REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1104/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić - Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Županijsko državno odvjetništvo u Puli, Rovinjska 2a, protiv tuženika AGROLAGUNA d.d., OIB 84196188473, sa sjedištem u Poreču, Mate Vlašića 34, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić, sa sjedištem u Puli, Dobrilina 9, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3794/2024-2 od 24. listopada 2024., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-112/2024-37 od 15. srpnja 2024., u sjednici održanoj 4. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3794/2024-2 od 24. listopada 2024., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P- 112/2024-37 od 15. srpnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje, na jednakost svih pred zakonom te prava na djelotvoran pravni lijek, zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17 – dalje: EKLJP).
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje šest pravnih pitanja koja glase:
"1) Je li zakonito u parničnom postupku između dviju stranaka preispitivati dobru vjeru tuženika (iz tog postupka) o kojoj je parnični sud odlučivao na temelju ocjene provedenih dokaza u ranije vođenom postupku u kojem je tuženik bio tužitelj, a tamošnji tuženik osoba koja nije stranka aktualnog postupka i to na temelju činjenica i propisa koji su i tada bili poznati? Izbjegava li se na taj način primjena načela "presuđene stvari";
2) Je li drugostupanjski sud obvezan, kod utvrđenja da je "pogrešan zaključak prvostupanjskog suda" obrazložiti i argumentirati svoje stajalište;
3) Je li drugostupanjski sud obvezan obrazložiti zauzeto stajalište po pitanju primjene materijalnog prava na činjenice utvrđene u postupku, koje odstupa od ranije zauzetog stajališta u odluci koju je isti drugostupanjski sud donio ranije u istom parničnom postupku;
4) Je li tužiteljica, bez obzira što se radi o Republici Hrvatskoj, dužna dokazati pretpostavke koje propis predviđa za stjecanje prava vlasništva i koja je posljedica ako to ne dokaže;
odnosno
Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) kada za zaključak o postojanju pretpostavki iz članka 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list SFRJ" broj 12/67) ne daje razloge odnosno izvodi zaključke koji ne proizlaze iz izvedenih dokaza;
5) Je li zakonito da "ex lege" stečeno vlasništvo (u konkretnom slučaju Republike Hrvatske) ima "prioritet" nad vlasništvom koje je upisano u zemljišnoj knjizi temeljem pravomoćne sudske presude odnosno može li se ex lege stečeno vlasništvo (koje bi bilo stečeno još devedesetih godina prošlog stoljeća) može s uspjehom suprotstaviti vlasništvu koje je danas upisano u zemljišnu knjigu (i to temeljem pravomoćnih presuda sudova Republike Hrvatske);
6) Primjenjuje li se načelo "iura novit curia" u svim parničnim postupcima neovisno o strankama postupka, uzimajući u obzir činjenični supstrat tužbe i postupka;
odnosno
Jesu li sudovi obvezni primijeniti relevantno materijalno pravo na činjenice utvrđene u postupku i može li stranka postupka opravdano/legitimno očekivati da sudovi u drugom postupku, na temelju istih činjenica, neće primijeniti materijalno pravo na drugačiji način;
odnosno
Je li zadiranje u pravo vlasništva tuženice, priznato presudama Republike Hrvatske, sukladno Ustavu RH, koji propisuje zaštitu vlasništva i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, uzevši u obzir da se isto temelji na propisima i činjenicama koje su bile poznate u trenutku donošenja predmetnih presuda?".
3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Navodi kako je u istom predmetu drugostupanjski sud ranije donio odluku poslovni broj Pž-623/2020-2 od 29. studenoga 2021. u kojoj je izrazio pravno shvaćanje koje je suprotno shvaćanju izraženom u pobijanoj odluci, a da isto nije obrazložio. Nadalje se poziva na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1565/2021-4 od 30. studenoga 2021. godine, Rev-1220/20 od 2. veljače 2021. godine u svezi s Revd-2053/20 od 15. rujna i Revd-728/23 od 1. ožujka 2023..
4. Na prijedlog nije odgovoreno.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. U ovoj je pravnoj stvari revizijski sud u svojoj odluci poslovni broj Rev-989/2023-2 od 28. studenoga 2023., uz ostalo, izrazio slijedeće pravno shvaćanje:
"….12.2.Tuženik je konstituiran u postupku pretvorbe društvenih poduzeća. Stoga je u tom postupku trebao biti formiran pretvorbeni kapital društva, u koji su ulazili prava društva, imovina društva, uključujući i nekretnine. Društvena su poduzeća u postupku pretvorbe morala priložiti podatke i dokaze o pravu korištenja nekretnina u smislu odredbe članka 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Samo su takve nekretnine mogle ući u pretvorbeni kapital poduzeća. Sve su ostale nekretnine, u smislu odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj 21/96) prenesene u tadašnji Fond za privatizaciju odnosno postale vlasništvo Republike Hrvatske po samom zakonu. Tako niti izvanknjižno vlasništvo tuženika (čije postojanje utvrđuju nižestupanjski sudovi) nije moglo nastaviti egzistirati nakon pretvorbe prava društvenog vlasništva.
12.3. Stoga, ukoliko je tuženik imao izvanknjižno pravo korištenja nekretnina, u trenutku pretvorbe, te bi nekretnine bile prenesene u Fond za privatizaciju, odnosno postale vlasništvo Republike Hrvatske.
13. Slijedom svega navedenoga, kada nekretnine nisu mogle ući u pretvorbeni kapital pravne osobe, jer su temeljem odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji postale vlasništvo Republike Hrvatske, tada pravna osoba ne može biti u dobroj vjeri kod stjecanja takvih nekretnina, pa se ne može niti pozvati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV).
13.1. Time je i izneseno pravno shvaćanje kojim se odgovara na pitanja zbog kojih je revizija dopuštena.
14. U konkretnom slučaju, ne bi se moglo primjenjivati načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, ni ukoliko su sporne nekretnine ex lege bile društveno vlasništvo (iako su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bile upisane fizičke osobe kojima su te nekretnine de facto nacionalizirane)….".
6.1. Odgovor na prvo naznačeno pitanje sadržan je u citiranom pravnom shvaćanju iz ovopredmetne revizijske odluke prema kojem - kada nekretnine nisu mogle ući u pretvorbeni kapital pravne osobe, jer su temeljem odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji postale vlasništvo Republike Hrvatske, tada pravna osoba ne može biti u dobroj vjeri kod stjecanja takvih nekretnina, pa se ne može niti pozvati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe članka 122. ZV.
6.2. U odnosu na drugo, treće i četvrto naznačena pitanja, predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da bi u konkretnom slučaju u pobijanoj odluci drugostupanjskog suda izostala obrazloženja o odlučnim okolnostima. Protivno navodima predlagatelja, drugostupanjski je sud iznio utvrđenja u pogledu ispunjenja pretpostavki temeljem kojih su predmetne nekretnine prešle u društveno vlasništvo i bez upisa društvenog vlasništva u zemljišne knjige, u smislu odredbe članka 47. Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list SFRJ" broj 12-177/67), budući da su pedesetih godina prošlog stoljeća tijela javne vlasti tadašnje Općine Poreč dodijelila predniku tuženika pravo korištenja predmetnih nekretnina radi obavljanja poljoprivredne proizvodnje. Nadalje su u pobijanoj odluci sadržana i utvrđenja o ispunjenju pretpostavki iz članka 47. Zakona o privatizaciji, temeljem kojih je došlo do prelaska istih u vlasništvo Republike Hrvatske, po samom zakonu. Dakle, pobijana odluka sadrži utvrđenja o postojanju društvenog vlasništva na predmetnim nekretninama koje nije bilo upisano u zemljišnim knjigama, kao i o činjenici stjecanja vlasništva Republike Hrvatske na istim nekretninama temeljem zakona u smislu odredbe članka 47. Zakona o privatizaciji, pri čemu u postupku nije niti bilo sporno da predmetne nekretnine nisu bile dio pretvorbenog kapitala tuženika (a niti su to mogle biti sukladno odredbama Zakona o šumama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu).
6.3. Odgovor na peto naznačeno pitanje također je sadržan u citiranom pravnom shvaćanju revizijskoga suda, dok o odgovoru na šesto naznačeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu, budući da na ovo pitanje odgovor daje zakon, a drugostupanjski je sud u pobijanoj odluci na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo u skladu s pravnim shvaćanjem iz ovopredmetne revizijske odluke.
6.4. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
7. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
8. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak Ustava RH i člankom 6. stavak 1. EKLJP kroz pravo na legitimno očekivanje kao dio aspekta zabrane arbitrarnog postupanja ovog temeljnog ljudskog prava kojemu je smisao zaštita od proizvoljnih postupanja te pravo na mirno uživanje imovine (pravo vlasništva) zajamčeno člankom 48. Ustava RH i člankom 1. Protokola 1. uz EKLJP, u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. Revizijski sud, suprotno navodima predlagatelja, ne nalazi elemente arbitrarnosti u donošenju pobijane odluke zato što je sud u istoj ozbiljnim, razumnim i dostatnim razlozima opravdao ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno neosnovanosti tvrdnji predlagatelja. Stoga je prijedlog tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 4. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
