REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-5084/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐAKOVAČKA VINA d.d., Mandićevac, Biskupa Antuna Mandića 71, OIB 72212121406, kojeg zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika TELEVIZIJA SLAVONIJE I BARANJE d.o.o. Osijek, Trg Slobode 6, OIB 99890141196, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Jurić, odvjetnik u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-185/2022-8 od 19. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-185/2022-8 od 19. listopada 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-185/2022-8 od 19. listopada 2022. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 36.000,00 kuna / 4.778,02 eura sa zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od 2.000,00 kuna od 16. dana u mjesecu do isplate počev od 16. kolovoza 2020. do 16. srpnja 2022. po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora u roku osam dana (točka I. izreke), a odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 561.500,00 kuna / 74.523,86 eura od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka II. izreke) i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 22.500,00 kuna / 2.986,26 eura u roku osam dana (točka III. izreke).

2. Obje stranke su protiv presude pravovremeno podnijele žalbu.

3. Tužitelj svojom žalbom pobija presudu u točkama II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio navode tuženika o tome da je ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme nastavljen pod istim uvjetima na neodređeno vrijeme u smislu članka 546. Zakona o obveznim odnosima, jer isti uvjeti kao i prethodni, značili bi da je tuženik kao zakupnik dužan plaćati zakupninu, pa kako to nije činio u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev, žalitelj smatra da nije došlo do prešutnog obnavljanja zakupa. U vezi s tim dodaje da nije jasno kako se može smatrati da je ugovor produljen kada za to ne postoji ni volja tuženika, jer bi u suprotnom ispunjavao svoje ugovorne obveze i plaćao zakupninu. Zaključno ističe kako je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je tuženik protupravno nastavio koristiti tužiteljevu nekretninu i time postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i načelu jednake vrijednosti činidaba i da je tužbeni zahtjev osnovan. Odluku o troškovima postupka pobija tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio uspjeh tužitelja u ovoj parnici, jer je zanemario da je tužitelj uspio u cijelosti u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, a glede visine u manjem dijelu. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijani dio presude tako da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi parnične troškove ili da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik, pak, svojom žalbom pobija presudu u točki I. njene izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi uglavnom ponavlja svoje tvrdnje o tome da je ugovorom o zakupu bila ugovorena obveza zakupnika da na ime plaćanja zakupnine omogući tužitelju kao zakupodavatelju usluge prezentacije i promidžbe u televizijskom programu tuženika, pa smatra kako tužitelj ima pravo isključivo zahtijevati od tuženika da mu pruži te usluge u protuvrijednosti ugovorene zakupnine, a nema pravo na zakupninu u novčanom iznosu. Tvrdi da je sve do promjene vlasnika poslovnih udjela tužitelja predmetni ugovor izvršavan na taj način tako da je tužitelj tražio usluge promidžbe u vrijednosti zakupnine, a ne novac, pa tuženik nikada nije plaćao zakupninu u novcu. Smatra pogrešnim i zaključak suda o tome da je teret dokazivanja činjenice da je tužitelj tražio usluge promidžbe iako je iz članka 4.2. ugovora jasno da je obveza tuženika bila da omogući tužitelju te usluge u protuvrijednosti ugovorene zakupnine, a to podrazumijeva da je tužitelj trebao i morao zahtijevati takve usluge, jer tuženik ne može oglašavati tužiteljeve proizvode bez njegovog zahtjeva. Zaključno navodi kako je svjestan svoje obveze i voljan je na ime plaćanja zakupnine prezentirati i promicati tužitelja, kao što je to ugovoreno, a tužitelj to samo treba zatražiti, kao i da je tužitelj bio dužan dokazati da je tražio usluge prezentacije i promidžbe, a tuženik mu ih odbio pružiti, pa bi tek u toj situaciji tužitelj imao pravo na isplatu u novcu. U prilog tome poziva se na članak 76. Zakona o obveznim odnosima i tvrdi kako je mogao doći u zakašnjenje samo u slučaju da po zahtjevu tužitelja nije odradio uslugu prezentacije i promidžbe, pa kako tako nije bilo, tužitelj nema pravo na isplatu zakupnine u novcu. Također se poziva i na sadržaj ugovora koji prvostupanjski sud nije pravilno cijenio jer nije uzeo u obzir da ugovor nema odredaba o dospijeću plaćanja zakupnine, računu na koji će zakupnina biti plaćana, obvezi izdavanja računa za zakupninu i sve one sastojke koji su specifični za ugovore kada se zakupnina plaća u novcu. Zbog pogrešne odluke o prigovoru tuženika glede plaćanja zakupnine predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijani dio presude tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka.

5. Nijedna stranka nije podnijela odgovor na žalbu protivne stranke.

6. Žalbe su osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

8. Predmet tužbenog zahtjeva je plaćanje ukupnog iznosa od 597.500,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koje na svaki mjesečni iznos od 10.000,00 kuna teku od 16. listopada 2017. do 16. lipnja 2022., a na iznos od 7.500,00 kuna od 23. srpnja 2022. do isplate.

9. Takav tužbeni zahtjev tužitelj zasniva na tvrdnji da je vlasnik nekretnine označene kao kč. br. 617/2 upisane u zk. ul. br. 694 k.o. Mandićevac i da se na dijelu te nekretnine nalazi montažni objekt koji se sastoji od velikog antenskog stupa s tehničkom opremom u vlasništvu tuženika koji koristi resurse u vlasništvu tužitelja obavljajući svoju poslovnu aktivnost na tržištu, a za to ne plaća nikakvu naknadu tužitelju. Kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

10. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjom da predmetni dio tužiteljeve nekretnine ne koristi bez pravne osnove jer su stranke 2. siječnja 2001. sklopile ugovor o zakupu na rok od 10 godina, koji je produljen pod istim uvjetima na neodređeno vrijeme budući da je tuženik nastavio koristiti dio tužiteljeve nekretnine, a tužitelj se tome nije protivio. Osim toga, tvrdio je da su stranke ugovorile da će tuženik kao zakupnik na ime plaćanja zakupnine omogućiti tužitelju, kao zakupodavatelju, usluge prezentacije i promidžbe u televizijskom programu tuženika, pa nije dužan platiti zakupninu u novcu. Istakao je i prigovor zastare tražbine za sve tražbine starije od tri godine.

11. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da su stranke sklopile ugovor o zakupu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima o ugovorima o zakupu, jer nije riječ o zakupu poslovnog prostora na koji se primjenjuju odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18). Naime, člankom 2. tog Zakona propisano je da poslovni prostor predstavljaju poslovne zgrade, poslovne prostorije, garaže i garažno mjesto, a dio nekretnine za koji su stranke sklopile ugovor o zakupu ne predstavlja poslovni prostor ni poslovnu prostoriju odnosno garažu ili garažno mjesto.

12. Na utvrđene činjenice da su stranke sklopile ugovor o zakupu na 10 godina i da je nakon proteka tog roka tuženik nastavio koristiti predmet zakupa, a tužitelj se tome nije protivio, pravilno je primijenjena i odredba članka 546. ZOO-a o prešutnom obnavljanju zakupa na neodređeno vrijeme pod istim uvjetima kao i prethodni. To dalje znači da je tuženik bio dužan plaćati tužitelju ugovorenu zakupninu i nakon prestanka ranije sklopljenog ugovora o zakupu, sve do otkaza ugovora na neodređeno vrijeme.

13. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima pobijana presuda sadrži valjane razloge o tome da je tuženik trebao dokazati da je zakupninu platio pružanjem usluga prezentacije i promidžbe na vlastitom televizijskom programu. Tuženik pogrešno smatra kako je takav način plaćanja zakupnine bio primarno dogovoren, jer iz sadržaja odredbe članka 4. ugovora o zakupu jasno proizlazi kako je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 2.000,00 kuna, a stavkom 2. toga članka stranke su se sporazumjele da će tuženik na ime plaćanja zakupnine omogućiti tužitelju usluge prezentacije i promidžbe. Ako tužitelj nije imao potrebe za pružanjem takve usluge, to ne znači da je tuženik time oslobođen plaćanja zakupnine, budući da je očito da je takav način plaćanja ugovoren kao mogućnost kojom se tužitelj nije koristio, odnosno tuženik nije dokazao da je zakupninu u spornom razdoblju platio na taj način.

14. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik dužan platiti tužitelju zakupninu u iznosu od 2.000,00 kuna mjesečno kako je to ugovoreno ugovorom o zakupu od 2. siječnja 2001. koji je nakon isteka roka na koji je bio sklopljen, produljen pod istim uvjetima na neodređeno vrijeme, a nije dužan vratiti tužitelju ono što je stekao korištenjem dijela tužiteljeve nekretnine bez osnove.

15. Pravilno je i stajalište da se o osnovanosti prigovora zastare treba odlučiti primjenom odredbe članka 229. ZOO-a prema kojoj tražbine zakupnine i najamnine zastarijevaju za tri godine, ali je ta odredba nepravilno primijenjena.

16. Naime, tužba je podnesena 12. kolovoza 2022., pa nisu zastarjele sve mjesečne tražbine zakupnine koje dopijevaju nakon 12. kolovoza 2019., tri godine prije podnošenja tužbe. Zašto je u točki I. izreke prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za plaćanje mjesečnih iznosa zakupnine tek od 16. kolovoza 2020. nije jasno iz obrazloženja presude i u osnovi je pogrešno. Drugim riječima na pravilno utvrđene činjenice prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu članka 229. ZOO-a i prihvatio tužbeni zahtjev samo za plaćanje zakupnine od kolovoza 2020. do srpnja 2022. umjesto od kolovoza 2019. do srpnja 2022.

17. Pored toga, izreka presude je proturječna sama sebi i razlozima presude. Tako je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 36.000,00 kuna iako zbroj pojedinačno određenih mjesečnih iznosa od 2.000,00 kuna za koje je odredio plaćanje zateznih kamata iznosi 50.000,00 kuna. Jednako tako u točki II. izreke presude prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 561.500,00 kuna, dok je zbroj pojedinačno određenih novčanih iznosa za koje tužitelj traži plaćanje zateznih kamata 549.000,00 kuna.

18. Navedeno predstavlja takve nedostatke zbog kojih se presuda ne može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se pozivaju obje stranke, tužitelj izravno, a tuženik sadržajem svoje žalbe.

19. Zbog toga je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako da će na utvrđene činjenice pravilno primijeniti odredbu članka 229. ZOO-a o zastari tražbine zakupnine, pravilno utvrditi koji ukupan iznos zakupnine tužitelj ima pravo zahtijevati i pravilno utvrditi tijek zateznih kamata na svaki mjesečni iznos, kao i onaj dio za koji je tužbeni zahtjev neosnovan bilo zbog prigovora zastare bilo zbog neosnovanosti tražbine na ime stjecanja bez osnove.

21. S obzirom na to da je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, ukinuta je i odluka o troškovima postupka. U novoj odluci o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će ponovo odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka. Pri tome je dužan pravilno utvrditi uspjeh stranaka u ovoj parnici i o zahtjevu za naknadu troškova odlučiti pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a.

Zagreb, 2. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-30861-c1be9

Kontrolni broj: 013ab-2aac7-e39d1

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.