Poslovni broj: Usž-990/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Osijek, Kapucinska 21, OIB: 61379160880, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne tranzicije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: [osobni identifikacijski broj], uz sudjelovanje zainteresirane osobe MBF, [adresa], A-9701 Rothenthurn, Schloss Rothenthurn, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-305/2024-11 od 3. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-305/2024-11 od 3. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/23-01/148, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-24-02 od 8. siječnja 2024. i djelomičnog rješenja Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove Osječko-baranjske županije, KLASA: UP/I-943-01/20- 01/30, URBROJ: 2158-19/08-23-15 od 20. siječnja 2023. i za meritorno odlučivanje o zahtjevu zainteresirane osobe za naknadu oduzete imovine (točka I. izreke). Točkom II. izreke pobijane presude nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog djelomičnog rješenja prvostupanjskog tijela od 20. siječnja 2023., kojim se zainteresiranoj osobi, kao ovlašteniku naknade, utvrđuje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društava iz portfelja Republike Hrvatske za poslovne prostore pobliže opisane u točki I. izreke rješenja, a kao obveznik naknade određen je Centar za restrukturiranje i prodaju (točka II. izreke) te je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).
3. Tužitelj pobija presudu prvostupanjskog suda zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe navodi da je pitanje naknade imovine ovlaštenika u ovom postupku riješeno međunarodnim ugovorima, zbog čega smatra da su rješenja protivna članku 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19., dalje: Zakon o naknadi). Nadalje, smatra da je stav prvostupanjskog suda, prema kojem pitanje naknade M nije riješeno međudržavnim sporazumom, u suprotnosti sa Zaključkom o pravnom shvaćanju sa sjednice Imovinskopravnog odjela ovog Suda, broj: Su-141/2024 od 8. svibnja 2024., kao i stajalištu iz presude ovog Suda, poslovni broj: Usž-609/2024-5 od 15. svibnja 2024., prema kojemu je pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima riješeno međudržavnim sporazumima, tj. Pariškim sporazumom iz 1946. te Bonskom konvencijom iz 1955. godine. Nadalje, navodi da je navedenim međudržavnim sporazumima određena pravna sudbina oduzete njemačke imovine, a u članku 5. šestog poglavlja Bonske konvencije iz 1955., Savezna Republika Njemačke se obvezala osigurati naknadu štete svim ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz članka 2. i 3. istog poglavlja, odnosno za svu oduzetu njemačku imovinu u savezničkim zemljama budući je ona uračunata u korist njihovog reparacijskog fonda. Dakle, navedenim međudržavnim sporazumima je riješeno pitanje povrata sve oduzete njemačke imovine na temelju mjera savezničkih država, koje mjere uključuju i oduzimanje imovine pojedinačnim aktima donesenim sukladno Odluci AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., Zakonu o konfiskaciji i Zakonu o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba.
Smatra da je u postupku nesporno utvrđeno da je prijašnjem vlasniku, MBFČ, imovina oduzeta temeljem Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. kao N. Navodi da je ova Odluka AVNOJ-a kasnije zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba („Službeni list FNRJ“, broj: 63/46.), a na temelju navedene Odluke AVNOJ-a, po sili zakona, je prešla u državno vlasništvo odnosno općenarodnu imovinu sva neprijateljska imovina pripadnika njemačkog Reicha, kao i sva imovina osoba koje su se za vrijeme okupacije izjasnile da su njemačke narodnosti, neovisno o njihovom državljanstvu, osim pripadnika njemačke narodnosti koji su člankom 1. toga Zakona izuzeti od njegove primjene (osobe koje su sudjelovale u antifašističkoj borbi ili aktivno radile u antifašističkom pokretu, osobe koje kao pripadnici njemačke narodnosti nisu pristupile Kulturbundu, osobe koje su se na zahtjev okupacijskih vlasti odbile izjasniti kao pripadnici njemačke narodnosti, osobe koje su bile u mješovitim brakovima i nisu se ogriješile prema antifašističkoj borbi i nisu pomagale okupatora). Slijedom izloženog, zaključuje da je prijašnjem vlasniku imovina oduzeta kao pripadniku njemačke narodnosti, odnosno da je oduzeta kao njemačka imovina, radi čega je uključena u imovinu koju se obvezala naknaditi Republika Njemačka na temelju Pariškog sporazuma iz 1946. i Bonske konvencije iz 1955. godine. Pri tome, po mišljenju tužitelja, nije relevantna činjenica je li prijašnji vlasnik u vrijeme oduzimanja bio njemački državljanin ili ne, već je odlučujuće to da mu je imovina oduzeta kao njemačka imovina, odnosno kao pripadniku njemačkog naroda. Predlaže poništiti presudu prvostupanjskog suda i usvojiti tužbeni zahtjev.
4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zakonitim osporeno rješenje tuženika, kao i rješenje prvostupanjskog tijela, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude, već iz niže navedenih razloga.
7. Imovina koja je predmet naknade oduzeta je NBFČ, predniku zainteresirane osobe, na temelju Odluke Kotarskog narodnog odbora, Upravnog odjela Valpovo, broj: 5968/1945 od 6. rujna 1945., pozivom na članak 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Ista je donesena na temelju članka 30. Zakona o konfiskaciji koja se provodila sukladno Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Sl. list DFJ“, broj 40/45. i 70/45.) koji propis se navodi u odredbi članka 2. točki 1. Zakona o naknadi. Nadalje, proizlazi da je prijašnjem vlasniku, djedu zainteresirane osobe, imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu i da je 11. rujna 1947. postao austrijski državljanin, odnosno nije utvrđeno da je u trenutku oduzimanja ili kasnije imao njemačko državljanstvo, a što je već sve utvrđeno u presudama ovog Suda, poslovni broj: Usž-3600/2021 od 21. siječnja 2022. i Usž-1227/2024-3 od 13. studenog 2024., koje se odnose na iste stranke u predmetu naknade za oduzetu imovinu te na istovjetne odluke o oduzimanju. Naprijed navedeno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-zpz-17/2023 od 1. veljače 2024. godine.
8. Dakle, u konkretnom slučaju suprotno mišljenju tužitelja, ovdje nema mjesta raspravljanju o mogućnosti povrata imovine njemačkim državljanima, jer je, kao što je to već navedeno u presudi Suda, poslovni broj: Usž-3600/2021 od 21. siječnja 2022., imovina oduzeta predniku tužitelja kao jugoslavenskom državljaninu u primjeni restriktivnih mjera jugoslavenske komunističke vlasti, konfiskacijom imovine, slijedom čega zainteresiranoj osobi, kao ovlašteniku naknade temeljem odredbe članka 9. Zakona o naknadi, pripada naknada za imovinu konfisciranu njenom predniku.
9. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 4. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
