REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4731/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Ul. Grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, uz sudjelovanje umješača Republike Hrvatske na strani tuženika, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-235/2015-2 od 11. lipnja 2019. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4573/2012 od 27. listopada 2014., u sjednici održanoj 3. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-235/2015-2 od 11. lipnja 2019. kojom je odlučeno o glavnoj stvari.
r i j e š i o j e :
Odbacuje se revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-235/2015-2 od 11. lipnja 2019. u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku isplatiti iznos od 117.030.480,45 kuna s pripadajućim zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (stavak I izreke) te je u stavku II izreke naloženo tužitelju naknaditi umješaču Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 100.500,00 kuna.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj pravodobno podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te protiv odluke o parničnim troškovima. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu s revizijskim navodima, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.
4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.
5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se revizijom ukazuje, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu nejasni i proturječni sadržaju priloženih isprava, zbog čega nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog koji se ne mogu ispitati.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat ukupnog iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime funkcionalne premije sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 22/12 i 57/12 - dalje: ZOZO/08) u razdoblju od kolovoza 2009. do lipnja 2012. u utuženom iznosu, a za koji tvrdi da ga je tuženik stekao bez pravne osnove.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj na temelju odredaba čl. 53. st. 1. t. 10. i čl. 53. st. 3. ZOZO/08 na ime prihoda obveznog zdravstvenog osiguranja, odnosno naknade prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz čl. 113. tog Zakona, koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranog motornog vozila, vršio plaćanja tuženiku u visini 7% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u razdoblju od kolovoza 2009. do lipnja 2012.,
- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. broj U-I-425/2009 od 19. srpnja 2012. pokrenut postupak za ocjenu suglasnost s Ustavom Republike Hrvatske, te su ukinute odredbe ZOZO/08 čl. 53. st. 1. t. 10., čl. 53. st. 3. i 4. i st. 5. u dijelu koji glasi „i 4.“, čl. 125. a i čl. 138.,
- da je točkom II. navedene Odluke određeno da prethodno navedene odredbe prestaju važiti 15. studenog 2012.,
- da je u obrazloženju navedeno da su Hrvatskom saboru na raspolaganju dva mjeseca za njihovu eventualnu izmjenu novim zakonskim rješenjima koja će biti usklađena s Ustavom,
- da je Hrvatski sabor na sjednici 26. listopada 2012. donio Zakon o izmjenama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koji je objavljen u Narodnim novinama broj 123/12 od 9. studenoga 2012. i stupio je na snagu 17. studenoga 2012. kojim je smanjio prihod obveznog zdravstvenog osiguranja na 4% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.
9. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-425/2009 stvara učinke nakon utuženog razdoblja, odnosno od trenutka koji je Ustavni sud Republike Hrvatske odredio u toj odluci (15. studenoga 2012.). Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio stajalište prema kojemu su tek u trenutku donošenja navedene Odluke ukinute zakonske odredbe postale neustavne radi čega se ne može zaključiti da su navedene zakonske odredbe bile neustavne od donošenja ZOZO/08. Nižestupanjski sudovi nadalje zaključuju da je iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske vidljivo da propisivanje obveze plaćanja funkcionalne premije od strane osiguravajućih društava nije samo po sebi neustavno, već je razlog neustavnosti ukinutih odredaba isključivo visina obveze koja je propisana osiguravajućim društvima, a koja predstavlja prekomjeran teret, te da je namjera Ustavnog suda Republike Hrvatske bila da se ponište učinci koje je ZOZO/08 proizveo, onda ostavljanje roka zakonodavcu za izmjenu tih odredaba ne bi imalo nikakvu svrhu.
10. U odnosu na revizijske navode koji se zapravo svode na prigovor ocjeni izvedenih dokaza, kao i iznošenje drugačijih zaključaka, suprotnih zaključcima nižestupanjskih sudova, valja reći da navedene prigovore revizijski sud ne može uzeti u razmatranje, niti se upuštati u ocjenu njihove osnovanosti. To stoga jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
11. Prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove.
12. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-425/2009 od 19. srpnja 2012. ukinute su kao protuustavne odredbe ZOZO/08 kojima je bila regulirana obveza plaćanja funkcionalne premije od strane osiguravajućih društava.
13. Tužitelj smatra da su ukinute odredbe ZOZO/08 bile protuustavne i prije njihovog ukidanja slijedom čega smatra da ne postoji pravna osnova na temelju koje je tužitelj vršio plaćanja tuženiku u razdoblju od kolovoza 2009. do lipnja 2012., radi čega postoji obveza tuženika na vraćanje svih isplaćenih iznosa na temelju čl. 1111. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).
14. Sukladno odredbi čl. 53. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99 i 29/02 - dalje: UZUS) Ustavni sud će ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom, odnosno drugi propis ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom i zakonom. Sukladno odredbi st.2. istog članka ukinuti zakon i drugi propis, odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci odredio rok prestanka važenja ukinutih odredbi ZOZO/088, te su one prestale važiti 15. studenog 2012. godine, što znači da odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 19. srpnja 2012., pa stoga ni ukidanje spornih odredbi ZOZO/088, nemaju povratno djelovanje na obveze nastale uz primjenu tih odredaba kao pravnog propisa prije prestanka njihovog važenja. Stoga ne postoji obveza vraćanja isplaćenih iznosa od strane tužitelja, jer na strani tuženika nije došlo do stjecanja bez osnove, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.
16. Osim samog roka, koji je odredio Ustavni sud Republike Hrvatske, a iz kojeg proizlazi da u konkretnom slučaju pravni učinak ukinutih odredbi nema retroaktivno djelovanje, već djeluje samo za ubuduće, navedeno proizlazi i iz samog sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, a što su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.
17. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci kao razlog ukidanja predmetnih odredbi navodi prekomjeran teret društvima za osiguranje, te ostavljajući rok Hrvatskom saboru za donošenje novih zakonskih rješenja, koja će biti usklađena s Ustavom, ukazuje na svođenje obveza osiguravajućih društava, koja se bave pružanjem usluga obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, na razumnu mjeru, ali ujedno i utvrđuje da je visina obveze propisana ukinutim odredbama u vrijeme svog važenja bila legitimna, te je u vrijeme donošenja služila određenom cilju. Sve to jasno ukazuje na neustavnost visine obveze koja je propisana osiguravajućim društvima i to od trenutka koji je Ustavni sud Republike Hrvatske odredio u navedenoj odluci.
18. Neosnovano se tužitelj poziva na odluku Ustavnog suda U-III-1273/2013 od 28. veljače 2013. jer je u navedenoj odluci primijenjena odredba čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, a koja u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene.
19. Također je neosnovano pozivanja tužitelja na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama u kojima je riječ o odlučivanju o pravnom stajalištu sudova o postojanju ili nepostojanju ugovorne kazne za neplaćeno parkiranje u zoni gdje se parkiranje naplaćuje. Pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izneseno u navedenim odlukama odnosi se na pravnu situaciju koja nije usporediva s predmetnom pravnom situacijom, te stoga ne opravdava tvrdnje tužitelja o osnovanost zahtjeva.
20. Revizijski sud također ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno otklonili primjenu pravnih shvaćanja iz odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 325298/04) i Gashi protiv Hrvatske (Zahtjev br. 32457/05), jer se ne radi o usporedivim činjeničnim i pravnim situacijama u odnosu na ovaj predmet.
21. Tužitelj također neosnovano tumači djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva obzirom je u utuženom razdoblju plaćanjem funkcionalne premije izvršavao svoju zakonsku obvezu sukladno odredbama ZOZO/08 koje su vrijedile do 15. studenog 2012., dok su odredbe kojima je prihod obveznog zdravstvenog osiguranja smanjen na 4% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti stupile na snagu 17. studenoga 2012.
22. Slijedom navedenog ovaj je sud ocijenio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužitelja, te da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, radi čega ju je na temelju odredbe članka 393. ZPP valjalo odbiti.
23. Revizija tužitelja u odnosu na parnične troškove nije dopuštena.
24. Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).
24.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.
24.2. Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. ZPP protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora postupak se dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.
25. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u odnosu na reviziju koja se odnosi na parnične troškove valjalo riješiti kao u izreci rješenja.
Zagreb, 3. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
