Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4587/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Sabine Dugonjić, sudac izvjestitelj i član vijeća Amande Snoj te člana vijeća Josipa Grubišića, u pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva u Zagrebu Šavorić & Partneri, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženiku izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10117/2019-47 od 27. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10117/2019-47 od 27. rujna 2023., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, te u odnosu na toč. IV. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.757,46 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, tekućim od 27. rujna 2023. do isplate sve u roku 15 dana.

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju daljnji parnični trošak preko iznosa od 2.757,46 eura, za iznos od 437,50 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 437,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2023. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 566,24 eur/4.266,37 kn sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose u toj toč. izreke, dok je pod točkom II. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.784,27 eur /13.4443,60 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 6,51 eur/49,03 kn kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 0,02 eur /0,15 kn tekućih od 21. travnja 2011. do isplate, dok je pod toč. IV. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.194,96 eur

/24.072,43 kn sa zateznim kamatama.

2. Protiv te presude žali se tuženik navodeći da istu pobija zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude i slijedom žalbenih navoda zahtjeva opredjeljeno navedeni trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 566,24 eur /4.266,37 kn s osnovan ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 1.784,27 eur s osnova ništetnosti valutne klauzule iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu i čl. 2. tog ugovora broj 028-50-4347737 sklopljenog između stranaka dana 1. rujna 2007. godine.

6. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili dana 1. rujna 2007. navedeni Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 16.445,96 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora), na rok otplate od 60 mjeseci, namjena kojeg je bila kupnja novog vozila Nisan;

- da je u članku 2. ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje (redovna kamata), promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da je u članku 7. (način otplate) ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

- da je kredit vraćen 21. travnja 2011.

- da razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, i promjene tečaja prilikom otplate kredita iznosi 1.784,27 eur/13.433,60 kn a s osnova promjene kamatne stope iznosi 566,24 eur/4.266,37 kn prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka;

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (ugovaranje valutne CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku, stranka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, dok je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

7. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502.c ZPP);

- okolnost da je Ugovor o kreditu ugovornim strankama bio jasan i razumljiv, da je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva;

- izbor i primjena materijalnog prava-Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 178/12., 56/13. - dalje u tekstu: ZZP/07);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu i to odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene, te može li se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17-10 i Pž-7129/13 te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18-11 primijeniti izravno na predmetni ugovor bez provođenja drugih dokaza.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje žalba jer izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, te se presuda može ispitati. Time što se prvostupanjski sud nije očitovao na "Isprave kojima se tuženik očitovao o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule" i promjenjive kamatne stope (točka 29 žalbe), nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka kako to smatra žalitelj, jer ta okolnost nije relevantna za odlučivanje, budući je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno a tužiteljica je saslušana. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.c ZPP na koje upire žalba.

9. Naime, iako je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), sud bio vezan za utvrđenja iz predmeta kolektivnih tužbi samo u postupcima za naknadu štete, dok je predmet ovog postupka stjecanje bez osnova valja reći da su obje kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvan ugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), a šteta je u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08. - dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Stoga je u ovom predmetu sud vezan presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, navedenim u točki 6. alineja 6 ove presude. Ni odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2142/18, a ni u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-32233/19 koje se također tiču primjene zakonske odredbe čl. 502.c, nisu zauzeti stavovi koji bi doveli u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

10. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 502.c u konkretnom slučaju, iako je tek ZOID/ZPP (Narodne novine broj 70/19.) propisano da se odredba čl. 502.c odnosi i na sporove radi isplate.

11. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 190. ZPP na na koje upire žalba.

12. Na temelju čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom II. ovog članka propisano da iznimno od odredbe stavka I. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odredbom stavka III. istog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

13. Suprotno žalbi prvostupanjski sud je pravilno postupio kad je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja preciziran u podnesku tužitelja, podnesen nakon provedenog financijskog vještačenja iako je tim podneskom tužbeni zahtjev povišen pa se radi o preinaci tužbe, kojoj se tuženik protivio.

14. Naime, kako tužitelj nema potrebnih stručnih znanja iz područja financija to isti prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao utvrditi točan iznos svoje tražbine pa u takvoj situaciji zabrana preinačenja tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka značila bi ograničenje pristupa sudu. Obzirom na navedeno te činjenicu da činjenični osnov zahtjeva iz tužbe nije izmijenjen ispravno je unatoč protivljenju tuženika, prihvaćen preinačen tužbeni zahtjev osnovom čl. 190. st. 2. i 3. ZPP.

15. Neosnovano žalitelj prigovara da navedene presude nisu primjenjive u konkretnom slučaju jer je ovdje tuženik u tim predmetima jedan od tuženika te je istim presudama i u odnosu na njega utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 30. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u Ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

16. Neosnovano se žalitelj poziva na presudu Europskog suda poslovni broj C- 186/16, smatrajući da je sukladno čl. 3. st. 1. i čl. 4. st. 2., 12. Direktive 93/13 EEZ, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju morao provesti test poštenja i utvrditi da li sporne odredbe ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, Vrhovni sud RH u presudi Rev t-249/14 od 9. travnja 2015. utvrdio je i u odnosu na tuženu da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila pravo potrošača korisnika kredita zaključujući nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovaranjem promjenjive kamatne stope što je uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača, te time postupio protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 65/09, 79/09, 89/09. i 133/09.), dok je Vrhovni sud RH odlukom broj Rev -2221/18-11 od 3. rujna 2018. utvrdio da su tužene banke među kojima je i ovdje tužena, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne odredbe ugovora, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), tim više što je navedeni ugovor bio u naprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnoj situaciji tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

17. Kako se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, to je pravilan pristup prvostupanjskog suda da iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19. - dalje ZZP) a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

18. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koji iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

19. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo

(članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

20. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i ZZP/07), a iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti.

21. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

22. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

23. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

24. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnog klauzuli nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

25. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) i promjeni kamatne stope bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava prvostupanjskom sudu kako su bili definirani parametri kod primjene valutne klauzule odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno posljedična veza kretanja valute CHF i promjene kamatne stope a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

26. Tuženik tijekom postupka kao i u žalbi tvrdi da se radilo o odredbama koje su bile lako razumljive i jasne te da je ugovaranje istih bilo dopušteno. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima a nije sporno da je ugovaranje istih bilo dopušteno. Međutim zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor, a tuženik niti ne tvrdi da je takve informacije dao. Tuženik nije niti predložio saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora, na okolnost da je tužitelj u pojedinačnim pregovorima bio informiran o rizicima fluktuacije tečaja i promjene kamatne stope, a iz iskaza tužiteljice (list 169 do 170 spisa) proizlazi da o tome nije bila informirana.

27. Slijedom iznesenog, suprotno žalbi prvostupanjski sud je ocjenu ništetnosti čl. 7. i čl. 2. Ugovora pravilno utemeljio na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa.

28. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer je ocjenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili ne sklapanju ugovora s takvim odredbama.

29. Kako je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna), jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, kao niti s tim u vezi pozivanje tuženika na mišljenje neovisnog odvjetnika WAHL.

30. Slijedom navedenog, suprotno žalbi tuženika, valja reći da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o spornim ugovornim odredbama, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, pa je time tuženik suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90. ZZP/03 odnosno čl. 96. i 97 ZZP/07 te suprotno ZOO, postupao, zbog čega su navedenim pravomoćnim sudskim odlukama odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije utvrđeno ništetnim.

31. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-7129/13 i Pž-6632/2017) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate i valuta CHF, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

32. U konačnici, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, usmjereni su ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavnih odredaba čl. 81./03 ZZP i čl. 96./07 ZZP, odredbe čl. 4. ZOO i izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

33. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

34. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

35. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

36. U prvostupanjskom postupku je temeljem priležeće financijske dokumentacije i nalaza i mišljenja sudskog vještaka i njegove dopune utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja platio 1.784,27 eura /13.433,60 kn, a troškova promjene kamatne stope 556,24 eura/4.266,37 kn više nego što bi platio da promjene kamatne stope nije bilo odnosno da nije ugovorena valutna klauzula. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka razvidno je da je kod izračuna pretplate uzeta u obzir negativna razlika u iznosu od 49,03 kn kada je tečaj CHF bio niži od početnog, pa neosnovano tuženik smatra da te razlike nisu uzete u obzir. Kako je iz ovjerenog prijepisa knjigovodstvene kartice razvidno da je kredit u cijelosti isplaćen neosnovano žalitelj smatra da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje, jer nije dostavio uplatnice iz kojeg bi bilo razvidno da je "osobno uplatio sve anuitete". Okolnost da li su uplate vršene osobno nije odlučna, jer su uplate izvršene s osnova obaveze tužitelja za otplatu kredita i tužitelj je svoju obavezu ispunio, a tuženik je te uplate prihvatio.

37. Neosnovani su žalbeni prigovori nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Naime, obveza je tužitelja na otplatu predmetnog kredita a time na plaćanje svakog pojedinog anuiteta bila vezana uz valutnu klauzulu na način da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO) slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove što u konkretnom slučaju znači da je tuženica dužna vratiti tužitelju svaki pojedino preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća čega je utuženo potraživanje u skladu s odredbama Ugovora ali i s obzirom na odredbu čl. 22. ZOO, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

38. Neosnovano tuženik prigovara i da bi sud postupio suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste tako da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

39. Stoga je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kojim je utvrđeno da razlike između visina anuiteta ugovorenih predmetnim ugovorom na dan isplate kredita i visina anuiteta koji je tužitelj plaćao po tuženiku obračunavanih anuiteta primjenom promjenjive kamatne stope, a koji nalaz je izrađen objektivno i u skladu sa pravilima struke i temelji se na dokumentaciji u spisu.

40. Naime utvrđeno je da su ništetne sve promjenjive kamatne stope utuženom razdoblju pa kako se u odnosu na ništetni dio odredbe postupa kao da ista nije ni postojala primjenjuje se ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

41. Kako su sve promjene kamatnih stopa utvrđene ništetnim neosnovano je utvrđivati i visinu kamatne stope prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite, odnosno prema referentnoj stopi, kako je to predlagao tuženik, pa osnovano prvostupanjski sud taj prijedlog nije prihvatio.

42. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2., 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

43. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

43.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno vezano za promjenu kamatne stope od dana kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a predmetna tužba podnesena je 12. lipnja 2019. (prije isteka roka zastare od pet godina /čl. 225. ZOO/).

44. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., NZ i IZ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i

Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

45. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj i predmetnoj presudi, to se ne mogu prihvatiti navodi žalbe kojima tuženik iskazuje neslaganje sa odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

46. Nema zastare niti dijela tražbine za povišeni dio tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja podnesenog odmah po provedenom financijsko vještačenju. To stoga što je za nastup zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužitelj temeljem istog činjeničnog osnova zahtjeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, riječ je o istom zahtjevu o kojem teče parnica od podnošenja tužbe i u pogledu kojeg tužitelj ne može tužbom pokrenuti drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 192. ZPP. Uostalom i sama odredba iz čl. 191. st. 1 . razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, dakle povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta. Stoga za povišeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara.

47. Slijedom iznesenog prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu ocjene svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP svoje stajalište obrazložio je jasnim i neproturječnim razlozima koji svoje uporište imaju u iznesenim dokazima, te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

48. Suprotno žalbi prvostupanjski sud je pravilno postupio kad je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP utvrdio da tužitelj ima pravo naknade parničnog troška jer je isti u cijelosti uspio u postupku. Stoga, tužitelj, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023. - dalje u tekstu OT), ima pravo naknade troška sastava tužbe (Tbr. 7/10 OT), trošak sastava tri obrazložena podneska od 28. svibnja 2020., 9. srpnja 2020. i 8. studenog 2020. (Tbr. 8/1 OT), trošak podneska od 17. siječnja 2020. (Tbr. 9/3 OT), trošak zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i to od 9. studenog 2020., 15. ožujka 2021., 6. rujna 2021., 10. svibnja 2022. i 6. rujna 2023. (Tbr. 9/1 OT), trošak vještačenja i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu.

49. Međutim, tužitelj nema pravo na dosuđeni trošak sastava podneska od 4. rujna 2020. dosuđen po Tbr. 8/1 OT, jer tim podneskom ponavlja navode iz podneska od 9. srpnja 2020. a niti nema pravo troška na sastav podneska od 12. studenog 2020. dosuđen po Tbr. 8/3 OT jer tim podneskom dostavlja dokaze o uplati predujma za vještačenje, što je sve mogao dostaviti i bez tih podnesaka, pa su isti bili nepotrebni. Za zastupanje na raspravi od 8. prosinca 2021. tužitelj ima pravo na trošak po Tbr. 9/2 OT a ne kako je dosuđeno po Tbr. 9/1 OT, jer je rasprava odgođena zbog nepristupa vještaka.

50. Stoga tužitelj ima pravo na trošak parničnog postupka u iznosu od 2.757,46 eur, dok nema pravo naknade troška u iznosu od 437,50 eura.

51. Slijedom iznesenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude, dok je po čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u odnosu na sporedno potraživanje to nema pravo na trošak žalbe pa je odlučeno kao pod toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu 5. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić