REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2691/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Petru Bačiću, odvjetniku u Splitu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja SŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Duji Duplančiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Ćapinu, odvjetniku u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevom i umješačevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-43/2025-2 od 19. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-4772/2023- 21 od 15. listopada 2024., na sjednici održanoj 5. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
II. Odbija se umješačev prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-43/2025-2 od 19. ožujka 2025., zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1) Može li sud u parnici u kojoj se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, a radi se o ovrsi na nekretninama radi naplate tražbine ovrhovoditelja (vjerovnika) po osnovi bjanko zadužnica, u kojoj parnici postoje valjani i nesporni dokazi o izvršenim isplatama dužnika (ovršenika) i/ili treće osobe umjesto dužnika (ovršenika) ovrhovoditelju, raspravljati o osnovnom pravnom poslu, odnosno obvezama iz osnovnog pravnog posla, čije ispunjenje je osigurano tim istim bjanko zadužnicama? 2) Može li sud u parnici u kojoj se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, a radi se o ovrsi na nekretninama radi naplate tražbine ovrhovoditelja (vjerovnika) po osnovi bjanko zadužnica, kod odlučivanja o (ne)dopuštenosti ovrhe utvrđivati činjenice koje se odnose na osnovni pravni posao ili je dužan samo utvrđivati činjenice na okolnost izvršenih isplata dužnika (ovršenika) i/ili treće osobe vjerovniku (ovrhovoditelju) i nakon toga, ako utvrdi da su uplate izvršene i u kojem iznosu donijeti odluku o (ne)dopuštenosti ovrhe?
3) Mogu li se između istih stranaka istodobno voditi sudski postupci radi isplate i to jedan po osnovi glavnog pravnog posla, zbog neispunjenja novčanih obveza iz tog pravnog posla, a drugi po osnovi zadužnica izdanih kao osiguranje ispunjenja novčanih obveza iz glavnog pravnog posla?“
2. Prijedlog za dopuštenje revizije podnio je i umješač na strani tužitelja postavljajući sljedeća pitanja:
„1) Je li sud pred kojim se vodi postupak po tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koja ovrha je određena temeljem bjanko zadužnica radi naplate ugovorne kazne i koji je tu tužbu odbio obrazlažući to tako što da je tražbina tužene koja je tužitelj u drugoj parnici (u kojoj drugi sud još nije donio nikakvu odluku) zasigurno veća od one za koju je predana zadužnica, s jedne strane, dok je s druge strane naveo koliko je točno visina obveze tužitelja sud će utvrditi u parničnom postupku u kojem će odlučivati i o visini ugovorne kazne, te s treće strane kako je utvrđeno kako postoji tražbina tužene prema tužitelju zbog neispunjenja zaključenog ugovora, a koja je znatno veća od iznosa osiguranog zadužnicama A) odlučio o pitanju zbog kojeg se vodi druga parnica (prethodnom pitanju) B) ili je pak odlučio da sam ne rješava to pitanje, 7 pa ako je odlučio da ga sam ne rješava; je li bio dužan prekinuti ovaj postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom do pravomoćnog završetka parnice u kojoj sud utvrđuje visinu ugovorne kazne, kao i ništetnost uglavka o ugovornoj kazni, i je li na ovdje izloženi način počinio bitnu povredu odredbe članka 8. i 12. u svezi s člankom 213. st. 1. sve u svezi s odredbom članka 354. st. 9) i 11) Zakona o parničnom postupku?
2) Nastavno na prethodno pitanje je li sud na opisani način počinio relativno bitnu povredu odredbe članka 8. i 12. u svezi s člankom 213. st. 1. Zakona o parničnom postupku koja je imala utjecaj na zakonitost presude kojom je pravomoćno odbijena tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom?
3) Je li visina ugovorne kazne o kojoj se tužbom raspravlja u drugom postupku (u kojem sud još nije donio odluku) ima značaj prethodnog pitanja za postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (koja ovrha je određena radi naplate te iste ugovorne kazne)?
4) Je li ništetnost uglavka o ugovornoj kazni o kojoj se protutužbom raspravlja u tom istom drugom postupku (u kojem sud još nije donio odluku) ima značaj prethodnog pitanja za postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (koja ovrha je određena radi naplate te iste ugovorne kazne)?
5) Je li time što je podatak o visini i smanjenju tužbenog zahtjeva u parnici koja se vodi u drugom postupku po tužbi radi utvrđenja visine ugovorne kazne (u kojoj sud još nije donio odluku) sud uzeo kao razlog odbijanju tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja ovrha je prethodno bila određena isključivo visinom bjanko zadužnica (ukupno 200.000,00 kn) ostavio mogućnost ovrhovoditelju da i dalje provodi ovrhu one iste visine po zadužnicama usprkos tome što je po tim istim zadužnicama već naplatio (neprijeporno) prije sudske ovrhe i tijekom nje određeni iznos i je li time takva presuda nezakonita?
6) Je li ovršna svojstva bjanko zadužnica prestaju (potpuno ili djelomično) nakon što je ovršenik po istima podmirio dug (potpuno ili djelomično) ili se ta njihova svojstva presudom suda u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kojom odbija tužbu mogu produljivati do one visine o kojoj se vodi drugi postupak (u kojem sud još nije donio nikakvu odluku)?“
3. U odgovoru na prijedlog tuženik predlaže tužiteljev i umješačev prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti, podredno odbiti.
4. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-211/2020 od 27. ožujka 2020., a zbog razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 9. i toč. 10. OZ. Ovrha je određena na temelju dvije bjanko zadužnice koje je tužitelj dao tuženici u svrhu osiguranja naplate po ugovoru od 19. siječnja 2018. zaključenog između stranka, a koje predstavljaju ovršnu ispravu.
6. Tužitelj i umješač su u prijedlozima naznačili pravna pitanja koja smatraju da su važna pitanje za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, suprotno tvrdnji predlagatelja, postavljena pitanja nisu važna pitanja za odluku u sporu, jer polaze od drugačijih činjeničnih navoda od utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda. Naime, postavljena pitanja u bitnom sadržajno problematiziraju na koju tražbinu tuženice se odnosi nesporna isplata koju je izvršio umješač i koju je tuženica nesporno primila, kao i utjecaj parničnog postupka koji se vodi između istih stranaka u vezi istog ugovora iz kojeg su proizašle bjanko zadužnice i u kojem tuženica kao tužiteljica traži isplatu protiv tužitelja kao tuženika zbog neispunjenja obveza u roku – naplate ugovorne kazne. Za ukazati je da se u ovom parničnom postupku tužitelj, kao dokaz da tražbina tuženice više ne postoji, poziva upravo na izvršene uplate po umješaču koje uplate je tuženica priznala u postupku vođenom u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 451/2019. Dakle, ne radi se uplatama kojima bi tužitelj ispunio preostalu obvezu iz bjanko zadužnica, već je tim uplatama djelomično podmirio tražbinu u postupku naplate ugovorne kazne, pa se te uplate ne mogu dva puta uračunavati u podmirenje duga tužitelja prema tuženici iz dviju različitih pravnih osnova.
7. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 5. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
