Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1114/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], K [adresa] (kao pravnog sljednika VĆ iz [adresa]), protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-219/2016 od 31. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-219/2016 od 31. listopada 2018. u točki 1. izreke te u dijelu točke 2. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.848,96 eura.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke 2. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak preko 3.848,96 eura do 4.711,66 eura (za 862,70 eura) i odlučuje:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 862,70 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"1/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja VĆ koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 da tužitelju ZĆ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], sa osnove povrede prava osobnosti, isplati pravičnu novčanu naknadu u visini od 190.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe, pa do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15.), te da tužitelju naknadi sve prouzročene parnične troškove, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2/ Nalaže se tužitelju VĆ da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi parnični trošak u iznosu od 35.500,00 kuna, u roku od 8 dana."

2. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime naknade štete

– zbog povrede prava osobnosti.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer je izreka presude jasna i ne proturječi niti sama sebi niti razlozima presude, u istoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6.1. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP koju ističe žalitelj jer prvostupanjskom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je prednik tužitelja u spornom razdoblju bio sudac Općinskog suda u Vukovaru; da je predsjednik Općinskog suda u Vukovaru podnio 20. lipnja 2013. zahtjev te 11. studenog 2013. dopunu zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka protiv prednika tužitelja, da je Državno sudbeno vijeće (dalje DSV) vodilo stegovni postupak protiv prednika tužitelja te pod brojem Sp-20/13 donijelo 12. prosinca 2013. Odluku da je prednik tužitelja stegovno odgovoran što je kao sudac Općinskog suda u Vukovaru koristio neprimjeren rječnik koji nije pravno, moralno niti etički prihvatljiv a u suprotnosti je s čl. 358. i 13. Kodeksa sudačke etike (Narodne novine br. 131/06) i to podnoseći prigovor na Godišnji raspored poslova Općinskog suda u Vukovaru za 2013. godinu, na Izmjenu godišnjeg rasporeda istog suda za 2012. godinu, na Izmjenu Godišnjeg rasporeda tog suda za 2012. godinu, na godišnji raspored Općinskog suda u Vukovaru za 2012. godinu te na godišnji raspored poslova za 2011. godinu na izmjenu Godišnjeg rasporeda poslova za 2011. godinu, očitujući se na požurnicu stranke SĆ, te na drugu požurnicu stranke SĆ, na požurnicu stranke JĆ, na požurnicu stranke Bijelić CO d.o.o., na požurnicu stranke MĆ, stranke OĆ, stranke ĆĆ a sve to na postupanje u određenim predmetima koje je vodio, očitujući se na traženje predsjednika suda u odnosu na znatno odstupanje od propisane sudačke norme za prvo tromjesečje 2013. godine te postupajući kao uredujući sudac u predmetima Općinskog suda u Vukovaru u presudama broj P-206/13, P-239/13 i P-241/13 te mu je izrečena stegovna kazna razrješenja od dužnosti jer je nanio štetu ugledu sudačke dužnosti čime je počinio stegovno djelo iz čl. 62. st. 2. toč. 6. Zakona o državnom sudbenom vijeću (Narodne novine br. 116/10, 57/11, 130/11, 13/13 i 28/13); da je DSV 12. prosinca 2013. godine pod brojem Sp-20/13 donio odluku da se prednik tužitelja privremeno udalji od obavljanja sudačke dužnosti računajući od 12. prosinca 2013. godine na rok od tri mjeseca a da može trajati najdulje do pravomoćnog okončanja stegovnog postupka te za vrijeme privremenog udaljenja s dužnosti sudac ima pravo na ½ plaće; da je Ustavni sud Republike Hrvatske 17. travnja 2014. godine pod brojem U-IX-461/2014 donio Odluku kojom je usvojio žalbu prednika tužitelja i ukinuo odluku DSV broj Sp- 20/13 od 12. prosinca 2013. godine kojom je prednik tužitelja proglašen odgovornim za stegovna djela neurednog obnašanja sudačke dužnosti te mu je izrečena stegovna kazna razrješenja od dužnosti i predmet vratio DSV na ponovni postupak; da je navedena odluka Ustavnog suda RH dostavljena DSV 29. travnja 2014. godine, da je na Odluku o privremenom udaljenju od 12. prosinca 2013. prednik tužitelja izjavio pravni lijek te Upravni sud odbio tužbeni zahtjev prednika tužitelja radi poništenja odluke DSV broj Sp-20/13 od 12. prosinca 2013. o privremenom udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti (presuda Upravnog suda u Zagrebu broj USL- 230714 od 22. travnja 2014. godine); da je odlukom DSV Sp-20/13 od 7. ožujka 2014. predniku tužitelja bilo produljeno privremeno udaljenje od obavljanja sudačke dužnosti za daljnja tri mjeseca računajući od 12. ožujka 2014. godine a iz razloga jer odluka DSV od 12. prosinca 2013. o stegovnoj odgovornosti tužitelja još nije bila postala pravomoćna te da su dalje postojali razlozi za privremeno udaljenje istog od obavljanja dužnosti; da je DSV pod brojem Sf-20/13 od 22. svibnja 2014. donio Odluku kojim je obustavio stegovni postupak protiv prednika tužitelja a u razlozima iste se navodi da je on već razriješen dužnosti suca radi navršenih 70. godina života pa da stoga ne može stegovno odgovarati jer stegovno odgovarati može samo osoba koja obnaša dužnost suca a isti od 18. svibnja 2014. više ne obnaša dužnost suca; te da je DSV 8. svibnja 2014. donio odluku o razrješenju prednika tužitelja radi navršenih 70. godina života a s danom 18. svibanj 2014. godine.

9. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete s osnova povrede prava osobnosti smatrajući da ne postoji protupravnost u postupcima ili odlukama predsjednika Općinskog suda u Vukovaru u to vrijeme odnosno Državnog sudbenog vijeća te posljedično niti uzročno posljedično veze između postupaka za koje tužitelj tvrdi da predstavljaju uznemiravanje ili diskriminaciju te njegovih zdravstvenih problema, da u odlukama predsjednika Općinskog suda u Vukovaru i DSV nema elemenata uznemiravanja tužitelja na radnom mjestu (mobing) niti diskriminacije po nekoj osnovi, da to što je predsjednik Općinskog suda u Vukovaru DSV podnio zahtjev za pokretanje stegovnog postupka protiv prednika tužitelja te dopunu tog zahtjeva ne upućuje na zaključak o diskriminaciji tužitelja već upravo suprotno na postupanje predsjednika suda sukladno zakonskim odredbama koje mu nalažu podnošenje zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka ukoliko postoji osnovana sumnja da je sudac počinio stegovno djelo, da to isto tako ne predstavlja diskriminaciju tužitelja po osnovi predviđenoj Zakonom, da isto tako se na teret tuženice ne može staviti što nije DSV donio novu odluku nakon ukidne odluke Ustavnog suda RH, da su odluke DSV o stegovnoj odgovornosti i o privremenom udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti objavljene na Internet stranicama DSV što predstavlja i obvezu DSV, što ne ukazuje na neki diskriminirajući postupak u odnosu na prednika tužitelja a cijeneći pri tome odredbe Poslovnika DSV, da u pogledu ostalih objava u medijima proizlazi da su objave u medijima objavljene upravo na temelju razgovora s tužiteljem koji je u medijima iznosio svoje stavove u vezi pokretanja i vođenja stegovnog postupka, da tužitelju nije fizički zapriječeno uči u zgradu Općinskog suda u Vukovaru, te da ne predstavlja diskriminaciju "smještaj drugih djelatnika u sudnicu tužitelja" jer je i nakon donošenja odluke Ustavnog suda od 17. travnja 2014. i dalje bila na snazi Odluka DSV o privremenom udaljenju tužitelja od obavljanja sudačke dužnosti, da to što je bivša sudnica prednika tužitelja u to vrijeme bila radni prostor druge osobe ne predstavlja diskriminaciju suca od strane predsjednika suda (obzirom kao što je već navedeno da u to vrijeme je bila na snazi Odluka o privremenom udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti), da neprihvaćanje prigovora tužitelja na godišnji raspored poslova Općinskog suda u Vukovaru i njegove izmjene ne predstavlja diskriminaciju tužitelja (zbog neravnomjerne raspodjele predmeta) jer je jedna od obveza predsjednika suda godišnjim rasporedom poslova određivati raspodjelu predmeta sucima vodeći računa o potrebama suda, stručnim sposobnostima i sklonostima sudaca, da to što je tužitelju rasporedom poslova izvršena preraspodjela predmeta za koje su prethodno bili zaduženi drugi suci (obzirom na tvrdnje tužitelja da je dobio u rad stare predmete drugih sudaca i da samo on dobiva stare predmete) kao niti požurnice stranaka ne predstavljaju nezakoniti pritisak na rad suca, te da tužitelj dakle nije učinio vjerojatnim da je nekim postupkom ili odlukom predsjednika Općinskog suca u [adresa] ili DSV došlo do njegove diskriminacije kao suca Općinskog suda u Vukovaru, a niti je tužitelj dokazao da se radi o njegovom uznemiravanju na radnom mjestu tj.o mobingu.

10. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u toč. 1. pobijane prvostupanjske presude.

11. Prema odredbi čl. 5. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 dalje ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji sukladno posebnim Zakonima. Poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim Zakonima (stavak 5. istog članka).

12. Sukladno čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) tim zakonom se osigurala zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije osnovom rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi navedene u stavku 1. tog članka kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama (stavak 2. članka 1. ZSD).

13. Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekom od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD kojom se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (čl. 2. st. 1. ZSD).

14. Valjana je ocjena prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju prednik tužitelja nije bio diskriminiran (po osnovi nacionalnog podrijetla) niti da je došlo do uznemiravanja istog na radnom mjestu te da stoga nema pravo na zaštitu u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (čl. 17. st. 1. ZSD). U konkretnom slučaju tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije odnosno da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje u odnosu na druge u usporedivoj situaciji. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja postupanjem tuženika u ovom slučaju (konkretno postupanjem predsjednika Općinskog suda u Vukovaru u spornom razdoblju te donošenjem odluka DSV) nije povrijeđena opća zabrana diskriminacije propisana člankom 14. st. 1. Ustava RH i čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17). Stoga posljedično tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete u utuženom iznosu na ime povrede prava osobnosti jer nisu ostvarene pretpostavke za isto sukladno čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a), čl. 19. st. 1. i 2. ZOO, te čl. 11. ZSD.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSD uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu ostvareni elementi uznemiravanja u smislu navedene zakonske odredbe jer postupanje – ponašanje tuženika u konkretnom slučaju nije imalo za cilj niti je stvarno predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja a koja bi uzrokovala kod njega strah ili neku povredu prava osobnosti zbog neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

16. Stoga nisu ostvarene pretpostavke za primjenu članka 1045. st. 1. ZOO jer nema odgovornosti tuženika za štetu koju je eventualno pretrpio prednik tužitelja.

17. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da u postupcima predsjednika Općinskog suda u Vukovaru odnosno u odlukama istoga niti u odlukama DSV nema elemenata diskriminacije niti uznemiravanja tužitelja.

18. Valjano zaključuje prvostupanjski sud da požurnica stranke u konkretnom predmetu ne predstavlja nezakonit pritisak na rad suca jer stranka ima pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku te da posljedično niti traženje predsjednika suda da se sudac očituje na požurnicu stranke ne može predstavljati niti diskriminaciju niti uznemiravanje istoga.

19. Isto tako ne postoji pretpostavka za odgovornost tuženika zbog objave odluka DSV na internetskim stranicama DSV (jer je to obveza DSV) a niti u medijima (jer su u medijima članci objavljeni sukladno kazivanju prednika tužitelja), te se dodaje da je predsjednik Općinskog suda u Vukovaru pokrenuo stegovni postupak protiv tužitelja sukladno zakonskim odredbama te da to što je stegovni postupak protiv tužitelja (nakon što je Ustavni sud RH ukinuo odluku DSV) obustavljen ne znači da su time zahtjev za pokretanje stegovnog postupka te vođenje istog kao i donošenje odluka o privremenom udaljenju prednika tužitelja bili nezakoniti. Također pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je dužnost predsjednika suda vršiti raspodjelu predmeta sucima vodeći računa o potrebama suda, te da iz provedenog postupka nije utvrđeno da bi raspodjelom konkretnih predmeta tužitelju bili dodijeljeni u rad predmeti u kojima nitko ne želi suditi (po njegovom kazivanju) niti da je samo on dobio u rad stare predmete drugih sudaca, a to što je tužitelj podnosio prigovore protiv godišnjih rasporeda poslova i izmjena istih te što su navedeni prigovori odbijeni od strane Županijskog suda ne znači da je time tužitelj bio diskriminiran neravnomjernom raspodjelom predmeta, a niti da je na taj način došlo do uznemiravanja tužitelja na radnom mjestu.

20. Također iz provedenog postupka ne proizlazi da je tužitelju bilo fizički zapriječeno ući u zgradu Općinskog suda u Vukovaru, te diskriminaciju ili uznemiravanje tužitelja (mobing) ne predstavlja niti to što je tužitelj ušao u zgradu Općinskog suda u Vukovaru (u vrijeme dok je na snazi bilo rješenje DSV o privremenom udaljenju od dužnosti) u par navrata te sjedio na klupi ispred svoje bivše sudnice a niti to predstavlja "smještaj drugih djelatnika u sudnicu prednika tužitelja" na žalbene navode kojima se ističe da je na ročištu 13. prosinca 2016. godine odbijen dokazni prijedlog tuženika da bi zatim ipak ti dokazi bili provedeni u postupku. treba reći da prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

21. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s osnova povrede prava osobnosti a to stoga jer u postupku tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi.

22. Međutim, sud prvog stupnja u dijelu je pogrešno odlučio o parničnom trošku a to stoga jer je tužitelj koji je izgubio spor temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi parnični trošak tuženiku. No, pri odmjeri visine tih troškova prvostupanjski sud pogrešno je postupio a to stoga jer se trošak tuženika u ovom postupku sastoji od troška sastava odgovora na tužbu 250 bodova, pristupa ročištu 13. prosinca 2016., 19. travnja 2017., 14. lipnja 2017., 2. studenog 2017., 16. studenog 2017., 8. veljače 2018., 12. ožujka 2018., 10. travnja 2018., 10. svibnja 2018., 21. rujna 2018., svako po 250 bodova, ročištu 4. listopada 2017. 50 bodova, te ročištu 21. svibnja 2018. 50 bodova, te ročištu za objavu 50 bodova, odnosno 2.900 bodova što daje iznos od 29.000,00 kn odnosno 3.848,96 eura (čl. 155. st. 1. ZPP te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12 - Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., toč. 3. i toč. 2. Tarife)).

23. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. 1. izreke te u dijelu toč. 2. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.848,96 eura (čl. 368. st. 1. ZPP), te preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu toč. 2. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak preko iznosa od 3.848,96 eura do 4.711,66 eura i odbiti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 862,70 eura (čl. 380. toč. 3. ZPP).

24. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 4. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Iris Gović Penić