REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2066/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OPĆINA VRBNIK, Vrbnik, Trg Škujica 7, OIB: 80254949848, kojeg zastupa punomoćnik Darijan Dundović, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2593/24-3 od 15. siječnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-398/23-11 od 23. travnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-398/23-17 od 22. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2593/24-3 od 15. siječnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-398/23-11 od 23. travnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P-398/23-17 od 22. svibnja 2024.
2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a zbog pravnih pitanja navedenih u prijedlogu za dopuštenje revizije.
3.1. Prvo i drugo pravno pitanje kojim tužitelj problematizira pravo na povrat preplaćenog u okolnostima kada je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) jer je znao da mu je plaćena veća naknada nego što mu pripada te je unatoč takvom saznanju iznose zadržao i na poziv dužnika ih odbio dragovoljno vratiti, nije od značaja s obzirom na razloge na kojima je utemeljena pobijana odluka. Naime, drugostupanjski sud je pobijanu odluku (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja) donio pozivom na odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata zavisi od ispunjenja uvjeta, cijeneći da se u ovom predmetu ne radi ni o jednom od tri navedena slučaja povrata, a sve na temelju utvrđenja:
- da je Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) 11. srpnja 2018. donijela djelomično rješenje kojim je određena tužiteljeva obveza plaćanja godišnje naknade za pravo puta, međutim visina te naknade nije određena tim rješenjem nego je visinu naknade trebao sam tužitelj obračunati i, sukladno svom obračunu, isplaćivati tuženiku,
- da je tužitelj utvrdio da je (svojom) pogreškom u obračunu godišnje naknade uračunao i nekretnine koje nisu u vlasništvu tuženika (tužitelj je obračun naknade sačinio za sve nekretnine koje se nalaze na područnu Općine Vrbnik, a ne samo za one nekretnine koje su u vlasništvu tuženika),
- da je tužitelj, nakon što je uočio pogrešku u svom obračunu, u dopisu od 23. kolovoza 2018. upućenom tuženiku elektronskom poštom obavijestio tuženika,
- da tuženik prije nego što je zaprimio tužiteljev dopis od 23. kolovoza 2018. nije znao da je on nesavjesni stjecatelj, a tužitelj radi dokazivanja te činjenice nije u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a predložio izvođenje ni jednog dokaza,
- da je tužitelj najkasnije 23. kolovoza 2018. kada je uputio tuženiku dopis kojim ga je obavijestio o pogrešno obračunatoj godišnjoj naknadi za pravo puta znao da ta naknada iznosi samo 53.422,47 kuna i da je unatoč tome tužitelj i nakon tog svog saznanja o visini godišnje naknade za pravo puta na koju tuženik ima pravo, tuženiku za razdoblje 2019. - 2022. uplaćivao naknade u iznosu koji je (za svaku tu godinu) 231.998,10 kuna viši od iznosa kojeg je trebao uplatiti.
3.2. Treće pravno pitanje iscrpljuje se u isticanju bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim navedeno nije samo po sebi dopušteni razlog za dopuštenje revizije. Naime, čak i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu (u tom smislu i Revd-3876/23-2 od 16. travnja 2024.).
4. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 5. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
