Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-434/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr.sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog DA, zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 5. listopada 2022. broj: K-15/2019., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog DA kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi DA proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje kazneno djelo je na temelju članka 110. u vezi članka 34. te članka 48. stavak 1. i 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine nakon čega mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne na koju je osuđen izvršava 10 (deset) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca se neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo, s time da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude, a u koji rok provjeravanja se ne uračunava vrijeme provedeno na izdržavanju kazne.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 6. lipnja 2018. do 12. ožujka 2019.
1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje ZKP/08.) optuženik je oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. kao i snašanja troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv presude žale se državni odvjetnik i optuženik.
2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora unutar okvira zapriječene kazne.
2.2. Optuženi DA žali se po branitelju odvjetniku Željku Stankoviću zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe ili da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. U odgovoru na žalbu državni odvjetnik predlaže odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu.
4. U odgovoru na žalbu optuženik predlaže odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.
5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08,. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog DA nisu osnovane.
7. Optuženik doduše ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka ali istu ne obrazlaže osim što samo navodi da izostaju razlozi o odlučnim činjenicama te da je izreka kontradiktorna sama sebi dok Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476 stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka.
8. Optuženik u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje da je kod njega nedostajala i voljna i intelektualna komponenta namjere jer je prestao s postupanjem prema ŽA istog trenutka kad mu se isti obratio riječima „izbo si me šest puta, jel dosta, kužiš što se napravio, pusti me da idem u bolnicu na šivanje“, a do tada je postupao mahnito, kod njega nije bilo zdravog razuma, a što potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka. Dakle, optuženik upućuje na izostanak ispunjenja subjektivna obilježja terećenog kaznenog djela.
8.1. Prvostupanjski sud je redoslijed događaja, opisan u činjeničnom opisu izreke presude, utvrdio iz iskaza svjedoka AA (točka 10.) te oštećenog ŽA (točka 9.) po kojima je doista optuženik popustio s napadom prema ŽA nakon što mu se isti obratio navedenim riječima što je oštećenik iskoristio i otrčao. Međutim, prvostupanjski sud precizno, za razliku od optuženika u žalbi, analizira radnje koje je prethodno, do tog trenutka, poduzeo optuženik koji prvo ubada s nožem oštećenika, trči za njim kada isti pokušava pobjeći te ga ponovo ubada nožem zadavši mu ukupno šest ubodnih rana te ga u daljnjoj nakani sprečava oštećenik pružajući otpor, u čemu oštećeniku pomaže i svjedok AA. Stoga prvostupanjski sud (točka 23.) ispravno zaključuje da je optuženik postupao s oblikom krivnje izravnom namjerom te iznosi razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ovdje valja ukazati da je prema nalazu i mišljenju psihijatrijske vještakinje prof.dr.sc. Tije Žarković Palijan (točka 15.), koje pravilno u potpunosti prihvaća prvostupanjski sud, tempore criminis optuženik bio ubrojiv, ali da su istovremeno njegove sposobnosti da shvati suštinu i bit postupanja bile smanjene kao i mogućnosti da upravlja svojom voljom i postupcima, ali ne bitno. Vještakinja ne nalazi da je ponašanje optuženika bilo psihotično determinirano. Dakle, suprotno žalbenim navodima kod optuženika se evidentno pa niti do trenutka kada mu se obraća oštećenik, ne radi o „mahnitom postupanju u kojem nije bilo zdravog razuma“.
9. Nadalje, optuženik u odnosu na ispunjenje subjektivnog obilježja kaznenog djela upućuje na sredstvo počinjenja kao i na lokaciju uboda pri čemu navodi da niti jedan zamah nije bio usmjeren prema glavi ili vratu oštećenika. Međutim, prvostupanjski sud je analizirajući obranu optuženika, iskaz oštećenika kao i svjedoka AA (točka 21.) zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o preklopnom nožu dužine oštrice 6 do 10 cm koji je prema nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka dr. Dražena Jankovića podobno sredstvo za nanošenje teških tjelesnih ozljeda sa smrtnim ishodom, kako u odnosu na trbušnu šupljinu, natkoljenice i nadlaktice (lokacija zadobivene ozljede) tako i u odnosu na područje grudnog koša (točke 11.-12.). Dakle, radi se o objektivno opasnom sredstvu u odnosu na kojeg je kao takvog, suprotno žalbenim navodima, postojala percepcija optuženika. Također, suprotno žalbenim navodima, u odnosu na pokušaj ubadanja u predjelu prsa iskazuje upravo oštećenik (list 322 spisa i točka 9.) kada navodi da je optuženik zamahnuo prema njegovim prsima pa ga je uspio uhvatiti za desnu podlakticu bliže zglobu i tako spriječiti da ga ubode.
10. Optuženik u žalbi upućuje da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 35. KZ/11. te zbog dobrovoljnog odustanka optuženika osloboditi od kazne. Dakle, u konkretnom slučaju radilo bi se, prema žalbenim navodima o posrednoj povredi odredaba kaznenog zakona i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koje je međutim pravilno utvrđeno te iz kojeg proizlazi da je do prestanka napada na oštećenika došlo zbog radnji oštećenika i svjedoka AA (opisano u točki 8.1. ove presude) a ne zbog toga što je optuženik dobrovoljno prekinuo započeto počinjenje kaznenog djela. Isto se odnosi na žalbene navode u pogledu eventualnog ostvarenja obilježja kaznenog djela nanošenja teške tjelesne ozljede iz članka 118. KZ/11. Naime, prigovori u žalbi ishod su subjektivne analize i ocjene rezultata postupka. S druge strane ne može se isticati kao povreda kaznenog zakona kad žalitelj na temelju svoje ocjene dokaznog materijala smatra da je trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje, iz kojeg bi proizlazila drugačija pravna kvalifikacija djela, povoljnija za optuženika. Prema tome, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio kazneni zakon kad je optuženika proglasio krivim za pokušaj kaznenog djela ubojstva, pa je žalba iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona na štetu optuženika neosnovana.
11. Prvostupanjsku presudu, u odnosu na odluku o kazni pobijaju i državni odvjetnik i optuženik.
11.1. Državni odvjetnik u žalbi, prihvaćajući utvrđene olakotne okolnosti smatra da im je sud precijenio značaj te da nisu u smislu članka 48. stavak 2. KZ/11. naročito olakotne pa da ne opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne a potom i primjenu djelomično uvjetne osude kao i da nije kao otegotne okolnosti uzeo u obzir nesporno utvrđenu upornost optuženika u počinjenju kaznenog djela jer je oštećenika u tri navrata napadao nožem kao i to da mu se nije ispričao upućujući u obrani da se samo branio od njegovog napada.
11.2. Optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao barem kao olakotnu okolnost uzeti u obzir dobrovoljni odustanak kada već nije primijenio članak 35.
KZ/11. i osloboditi ga od kazne.
11.3. Prvostupanjski sud je pravilno kao olakotne okolnosti cijenio raniju neosuđivanost, smanjenu ubrojivost tempore criminis, protek vremena više od četiri godine od počinjena kaznenog djela za koje vrijeme nije imao kažnjivih ponašanja, izraženo žaljenje zbog ozljeda koje je pretrpio oštećenik te promjene u njegovim osobnim prilikama odnosno činjenicu da se zaposlio i da više ne konzumira alkohol i opijate. Međutim, u odnosu na žalbene navode državnog odvjetnika valja u prvom redu ukazati, a što je razvidno iz izreke (primjena članka 48. stavak 1. i članka 34. KZ/11.) i obrazloženja presude (točka 35.), da je prvostupanjski sud izrekao kaznu zatvora ispod zakonom propisanog minimuma sukladno članku 49. stavak 1. točka 2. primijenivši zakonsko ublažavanje kazne pa su neosnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika o tome da navedene okolnosti nemaju značaj naročito olakotnih okolnosti koje bi opravdavale ublažavanje kazne jer ih kao takve prvostupanjski sud nije ni ocjenjivao. Isto se odnosi i na žalbene navode optuženika u pogledu primjene instituta dobrovoljnog odustanka kao olakotnu okolnost s obzirom da isti ne proizlazi iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja (točka 9. ove odluke).
11.4. U odnosu na žalbene navode državnog odvjetnika u pogledu propusta utvrđivanja otegotnih okolnosti valja ukazati da je doista prvostupanjski sud kao takvo trebao cijeniti nesporno utvrđenu upornost u počinjenju kaznenog djela kada optuženik u tri navrata napada oštećenika dok izostanak isprike treba dovesti u vezu sa činjenicom da optuženik kazneno djela poriče ali i da je izrazio žaljenje zbog ozljeda koje je pretrpio oštećenik pa sud isto osnovano nije uzeo u obzir kao otegotno.
11.5. Međutim, bez obzira na prethodno navedeno, izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine primjerena je svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima pa i u upornosti optuženika u počinjenju djela, pa će, vodeći računa o pravilnom zaključku prvostupanjskog suda da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne, optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela, dakle uz osnovanu primjenu djelomično uvjetne osuda (suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika) na način da se izvršava 10 (deset) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca se neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo, u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. i ta kazna je primjerena osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.
12. Kako žalbe stranaka nisu osnovane, a niti je utvrđena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 3. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Turudić, univ.spec.crim.
