REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3598/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Splitsko dalmatinske županije (OIB: 40781519492), Split, Domovinskog rata kbr. 2, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Polić, odvjetnik iz Splita, Tolstojeva kbr. 35a, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića kbr. 10, kojeg zastupa punomoćnik Goran Durmiš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. iz Zagreba, Preradovićeva kbr. 24, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6156/2019-4 od 3. ožujka 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P-72/2015-39 od 21. svibnja 2019., u sjednici održanoj 3. siječnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten. II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je (u točki I. njezine izreke) odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika platiti tužitelju „95.502,56 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom od 29. siječnja 2010. do isplate“ i naknadom parničnog troška sa zateznom kamatom te (u točki II. njezine izreke) odbijen i „podredni tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 707.701,66 kn sa zateznom kamatom od 29. siječnja 2010. do isplate“ i naknadom parničnog troška sa zateznom kamatom.

1.1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u točki II. njegove izreke, u odluci kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.086,00 kn.

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

1./ Mora li presuda drugostupanjskog suda sadržavati obrazloženje odnosno valjane argumente o svim žalbenim navodima bitnima za ishod postupka?

2./ Ukoliko je tužitelj za štetu i štetnika saznao nakon proteka roka tri godine od dana nastanka štete, je li je nastupila zastara ukoliko je tužitelj podnio tužbu u objektivnom roku od pet godina od dana nastanka štete?

3. Tuženik je odgovorio na prijedlog i predložio da se ovaj odbaci podredno odbije.

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 3. ožujka 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Pritom u svijetlu tih odredaba treba imati na umu da one predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

8. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost toga prijedloga za prihvatiti:

8.1. da odgovor na prvo pitanje iz tužiteljevog prijedloga ionako proizlazi već iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ te odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“ (to sve gledano i u svezi odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: /stavak 1./ „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, /stavak 2./ „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“).

Taj odgovor načelno može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova, koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Međutim, taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i odbijen, sa obrazloženom odlukom o tim razlozima, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju: to što je predlagatelj nezadovoljan donesenom odlukom i shvaćanjima na kojima je temeljena, prvenstveno činjeničnim - glede utvrđenja trenutka njegova saznanja za štetu koju utužuje (za opseg te štete i učinioca), te ta shvaćanja drži pogrešnim, samo za sebe ne čini tu odluku, kako predlagatelj tim (prvim) pitanjem sugerira prihvatiti, neobrazloženom.

8.2. da predlagatelj drugo pitanje temelji na pravilnom pravnom shvaćanju o odnosu subjektivnog i objektivnog roka zastare, onome iz odluke revizijskog suda na koju se poziva. Međutim, pogrešno drži da je to shvaćanje u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu se temelji osporena presuda i da je navedena odluka revizijskog suda usporediva sa ovdje osporenom presudom, a kakva bi trebala biti da bi njegov prijedlog bio dopušten - kada ga temelji na tvrdnji o postojanju neujednačene ili nesigurne sudske prakse, odnosno, precizno, o postojanju shvaćanja revizijskog suda koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene odluke.

To stoga što to (inače pravilno) shvaćanje, u ovome postupku nije sporno niti je bilo sporno: osporena presuda nije zasnovana na nečemu što bi bilo u suprotnosti sa takvim shvaćanjem - i što bi (pozivom na neku suprotnost) vodilo dopuštenosti revizije.

Osporena presuda temelji se na činjeničnom utvrđenju, a istinitost kojeg revizijski sud (ograničen obvezom postupanja prema odredbama čl. 385. ZPP-a) ne može preispitivati, pogotovo ne prema postavljenom (drugom) pitanju: o trenutku kada je tužitelj saznao za štetu koju utužuje, za njezin nastanak, opseg i učinioca štete - i to je (a ne sadržaj odgovora na drugo pitanje, kako pogrešno sugerira prihvatiti) ovdje, prema navodima na koje se poziva, jedino sporno.

9. Gledano u svijetlu navedenog pod točkama 8., 8.1. i 8.2., za prihvatiti je:

- da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi navedena, u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda (dakle: drugostupanjska) temeljena, bila važna prvenstveno za odluku o konkretnom predmetu spora a potom i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) navod predlagatelja da su naznačena pitanja važna upravo u tome smislu - jer (da) su stavovi drugostupanjskog suda u suprotnosti sa praksom revizijskog suda, prema odlukama na koje u prijedlogu ukazuje, a u kojima (da) je, u (kako samo on drži) istoj ili sličnoj situaciji, odlučeno drugačije i na temelju shvaćanja koje je u suprotnosti sa onim na kojem je temeljena osporena presuda (odnosno, u suštini, da je osporenom odlukom stvorena pravna nesigurnost i neizvjesnost u primjeni prava - jer /da/ ona odstupa od poznate i priznate sudske prakse),

- da, konkretno, prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

- da, uvažavajući prethodno navedeno, odgovori na postavljena pitanja, sve i kada se odrede i sve i da su onakvi kakve predlagatelj očekuje, predlagatelja ionako ne bi dovodili u povoljniju poziciju.

10. Valja kod toga primijetiti:

- da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama po predlagatelju postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

- da i inače revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

11.1. da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

12. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

13. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 3. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug