Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 78 Gž-244/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice odvjetnice Petre Vuksanović iz Rijeke, Blaža Polića 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Petra Legović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vuksanović i partneri d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalni ured Rijeka, Rijeka, Bulevar oslobođenja 14, OIB: 91547293790, radi utvrđenja, ništetnosti, proglašenja nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 643/18-30 od 7. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice odvjetnice Petre Vuksanović iz Rijeke, Blaža Polića 4 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 643/18-30 od 7. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva utvrditi da je Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja za djelatnicu EG, [broj], [broj] u cijelosti ispunjen od strane tužiteljice, da je odredba čl. 9. toga Ugovora ništetna, da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate pokrenut temeljem ovršne isprave – bjanko zadužnice broj OV-2625/12 ovjerene kod javne bilježnice Nataše Šuran iz Opatije, da se tuženiku naloži tužiteljici vratiti sva sredstva zaplijenjena na temelju te zadužnice uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od kada je zaplijenjen svaki pojedini iznos tražbine i kojim zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Trošak nastao podnošenjem žalbe ne traži.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da se utvrdi da je Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja za djelatnicu EG, [broj], [broj] (dalje: Ugovor) u cijelosti ispunjen od strane tužiteljice i da je ništetna odredba čl. 9. tog Ugovora, a u vezi s tim i zahtjev da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate pokrenut temeljem ovršne isprave – bjanko zadužnice broj OV-2625/12 ovjerene kod javne bilježnice Nataše Šuran iz Opatije te da se tuženiku naloži tužiteljici vratiti sva sredstva zaplijenjena na temelju te zadužnice uvećano za zakonske zatezne kamate. Uz sve to tužiteljica traži da joj se naknade troškovi postupka.

5. Sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev, u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva utvrditi da je Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja za djelatnicu EG, [broj], [broj] (dalje: Ugovor) u cijelosti ispunjen od strane tužiteljice, smatra neosnovanim:

- jer je utvrdio da je tužiteljica ta koja nije postupila u skladu s čl. 9. tog Ugovora,

- i to jer je prije predaje Zahtjeva za sufinanciranje zapošljavanja tuženiku (6. travnja 2012.) znala da su zaposlenici IG i VG dali otkaze (27. ožujka 2021.) i da im otkazni rok ističe 10. travnja 2012., a o toj činjenice tuženika nije obavijestila ni prilikom podnošenja tog Zahtjeva niti u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora 7. svibnja 2012., u kojem trenutku navedeni radnici više nisu bili njezini zaposlenici (otkazni tok istekao im je 10. travnja 2012.), slijedom čega je svjesno prešutjela da je broj zaposlenih u njezinom uredu u trenutku potpisa Ugovora manji od onoga koji je bio u trenutku podnošenja Zahtjeva,

- uz što da tužiteljica, u roku od 60 dana od prestanka njihovih ugovora o radu na njihovo radno mjesto nije zaposlila, niti je tvrdila da je pokušala zaposlit, druge radnike sukladno obvezi iz čl. 9. točka a Ugovora.

6. Dio tužbenog zhtjeva kojim tužiteljica traži utvrditi ništetnim čl. 9. Ugovora sud ocjenjuje neosnovanim uz obrazloženje da se ne radi o nejasnoj, neodređenoj ili nerazumljivoj odredbi niti se njome tužiteljici nameće prekomjeran teret glede roka od 60 dana za zapošljavanje zamjenskog radnika u koliko za trajanja Ugovora dođe do smanjenja broja zaposlenih u odnosu na broj radnika koji je tužiteljica imala u trenutku podnošenja Zahtjeva. Sud smatra da u situaciji kada tužiteljica nije ni pokušala zaposlit druge osobe na mjesto radnika koji su dali otkaz nije moguće prihvatiti njezinu tvrdnju da joj je ugovaranjem takve odredbe nametnut prekomjerni teret.

7. Slijedom toga sud zaključuje da su radi kršenja ugovornih obveza od strane tužiteljice ispunjene pretpostavke da tuženik od nje traži povrat isplaćenih joj sredstava na ime sufinanciranja zapošljavanja radnika i to upravo u utuženom iznosu, a sukladno čl. 9. Ugovora i to jer je broj radnika smanjen za 2, a sufinancirana je samo jedna osoba.

8. Posljedično navedenom neosnovanim ocjenjuje i preostali dio tužbenog zahtjeva.

9. Sud prvoga stupnja neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare jer je ovrha na novčanim sredstvima kod FINA-e zatražena 2018. na temelju bjanko zadužnice koja je solemnizirana i koja potječe iz 2012., a od tada do pokretanja postupka prisilne naplate nije protekao 10 godišnji zastarni rok (stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. studenog 2018.).

10. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da prvostupanjska presude nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a nisu počinjene ni ostale bitne povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

11. Neosnovano navodima žalbe tužiteljica ističe i žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a i u vezi s tim postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. i čl. 8. ZPP-a.

11.a Iz materijalnih dokaza u spisu, koje potvrđuju i iskazi dani tijekom postupka, sud prvoga stupnja pravilno utvrđuje odlučne činjenice, koje tužiteljica niti ne osporava i to:

(1.) da je tužiteljica tuženiku Zahtjev za sufinanciranje zapošljavanja/ obrazovanja podnijela 6. travnja 2021.,

(2.) da je već u tom trenutku znala da su dva od tri, tada još formalno kod nje zaposlena radnika, 27. ožujka 2012. dala otkaz i da mi otkazni rok ističe 10. travnja 2012.,

(3.) da o tome nije obavijestila tuženika ni prilikom predaje Zahtjeva, niti prilikom sklapanja Ugovora s tuženikom, koji je sklopljen 7. svibnja 2012.,

(4.) da je čl. 9. Ugovora ugovoreno da poslodavac potpisom tog Ugovora potvrđuje kako do dana potpisa istog nije smanjio broj zaposlenih radnika utvrđena na dan podnošenja Zahtjeva te da se u vezi toga obvezuje da broj zaposlenih niti neće smanjiti u roku od 12 mjeseci od podnošenja Zahtjeva, pri čemu da se neće smatrati da je došlo do smanjenja broja radnika ako je do toga došlo zbog prirodnog odlijeva ili ako je poslodavca u roku od 60 dana od dana raskida ugovora o radu s radnikom zaključio ugovor o radu s novim radnikom; a da u suprotnom preuzima obvezu vratiti tuženiku razmjerni dio isplaćenih sredstava sa zateznim kamatama, koji razmjer da se određuje kao odnos između broja za koji je smanjen ukupan broj radnika u donosu na broj sufinanciranih osoba,

(5.) i da u smisli te odredbe nije ni tvrdila da je u ugovorenom roku uopće pokušala zaposliti druge radnike na mjesto radnika koji su dali otkaz.

11.b Ono što tužiteljica tvrdi da sud nije utvrdio, a tužiteljica smatra odlučnim, je da je tužiteljica postupala u skladu s obvezom preuzetom čl. 10. Ugovora i da je tuženik na temelju dokumentacije koju mu je u skladu s tom odredbom dostavljala svaka tri mjeseca mogao vidjeti i vidio je da broj radnika zaposlen kod tužiteljice nije jednak onom broju koji je naveden prilikom predaje Zahtjevu za sufinanciranje zapošljavanja/ obrazovanja, a da unatoč tome nije poduzeo nikakve radnje.

11.c Činjenica da tuženik tužiteljicu na povrat sredstava nije pozvao odmah nakon što je primio prvi tromjesečni izvještaj dobiven od tužiteljice iz kojeg je mogao vidjeti da tužiteljica ima manji broj zaposlenih u odnosu na broj naveden zaposlenika prilikom predaje Zahtjeva za sufinanciranje zapošljavanja ne ograničava nit isključuje pravo tuženika da isplatu u smislu čl. 9. Ugovora zatraži u bilo kojem trenutku nakon što utvrdi da je došlo do povrede te ugovorne obveze.

11.d Ovdje treba imati na umu da svrha predmetnog ugovora nije bila samo da se omogući zapošljavanje radnice EG kroz isplatu sufinanciranog iznosa tužiteljici kao poslodavcu, već i ta da se uz tog radnika kod poslodavca na radu zadrži isti broj do tada zaposlenih radnika, osim u situaciji u kojoj je do smanjenja broja radnika došlo zbog prirodnog odlijeva. Stoga kada smanjenje broja zaposlenih kod tužiteljice nje posljedica prirodnog odljeva, već činjenice da su dva zaposlenika dala otkaz, što je tužiteljica znala već u trenutku kada je podnosila Zahtjev tuženiku, kao što je znala i da je u trenutku potpisivanja Ugovora s tuženikom istima istekao otkazni rok i da u tom trenutku ima samo jednog zaposlenog radnika, a ni u jednom trenutku nije smatrala potrebnim o tome obavijestiti tuženika unatoč obvezi preuzetoj uvodnim dijelom čl. 9. Ugovora (nije postupala u dobroj vjeri), uz što nije tvrdila niti da je pokušala u roku od 60 dana od podnošenja Zahtjeva na ista radna mjesta zaposliti druge radnije (čl. 9.a Ugovora), to u takvoj situaciji, pozivanje tužiteljica na postupanje u skladu s ugovornom obvezom iz čl. 10. Ugovora nije činjenica koja bi bila odlučna za odluku u ovom sporu. Slijedom toga, kada sud nije utvrđivao činjenice na koje tužiteljica navodima žalbe ukazuje pozivom na tu ugovornu odredbu sud nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

12. Neosnovano se navodima žalbe ističe i žalbeni razlog iz čl. 353. t. 1. točka 3. ZPP-a.

12.a U vezi s tim neosnovano se pobija obrazloženje i zaključak suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prisilna naplata spornog iznosa zatražena je unutar desetgodišnjeg zastarnog roka, na temelju bjanko zadužnice koja je solemnizirana po javnom bilježniku. Dakle, prisilna naplata zatražena je na temelju zadužnica kao privatne isprave potvrđene kod javnog bilježnika, koja je time stekla učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 19. studenog 2018., na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika prije 1. siječnja 2011. primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), a na tražbine iz zadužnice koje su solemnizirane primjenjuje se zastarni rok od 10 godina propisan odredbom čl. 233. ZOO-a. Pri tome se, suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju ne radi o povremenoj tražbini budući pa slijedom tog ni u tom smislu osporavanje zaključka suda prvoga stupnja vezano uz neosnovanost prigovora zastare nije osnovano.

12.b Nadalje, kada se pođe od odlučnih činjenica da je tužiteljica:

- u trenutku podnošenja Zahtjeva za sufinanciranje znala da su dva radnika dala otkaz ugovora o radu i znala je kada im otkazni rok istječe, a tuženika na tu, specifičnu situaciju, prilikom podnošenja Zahtjeva nije upozorila (formalno je navela točan broj zaposlenih jer je otkazni rok radnicima isticao nakon podnošenja Zahtjeva),

- niti je prilikom potpisa Ugovora s tuženikom smatrala potrebnim obavijestiti tuženika da u trenutku potpisa Ugovora ti radnici više ne rade kod nje jer im je istekao otkazni rok (vidjeti činjenice naveden u točci 9.a ovog obrazloženja) i da stoga broj faktično zaposlenih u trenutku podnošenja Zahtjeva nije isti broju u trenutku potpisa Ugovora (uvodni dio čl. 9. Ugovora), iako se iz te odredbe da razumjeti da je to bitna okolnost,

- uz što, u smislu te odredbe, tijekom postupka nije tvrdila i dokazivala da je unutar roka od 60 dana od raskida ugovora (neovisno od toga tko je ugovor raskinuo) uopće pokušala zaposliti isti broj drugih radnika

osnovano sud prvoga stupnja zaključuje da je zbog kršenja ugovornih obveza od strane tužiteljice neosnovan njezin tužbeni zahtjev u cijelosti.

13. Sklapanjem predmetnog Ugovora tužiteljica nije preuzela samo obvezu zaposliti EG, već je preuzela i obvezu zadržati jednak broj zaposlenih radnika koliko ih je kod nje bilo zaposleno do potpisivanja Ugovora s tuženikom, izuzev u situaciji da je došlo do prirodnog odljeva radnika. Tu obveze je tužiteljica kumulativno bila dužna ispunjavati tijekom trajanja cijelog ugovora (čl. 9. i čl. 10. st. 1. ZOO-a). Međutim, tužiteljica je u svojem pristupu ispunjenu obveze da zadrži isti broj zaposlenih, postupila suprotno načelima iz čl. 4. i 9. ZOO-a. Od trenutka predaje samog Zahtjev do sklapanja Ugovora prešutjela je tuženiku bitne činjenice o kojima je ovisilo hoće li ugovor biti sklopljen (nije niti najavila da će prije sklapanja samog ugovornog odnosa kod nje doći do smanjenja broja zaposlenih u odnosu na broj koji je prijavila da ima zaposlen), a što je, već samim sadržajem čl. 9. Ugovora i svrhe ovog pravnog posla, bilo tuženiku kao drugoj ugovornoj strani bitno naglasiti. Uz to nije ni pokušala pronaći nove radnike na mjesto radnika koji su dali otkaz u ugovorenom roku, već kroz ovaj postupak i kroz zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe ugovora, pokušava izbjeći svoju obvezu tvrdeći da joj je time nametnut prekomjeran teret. Takvo postupanje tužiteljice kao stranke ugovornog odnosa protivno je načelu savjesnosti i poštenja i takvo se ponašanje ne može sanirati kroz prihvaćanje tužbenog zahtjeva kakav je tužiteljica postavila. Naprotiv isto daje pravo tuženiku, jer su ispunjene pretpostavke iz č. 9. Ugovora, da od tužiteljice zahtjeva isplatu na način kako je ugovoreno i da, s obzirom da tužiteljica tome nije udovoljila po pozivu tuženika, svoju tražbinu naplati kroz postupak prisilne naplate.

14. Točno je pri tome da Ugovorom nije izrijekom ugovoreno što se događa u situaciji kada zaposlenici daju otkaz, odnosno kada do smanjenja broja radnika ne dolazi voljom poslodavca, već očitovanjem volje radnika. Međutim tužiteljica ispušta iz vida da je čl. 9. točka a. Ugovora ugovoreno što se događa ako dođe do raskida ugovora s radnikom koji je u trenutku sklapanja Ugovora već zaposlen kod poslodavca koji traži sufinanciranje za daljnja zapošljavanja. Tom je odredbom ugovoreno da se neće smatrati da je došlo do smanjenja broja radnika ako poslodavca u roku od 60 dana od dana raskida ugovora o radnom s radnikom zaključi ugovor o radu s novim radnikom. Iz takvo ugovorenog ovom je sudu jasno (čl. 319. ZOO-a) da se s obzirom na korištenje pojma raskida ugovora mislilo na bilo očitovanje radnika bilo poslodavca za prestanak ugovora o radu otkazom. U suprotnom bilo bi ugovoreno na raskid s čije strane se misli. Uz to, da tuženik sastavljanjem takve odredbe nije želio ići na štetu poslodavca, govori činjenice da je ugovoreno da se neće smatrati da je došlo do smanjenja broja zaposlenih ako poslodavac u roku 60 dana od raskida ugovora (bez određivanja na čiju je inicijativu do toga došlo) zaposli novog ili nove radnike. Time se zapravo izašlo u susret poslodavcu na način da mu se da mogućnost da sanira nastalu situaciju kroz neki razumni period, a da se istovremeno ostvari svrha sklopljenog pravnog posla (zadržavanje postojećeg broja zaposlenika uz istovremeno sufinanciranjem potpomognuto zapošljavanje novih radnika). Stoga u takvoj situaciji tužiteljica ne može s uspjehom tvrditi, što pravilno navodi i sud prvoga stupnja, niti da se radi o odredbi koja joj ugovaranjem tog roka nameće prekomjerni teret, a niti osnovano ističe da se radi o nerazumljivoj odredbi koju bi, s obzirom da ju je tuženik sastavio, trebalo tumačiti njoj u korist u smislu čl. 320. st. 1. ZOO-a.

15. Nadalje, tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe nije tvrdila da ugovoreno čl. 9. Ugovora nije odgovaralo pravoj volji stranaka slijedom čega te nove činjenične navode ovaj sud nije ni razmatrao (čl. 352. st. 1. ZPP-a), posebno jer ono što je ugovoreno nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 2. ZOO-a).

16. Zbog navedenog je, bez potrebe odgovaranja na druge navode žalbe (čl. 375. st. 1. ZPP-a), ovaj sud ocijenio da je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da nije dokazano da je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen, da je odredba čl. 9. istog ništetna, da nije nastupila zastara i da slijedom toga ne postoje niti razlozi da se pljenidba i prijenos pokrenuti na temelju bjanko zadužnice proglase nedopuštenim i da se u vezi toga izvrši povrat zaplijenjenih sredstava.

17. Na temelju navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP-a.

18. Odluka o troškovima postupka pravilna je jer se donošenjem ove drugostupanjske odluke uspjeh tužiteljice u ovom postupku nije promijenio (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan