. 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

11. U tijeku postupka je utvrđeno da je na temelju predmetnog Ugovora o ustupu tražbine Nenad Lavić ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženici nastalu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

13. Sud Europske Unije (dalje: Sud EU) je u predmetu C 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) kao u ovom sporu iznio pravno shvaćanje kako slijedi:

„Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“.

14. Slično Sud EU u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. u toč. 53. i toč. 54. iznosi pravno shvaćanje kako slijedi:

„Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnim onima u glavnom postupku, ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da su sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).“.

Ta sudska praksa treba se prenijeti u pogledu primjene Direktive 93/13 (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - Službeni list Europske unije, L 095 29 od 5. travnja 1993. - dalje u tekstu: Direktiva 93/13 - napomena ovog suda).

15. Dakle, imajući u vidu nadređenost evropskog prava domaćem pravu, pa tako i obveznost presuda Suda EU odgovor na prva dva pitanja koja u reviziji postavlja tuženik glasi:

Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

16. Sud drugog stupnja, jednako kao i sud prvog stupnja glede pitanja pod 2. zauzima pravno shvaćanje da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na utvrđenja iz izreke navedene pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu te je zbog navedenog pravilno odbio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka čije je saslušanje predložio tuženik, a radi utvrđivanja činjenice je li se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i, povezano s time, je li predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu ugovaranja valutne klauzule u CHF i u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

17. Tuženica naznačenim pitanjem u biti osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača.

18. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

19. Prema navedenom, potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

19.1. Članak 81. ZZP- a glasi:

„(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

...

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“

20. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

21. U citiranoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem „za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.“. „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće...“.

22. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

23. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala predniku tužitelja odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

24. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom, pri čemu nije od utjecaja je li tužitelj potrošač ili osoba na koju je preneseno potraživanje potrošača, a iz razloga zbog kojih je dan odgovor na prvo pitanje. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa tražbine nije došlo.

25. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

„...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

...

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

... U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke).“.

26. Europski sud za ljudska prava u predmetu O.T.P. b. d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - O. b. d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 - R. A. d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 E.&S. b. d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - P. B. Z. d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - A. B. d.d. protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka- podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.

27. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

28. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi. (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev 120/2023 od 28. veljače 2023.)

29. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu tuženice upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača.

30. Na temelju svega naprijed navedenog, kako su glede drugog pitanja sudovi odstupili od pravnog shvaćanja iznesenog u ovoj odluci, kao i u odluci ovog suda poslovni broj Rev 120/2023 valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 4. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina

Broj zapisa: 9-3085e-9ad98

Kontrolni broj: 01c38-d7db6-b4978

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Dražen Jakovina, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.