Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kžzd-181/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja toga suda Jasne Smiljanić, kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog DN, zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina – iz članka 158. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj: Kzd-73/2018- 44 od 15. svibnja 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog DN kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Kzd-73/2018-44 od 15. svibnja 2024., optuženi DN proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina – iz članka 158. stavak 2. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, na temelju članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženik u roku kušnje od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju 71. stavka 1. KZ/11 optuženom je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti rada s djecom u trajanju od 10 (deset) godina.
3. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 optuženik je upozoren da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine ako optuženik ne postupi prema zabrani obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti koja mu je određena sigurnosnom mjerom.
4. Na temelju odredbe članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17., 126/19. 80/22. i 36/24 dalje u tekstu ZKP) zakonski zastupnik djeteta žrtve se s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti djeteta upućuje u parnicu.
5. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP optuženi je djelomično oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u dijelu koji se odnosi na troškove psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja po stalnim sudskim vještacima dr. Danijelu Crnkoviću i prof. Gordani Buljan Flander, te troškove psihijatrijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dr. Časlavu Lončaru, dok se obvezuje u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude na ime troškova paušala platiti iznos od 300,00 eura.
6. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu, preinači pobijanu presudu na način da se optuženom izrekne bezuvjetna kazna zatvora.
7. Protiv te presude žali se i optuženi DN, po branitelju Hrvoju Krišto, odvjetniku iz Splita, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe.
8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
9. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
10. Povodom prijedloga optuženika održana je javna sjednica drugostupanjskog suda na koju nisu pristupili uredno obavješteni ŽDO u Zagrebu, optuženik i njegov branitelj koji je telefonom prije sjednice obavijestio sud da optuženik i branitelj neće pristupiti te je ispričao svoj i nedolazak optuženika, pa je sjednica drugostupanjskog suda održana u odsutnosti stranaka.
11. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni.
12. Optuženik u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se ne može ispitati. Ističe da je kombinirani nalaz i mišljenje vještaka psihijatra Danijela Crnkovića i vještaka psihologa Gordane Buljan Flander nastao prije nego li je dijete žrtva ispitan na dokaznom ročištu, te je prema stavu obrane nakon toga snimka ispitivanja djeteta trebala biti pregledana od strane istih vještaka radi izrade „pravilnog i potpunog kombiniranog nalaza i mišljenja“, što nije učinjeno, te zatim tvrdi da iz iskaza djeteta žrtve proizlazi da je on za svjedočenje bio pripremljen, nakon čega reproducira dijelove iskaza djeteta žrtve ŽN iz kojih to proizlazi, pa kako vještaci nisu pregledali snimku smatra da su nisu postupali „sa dužnom pažnjom“, a pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge o činjenicama koje ukazuju da je optuženik imao „bezbroj prilika da zadovolji svoj spolni nagon“ ali to nije učinio, pa kako o tim odlučnim činjenicama vještaci nisu dali nikakva pojašnjenja ostvarena je navedena bitna povreda te je ujedno i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
13. Nije u pravu optuženik da je pobijanom presudom na opisani način ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer presuda sadrži jasne, razumljive, dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski je sud obrazložio zašto je prihvatio provedeno kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje djeteta žrtve te je iznio razloge zbog kojih je odbio prijedlog obrane za provođenjem novog psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja po drugim osobama sudskih vještaka, pravilno zaključivši i ispravno ocijenivši da se radi o vjerodostojnom dokazu bez nejasnoća, proturječnosti ili nedostataka koji bi ukazivali na potrebu provođenja novog vještačenja po drugim vještacima. Prigovor obrane da vještaci nisu pregledali snimku iskaza djeteta žrtve prvostupanjski je sud ispravno otklonio navodima da to nije bio zadatak vještaka, već je njihov zadatak bio izvršiti psihijatrijsko-psihologijsku obradu djeteta prije njegovog svjedočenja u svrhu procjene ima li dijete moralni i kognitivni kapacitet za svjedočenje te mogu li se utvrditi neki motivi za lažno svjedočenje kao i utvrditi jesu li kod djeteta vidljivi elementi izloženosti seksualnom zlostavljanju, pravilno ističući da je jedino sud ovlašten provesti temeljitu analizu provedenih dokaza te utvrditi je li iskaz pojedinog svjedoka vjerodostojan ili ne, što nije zadatak vještaka. S obzirom na rezultate provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja djeteta žrtve koje je prvostupanjski sud s pravom prihvatio, žalbeni navodi optuženika da nije provedeno novo vještačenje i da je zbog toga pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu prihvatljivi.
14. Nadalje, nije u pravu optuženik da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici zašto je sud odbio pročitati mišljenje stručnog savjetnika defektologa ODO Split, FN od 19. prosinca 2016. dok su se vještaci služili utvrđenjima i mišljenjem istog defektologa. Prvostupanjski je sud u odnosu na razloge odbijanja čitanja mišljenja stručnog savjetnika defektologa iznio jasne, razumljive i valjane razloge navodeći da sva utvrđenja iz mišljenja defektologa spadaju u domenu vještačenja koje je u postupku i provedeno po sudskim vještacima psihijatru Danijelu Crnkoviću i sudskoj vještakinji psihologinji Gordani Buljan Flander.
15. Optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud odbijajući baš sve prijedloge obrane počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP. Ovu povredu žalitelj suštinski obrazlaže na način da je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane da se iz spisa izdvoji kao nezakoniti dokaz nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, kao i usmeni nalaz i mišljenje istih vještaka iznesen na raspravi, da se u svojstvu svjedoka ispita stručni savjetnik defektolog ODO Split i prijedlog za provođenjem novog psihijatrijsko-psihologojskog vještačenja po drugim vještacima. Žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud odbijanjem svih prijedloga obrane počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP zbog povrede članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu Konvencija) i povredu iz članka 468. stavak 3. ZKP, te je slijedom toga posljedično i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
16. Međutim, nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge obrane, jer iz spisa proizlazi da su usvojeni i provedeni dokazni prijedlozi obrane za ispitivanjem svjedoka EN, HN i LN.
17. U odnosu na odbijanje prijedloga za izdvajanje kao nezakonitog dokaza nalaza i mišljenja psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja i usmene dopune prvostupanjski je sud dao jasne i valjane razloge o kojima je drugostupanjski sud u točki 13. ove odluke već iznio razloge. U odnosu na odbijanje prijedloga za provođenjem novog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, optuženik se neosnovano poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava Hodžić protiv Hrvatske zbog povrede načela jednakosti oružja u okviru članka 6. stavak 1. Konvencije, jer se u ovom predmetu ne radi o istim okolnostima kao u predmetu na koji se poziva žalitelj. Naime, nakon što je provedeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje djeteta žrtve te je u spis dostavljen pisani nalaz i mišljenje, vještaci su na raspravi 15. rujna 2021. iznosili usmenu dopunu nalaza i mišljenja kojom prilikom su odgovarali na pitanja stranka, pa tako i na niz pitanja branitelja optuženika. Obrana je na toj raspravi predložila dopunu vještačenja tražeći da vještaci pregledaju snimku ispitivanja djeteta s ciljem tumačenja njegova iskaza kojeg obrana ocjenjuje manipulativnim i neistinitim, ali je od tog dokaznog prijedloga odustala na raspravi 14. ožujka 2024. Stoga, nije istinit navod obrane da je navedeni dokazni prijedlog sud odbio i time povrijedio članak 6. Konvencije, odnosno da je teško povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje s aspekta jednakosti oružja stranka.
18. Odbijajući prijedlog za provođenjem novog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, prvostupanjski sud nije ostvario povrede na koje upire žalitelj, jer je s pravom utvrdio da vještaci nisu ovlašteni u kaznenom postupku utvrđivati činjenice niti ocjenjivati provedene dokaze, na čemu je obrana inzistirala predlažući da druge osobe vještaci tijekom novog vještačenja pregledaju snimku iskaza djeteta kako bi ocijenili njegov iskaz za koji obrana smatra da je neistinit i manipulativan, pri čemu je provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđeno, izvan svake sumnje, da dijete žrtva ima kognitivnu i moralnu kompetenciju za vjerodostojno svjedočenje, te da je njegovo iskazivanje tijekom forenzičnog intervjua o doživljenom seksualnom zlostavljanju konzistentno (na isti način u više navrata govori o doživljenom seksualnom zlostavljanju) i kongruentno (emocionalna pratnja je sukladna sadržajima koje iznosi). Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika da su zbog neprihvaćanja prijedloga obrane za provođenjem novog vještačenja ostvarene navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP, time da one iz članka 468. stavak 3. ZKP ničime ne obrazlaže.
19. Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da prvostupanjski sud nije s dovoljno pažnje analizirao te da je pogrešno ocijenio dokaze obrane i to iskaze EN, HN i LN, te je pogrešno ocijenio dokaze optužbe svjedoka ON i JN, zbog čega nije pravilno utvrdio činjenično stanje.
20. Nije u pravu optuženik da dokazi obrane nisu razmotreni niti prihvaćeni. Prvostupanjski je sud iznio temeljitu analizu provedenih dokaza pa tako i dokaza obrane, ocjenjujući između ostalih i iskaze svjedoka EN, HN i LN. Druga je stvar što se optuženik ne slaže s ocjenom i zaključcima prvostupanjskog suda u vezi s tim dokazima. Tako pogrešno optuženik smatra da sud „nije dao nikakvu važnost svjedocima obrane“, jer je sud iznio analizu njihovih iskaza te je naveo koje je činjenice na temelju njihovih iskaza utvrdio navodeći da oni o predmetu optužbe nemaju nikakvih saznanja, već su isti u bitnome iskazivali o okolnostima kakav je optuženik bio kao trener te kakav je imao odnos s djecom koju je trenirao i njihovim roditeljima.
21. Protivno žalbenim navodima optuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, na temelju detaljne analize provedenih dokaza i njihove pravilne ocjene sud je na temelju iskaza djeteta žrtve ŽN, kojeg je s pravom ocijenio vjerodostojnim dokazom, te podupirućih dokaza i to iskaza njegovih roditelja, iskaza svjedoka SN, te rezultata provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja djeteta žrtve pravilno utvrdio da je optuženik u svom ponašanju ostvario sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 2. KZ/11, te ga je ispravno proglasio krivim za navedeno kazneno djelo i osudio po zakonu.
22. Nije u pravu optuženik pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra Časlava Lončara na temelju kojeg je utvrđeno da optuženiku nije postavljena bilo koja psihijatrijska dijagnoza, pa tako niti ona iz kategorije specifičnih poremećaja seksualnih sklonosti (pedofilije i dr) zbog čega, prema stavu obrane, ničime nije utvrđeno da je optuženik bio svjestan svih obilježja kaznenog djela te da je htio njegovo ostvarenje te da je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom. S obzirom da je u dokaznom postupku nedvojbeno utvrđeno da je optuženik poduzeo inkriminirane radnje opisane u izreci presude, pa tako između ostalih, i da je dijete neprimjereno ljubio u usta i od njega zahtijevao da ga ljubi u usta, te mu „pregledavao“ stražnjicu na način da je svojim prstima raširio stražnjicu djeteta i gledao ima li nešto što ga smeta, neovisno što kod njega nije utvrđena dijagnoza iz kruga poremećaja seksualnih sklonosti, navedene radnje optuženika ukazuju, kako s pravom zaključuje prvostupanjski sud, da je prema utvrđenjima vještaka optuženik bio potpuno ubrojiv, te potpuno svjestan svih obilježja kaznenog djela, ali je unatoč tome i kao odrasla, poslovno sposobna osoba bio svjestan protupravnosti svog djela te je htio njegovo ostvarenje, čime je ostvario i subjektivni element ovog kaznenog djela.
23. Žalbeni navodi optuženika, u odnosu na pobijanje izrečene sigurnosne mjere iz članka 71. KZ/11 da je ista bila krajnji cilj podnositelja prijave, „te da je spis dospio u ruke posrnulih vještaka dok u Splitu i okolici nije bilo nikoga tko bi bio dostojan vještačiti“, na granici su kažnjavanja branitelja optuženika zbog vrijeđanja sudionika postupka, proizvoljni su, paušalni i ničim argumentirani zbog čega ih ovaj drugostupanjski sud nije prihvatio.
23.1. Prvostupanjski je sud ispravno primijenio navedenu sigurnosnu mjeru jer je optuženik kazneno djelo počinio kao nogometni trener koji je do sada radio s djecom, te imajući u vidu prirodu kaznenog djela za koje je proglašen krivim kao i činjenicu da bi obavljanjem posla nogometnog trenera u budućnosti mogao ponovno počiniti kazneno djelo u radu s djecom, izrečenom sigurnosnom mjerom ostvarena je svrha sigurnosnih mjera propisana člankom 66. KZ/11, a to je otklanjanje okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženika potrebno na određeno vrijeme otkloniti od rada s djecom kako bi se prevenirala opasnost da optuženik u budućnosti ne počini novo kazneno djelo. Stoga je izrečena sigurnosna mjera optuženiku u razmjeru s težinom počinjenog kaznenog djela i stupnjem opasnosti od mogućeg počinjenja novog kaznenog djela, sukladno načelu razmjernosti propisanim člankom 67. KZ/11, te se njome ostvaruje svrha sigurnosnih mjera propisana člankom 66. KZ/11.
U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni
24. Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kazni navodi da je prvostupanjski sud izrekao preblagu sankciju, da je precijenio jedinu olakotnu okolnost na strani optuženika da je neosuđivana osoba, dok nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskazanu upornost pri počinjenju kaznenog djela kao i to da je optuženik kao nogometni trener iskoristio posebno povjerenje i autoritet koje je imao prema djetetu žrtvi, te nije cijenio kao otegotno izrazitu društvenu opasnost ovakve vrste kaznenih djela kojim je optuženik nanio nepopravljivu štetu djetetu žrtvi u njegovoj izuzetno ranjivoj dobi.
25. Iako optuženik nije podnio žalbu zbog odluke o kazni, s obzirom da se žalio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja njegova žalba u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, pa je drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i u odnosu na odluku o kazni.
26. Prvostupanjski je sud, protivno istaknutim navodima državnog odvjetnika, pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve one olakotne i otegotne okolnosti koje su odlučne za proces individualizacije kazne. Tako je kao olakotno optuženiku utvrdio i ispravno cijenio njegovu neosuđivanost, dok je otegotnim utvrdio i ispravno vrednovao njegovu upornost prilikom počinjenja kaznenog djela, te korištenje povjerenja i autoriteta trenera koje je dijete žrtva imalo prema njemu. Iako postoji izrazita društvena opasnost ovakve vrste kaznenih djela, cijeneći ukupnu kriminalnu količinu koju je optuženik ostvario inkriminiranim radnjama na štetu djeteta i njegovo ranije usklađeno ponašanje sa zakonskim normama, navedena okolnost, protivno žalbi državnog odvjetnika, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne zahtjeva strože kažnjavanje.
27. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, a potom ih i ispravno vrednovao, te smatra da je izrečena uvjetna osuda u svemu primjerena kaznena sankcija s obzirom na stupanj optuženikove krivnje, svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11 te težinu i način počinjenja kaznenog djela i osobnih okolnosti utvrđenih na strani optuženika.
28. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede na koje u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 04. studenog 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Jasna Smiljanić
