REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2951/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bilobrk, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marin Đudarić, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4025/2021-5 od 4. veljače 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-33/2021-11 od 6. listopada 2021., na sjednici održanoj 5. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u u Zagrebu, poslovni broj Gž-4025/2021-5 od 4. veljače 2025., zbog pravnih pitanja kojeg smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Je li valjan ugovor o zajmu u kojem je zajam ugovoren u stranoj valuti ako je činidba zajmoprimca na vraćanje zajma postala dopuštena nakon uvođenja Eura u Republici Hrvatskoj kao službene valute u smislu čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju i čl. 270. st. 2. Zakona o obveznim odnosima?
2. Je li člankom 15. Zakona o deviznom poslovanju (NN 96/2003, 140/2005, 132/2006, 150/2008, 92/2009, 153/2009, 145/2010, 76/2013) isplata iznosa zajma u stranim sredstvima plaćanja zabranjena samo jednoj ugovornoj strani – zajmodavcu ili objema ugovornim stranama – zajmodavcu i zajmoprimcu?
3. U situaciji kada zajmodavac isplati zajmoprimcu iznos zajma u stranim sredstvima plaćanja, posljedično zabrani isplate iznosa zajma u stranim sredstvima plaćanja, je li posljedica takvog postupanja valjanost ugovora i istovremeno snošenje posljedica zajmodavca zbog povrede zakonske zabrane?
4. Odnosi li se zabrana iz članka 15. Zakona o deviznom poslovanju (NN 96/2003, 140/2005, 132/2006, 150/2008, 92/2009, 153/2009, 145/2010, 76/2013) samo na plaćanje u stranim sredstvima plaćanja ili i na ugovaranje zajma u stranim sredstvima plaćanja?“
1.2. Smatra da je riječ o pitanjima u pogledu kojeg odluka drugostupanjskog suda odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u presudi revizijskog suda broj Revt- 189/13/2 od 14. listopada 2014.
1.3. Tuženik ujedno prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i stoga što tvrdi da mu je ograničena sloboda ugovaranja te se poziva na čl. 49. Ustava Republike Hrvatske kojim je propisano da se poduzetnička sloboda može iznimno ograničiti zakonom.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu na temelju Ugovora o zajmu zaključenog 21. lipnja 2018. u stranoj valuti (euro), a kako je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo propisano da se između fizičkih osoba u Republici Hrvatskoj ne može pozajmljivati strana valuta, slijedom čega se radi o ugovoru koji je prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) ništetan, naloženo je tuženiku kao zajmoprimcu da vrati ono što je tim ništetnim pravnim poslom primio, dakle, onu vrstu i broj novčanih jedinica koje je primio.
4. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Naime, u prijedlogu su naznačena pravna pitanja koja tuženik smatra da su važna pitanja za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, uz činjenicu da se pitanja svode na opširno preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene odredaba ZPP te materijalnopravnih odredaba prilikom donošenja odluke u okolnostima slučaja ovog konkretnog predmeta, tuženik, osim paušalne tvrdnje da su pitanja važna radi osiguranja jednakosti sviju pred zakonom, nije konkretno iznio sadržajne razloge zbog kojih bi odgovor na navedena pitanja bio važan ne samo za odluku u sporu, već i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj sudske prakse. Nadalje, sudska praksa na koju se tuženik u prijedlogu poziva ne sadržava pravno shvaćanje koje bi bilo u proturječnosti s pravnim shvaćanjem na kojem je utemeljena pobijana presuda, a niti sadrži odgovor na koje od pitanja koja tuženik u prijedlogu postavlja.
6. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije kojim se ukazuje na povredu prava na slobodu ugovaranja, što u širem smislu predstavlja povredu prava vlasništva i poduzetničke slobode iz čl. 48. i 49. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17), odnosno čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) i u njemu sadržanog prava na zaštitu vlasništva, ovaj sud ocjenjuje da u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženikovo pravo slobode ugovaranja nije bilo ni na koji način problematizirano. Ugovor o zajmu utvrđen je ništetnim jer je protivan prisilnom propisu koji je u vrijeme njegovog zaključenja bio na snazi, a radi se konkretno o propisu iz čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 133/09, 145/10, 76/13, 52/21 – dalje: ZDP). Navedena odredba teži postizanju cilja u javnom (općem) interesu i ništa ne ukazuje da su u danim okolnostima nižestupanjski sudovi primijenili tu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran navedenom cilju i nametnuo prekomjeran teret tuženiku.
6.1. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6.2. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 5. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Ante Perkušić
