Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3310/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Gradske plinare Zagreb - Opskrba d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 1, OIB: 74364571096, protiv tuženog OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Badovinac, odvjetnik u Zagrebu Demetrova 22, uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice Gradske plinare Zagreb d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 1, OIB: 20985255037, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-2054/2016-58 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice Gradske plinare Zagreb - Opskrba d.o.o., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-2054/2016-58 od 10. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Tomislava Matijevića, Zagreb, Vukovićeva 11, posl.br. Ovrv-1796/2015 od 8. svibnja 2015. u dijelu pod točkom 1. izreke za iznos od 19.557,82 / 147.358,40 kuna, kao i za troškove ovršnog postupka pod točkom 3. i 4. izreke te se pobijana presuda potvrđuje u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Tomislava Matijevića, Zagreb, Vukovićeva 11, posl.br. Ovrv-1796/2015 od 8. svibnja 2015. u dijelu pod točkom 1. izreke, u dijelu kojim je tuženom OĐ naloženo isplatiti tužiteljici Gradskoj plinari Zagreb - Opskrba d.o.o., iznos glavnice od 358,86 eura / 2.703,84 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

Djelomično se Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Tomislava Matijevića, Zagreb, Vukovićeva 11, posl.br. Ovrv-1796/2015 od 8. svibnja 2015., u dijelu u kojem je tuženom OĐ naloženo u roku od osam dana isplatiti tužiteljici Gradskoj plinari Zagreb - Opskrba d.o.o., iznos glavnice od 358,86 eura / 2.703,84 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od 103,34 eura / 778,59 kuna od 3. rujna 2014.. pa do isplate te na iznos od 255,52 eura / 1.925,25 kuna od 9. prosinca 2014. pa do isplate, i to po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 31. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u kojem dijelu se usvaja tužbeni zahtjev kao osnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tomislava Matijevića iz Zagreba poslovni broj Ovrv- 1976/2015 od 8. svibnja 2015. u cijelosti i odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pod točkom II. izreke nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.952,35 eura, dok se pod točkom III. izreke odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 3.750,00 eura.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i II. izreke, žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP-a). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu, tuženik je osporio žalbene navode tužiteljice, predlažući žalbu odbiti.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužiteljica u žalbi posebno upire. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, budući da postupanjem suda koji je nakon što je tužiteljica na ročištu za glavnu raspravu od 21. ožujka 2024. stavila zahtjev za izuzećem raspravnog suca, odlučio nastaviti s radom na predmetu, bez da ga obustavi do donošenja rješenja o zahtjevu za njegovim izuzeće (list 216- 219 spisa), tužiteljica nije onemogućena u raspravljanju pred sudom. To stoga što je navedeno postupanje suda prvog stupnja predviđeno odredbom čl. 75. st. 2. ZPP-a, pravilnost kojeg postupanja je u konačnici i potvrđeno rješenjem predsjednice Općinskog građanskog suda broj Su-682/24-2 od 8. travnja 2024. (list 223-224 spisa), koja je navedeni zahtjev za izuzeće odbila.

7. Također, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP- a, nije počinjena niti na ročištima za glavnu raspravu od 6. prosinca 2021., 3. lipnja 2022. i 21. ožujka 2024. (list 163-165 spisa, 172-175 spisa i 216-219 spisa), za koja ročišta tužiteljica tvrdi da je bila onemogućena u postavljanju pitanja, a da neka pitanja nisu unesena u zapisnik ili su unesena na drugačiji način, s time da sud nije prihvatio niti njezin dokazni prijedlog za ponovnim saslušanjem vještaka. To stoga što navedene tvrdnje ne proizlaze iz sadržaja zapisnika s navedenih ročišta, iz kojih zapisnika je razvidno da su svjedoci odgovarali na određenja postavljena pitanja tužiteljice, a da je neka od postavljenih pitanja sud zabranio, koje ovlaštenje za sud proizlazi iz odredbe čl. 311. ZPP-a po kojoj sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća, rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi dokaze, u kojem postupanju ovaj sud ne vidi nepravilnosti.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, osim onih koje se odnose na dospjelo nepodmireno dugovanje za isporučeni plin po [broj], za obračun potrošnje plina 142 za razdoblje od 7. travnja 2014. do 30. lipnja 2014. s rokom dospijeća 2. rujna 2014. te onih koje se odnose na visinu potraživanja za isporučenih 510 m3 plina, posljedično čemu je sud prvog stupnja izveo pogrešan zaključak o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva u tom dijelu, koje činjenice je u ovom stupnju postupka utvrdio ovaj drugostupanjski sud temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice (koji je uskladila podneskom od 22. ožujka 2018., umanjivši potraživanje u odnosu na prvotno utuženih 19.936,77 eura / 150.213,61 kuna, za iznos obračunatih zateznih kamata od 20,09 eura / 151,37 kuna), za isplatom iznosa od ukupno 19.916,68 eura (150.062,24 kuna) koji se odnosi na dospjelo nepodmireno dugovanje za isporučeni plin na adresi obračunskog mjernog mjesta [adresa] (po [broj] u iznosu od 103,34 eura / 778,59 kuna, za obračun potrošnje plina 142 za razdoblje od 7. travnja 2014. do 30. lipnja 2014. s rokom dospijeća 2. rujna 2014. te po [broj], za obračun potrošnje plina 143 za razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014. s rokom dospijeća 8. prosinca 2014.), koji zahtjev je usmjeren prema tuženiku kao evidentiranom korisniku usluge opskrbe plinom pod šifrom 0227611 za navedeno obračunsko mjerno mjesto.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o opskrbi plinom,

- da je tužiteljica tuženiku ispostavila račun u iznosu od utuženih 19.936,97 eura (150.213,61 kuna), za razdoblje obračuna potrošnje plina od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., odnosno ispravno dva računa, [broj] za obračun potrošnje plina 142 - za razdoblje od 7. travnja 2014. do 30. lipnja 2014. te [broj] za obračun potrošnje plina 143 - za razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., dakle po oba računa zajedno u naprijed navedenom iznosu od ukupno 150.213,61 kuna,

- da iz pregleda ručnih očitanja umješača proizlazi da od ugradnje plinomjera kod tuženika 8. prosinca 2011., pa sve do 1. lipnja 2014., umješač nije niti jednom očitao plinomjer, već da je tek očitanjem od 1. lipnja 2014. utvrđeno stanje plinomjera od 40.839 m3,

- da iz nalaza i mišljenja strojarskog vještaka Marka Jakobovića (koji je sud prvog stupnja prihvatio), proizlazi da temeljem pregleda dokumentacije u spisu i dostavljene tehničke dokumentacije od strane umješača (prijave radova ovlaštenog plinoinstalatera, tlocrtne i izometrijske skice plinske instalacije i radnih nalog distributera plina), proizlazi da je količina isporučengo plina tuženiku u utuženom razdoblju iznosila 510 m3 prirodnog plina, a što je procijenjeno propisanim postupkom kalkulacije koji se koristi kod projektiranja plinskih instalacija u EU/RH,

- da je vještak Marko Jakobović saslušan radi očitovanja na prigovore tužiteljice i umješača iskazao da je prilikom vještačenja koristio službeni postupak procjene potrošnje plina prema važećim smjernicama Gradske plinare Zagreb d.o.o., na temelju dostavljene dokumentacije, procjenjujući da nije potreban očevid na licu mjesta, s obzirom da je zatražio tehničku dokumentaciju, a dio te dokumentacije je bio i u spisu, da nije dobio glavni projekt instalacije plina, ali da je dobio ostalu tehničku dokumentaciju u kojoj se vide tehničke specifikacije plinske instalacije na temelju koje je mogao dati nalaz i mišljenje, da namjena za grijanje bazenske vode nije bitna za utvrđivanje potrošnje plina, nego snaga instaliranih plinskih trošila koja je jasno navedena u dostavljenoj dokumentaciji od strane umješača, da se nalaz i mišljenje ne bi razlikovao da se na očevidu utvrdi da su na predmetnoj nekretnini priključena drugačija vrsta trošila (jer da nema saznanja koja vrsta trošila su bila priključena u utuženom razdoblju niti bi se to na očevidu moglo utvrditi u odnosu na razdoblje od prije 7 godina), da ne može dati odgovor na upit da se utvrdi da su u utuženom razdoblju bila priključena drugačija trošila, bi li to utjecalo na nalaz (jer da se radi o hipotetskom pitanju), da ne može odgovoriti na pitanje bi li na njegov nalaz i mišljenje utjecao glavni projekt (jer ne zna sadržaj navedenog dokumenta), da mu je dostupna kalkulacija procjene potrošnje plina iz glavnog projekta, da bi u tom slučaju uz korištenje navedenog podatka provjerio kalkulacijom tu količinu, odnosno pretpostavljenu dinamiku potrošnje plina, da smatra da taj podatak koji je u dokumentaciji u spisu nije relevantan, već da se treba izračunati, što je i učinio u svom nalazu, da ne dovodi u sumnju nikakve pravne dokumente, ali da ne može pokloniti vjeru podatku za kojeg ne postoji kalkulacija, da je izvršio uvid u sklopljeni ugovor stranaka, ali da je njegov zadatak bio utvrditi konkretnu potrošnju u utuženom razdoblju (pa mu ugovorna odredba između stranaka nije od značaja za kalkulaciju), da je skicu dobio putem e-maila od voditelja odjela pravnih poslova umješača ČĐ te joj je poklonio vjeru odnosno vjerovao je u dostavljene podatke, u kojoj skici su jasno vidljive tehničke specifikacije trošila potrebne za određivanje dinamike potrošnje plina, da ne može tvrditi jesu li ti podaci točni ili ne, niti je li navedena skica sastavni dio glavnog strojarskog projekta (jer mu isti nije niti dostavljen), da mu za davanje nalaza i mišljenja u ovom predmetu nije od značaja iskaz svjedoka (zato što je sve odlučne činjenice utvrdio na temelju dostavljene tehničke dokumentacije i stanja predmeta),

- da iz iskaza svjedoka BĐ, zaposlenika umješača (koji iskaz sud prvog stupnja nije posebno cijenio), proizlazi da je provjerom u bazi podataka utvrdio da je tuženiku plinski priključak priključen 8. prosinca 2011., da oni svaka tri mjeseca, odnosno kvartalno, očitavaju plin, da kod tuženika od priključenja do lipnja 2014. nisu uspjeli očitati brojilo, već su to uspjeli prvi puta u lipnju 2014., da su tuženiku slali obavijest da bude prisutan i da se javi radi očitanja brojila, da u evidenciji postoji podatak o dvije dojave u tom razdoblju, da su na temelju tih dojava vršili procjenu potrošnje plina radi obračuna koji se radi svaka tri mjeseca, da je nemoguće da se 40.000 m3 plina potroši u tri mjeseca, ali da se radi o potrošnji od dvije i pol godine (u razdoblu od priključenja plinskog priključka do lipnja 2014.) i nedojavljivanju pravog stanja brojila, s time da je (za usporedbu), za slijedeće dvije i pol godine kod istog potrošača potrošeno 32.000 m3 plina, da je, što se tiče plinskih instalacija, utvrdio da se kod tuženika nalaze dva bojlera snage 24 kw, da je njegov dojam da su dojave od strane tuženika o stanju plinomjera bile pogrešne i da nisu odgovarale stvarnom stanju, a što proizlazi iz posljednjeg očitovanja, da nema saznanja iz kojeg razloga je došlo do dojave netočnih podataka, da ne može odgovoriti o ispravnosti plinomjera jer to nije ono čime se bavi, da u njihovoj bazi, kao i na računu, kada imaju očitano stanje plina oznaka je 0, a procijenjeno stanje plina je oznaka 1 ili 2., da je procjena očitanja, samo njihova procjena o količini potrošenog plina, no da to nije utvrđeno stvarno stanje, da o svemu o čemu je iskazivao nema neposrednih saznanja, da nije bio na terenu kod tuženika, već da je navedeno utvrdio uvidom u bazu podataka na temelju unosa kolega koji su te podatke unosili, da se radi o bazi podataka umješača u koju se svakodnevno unose podaci, a da nekih drugih pisanih izvještaja o konkretnom potrošačkom mjestu nije pronašao, da se iizvještaji čuvaju 2 godine, a da se ovdje radi o potrošnji od prije 10 godina,

- da iz iskaza svjedoka PĐ, zaposlenika umješača (kojeg sud prvog stupnja nije posebno cijenio), proizlazi da mu je poznato da je na mjernom mjestu kod tuženika ugrađen membranski plinomjer oznake G4 koji je ovjeren od Državnog zavoda za mjeriteljstvo, da isti ima protok plina od 6 m3 u jednom satu, a da su prema dokumentaciji kod tuženika ugrađena dva trošila od po 24 kW, a što kada se izračuna njihova potrošnja iznosi 5,2 m3 po satu, da je mjerodavno očitano stanje sa brojčanika plinomjera, da je podatak da su ugrađena dva trošila po 24 kW utvrdio uvidom u bazu podataka umješača, da što se tiče dnevne potrošnje, da je ona varijabilna, može biti 0 sati, a može biti punih 24 sata, da nije vršio uvid u tehničku dokumentaciju prilikom utvrđenja koja su trošila ugrađena, nego u bilješku montera u bazi podataka, da je plinomjer prema njegovim saznanjima bio ispravan, da u ovom konkretnom slučaju nije bilo kontrolno ispitivanje plinomjera jer ga korisnik nije tražio, da se takva kontrola traži kada kod krajnjeg kupca postoji sumnja u ispravnost plinomjera, da je plinomjer bio unutar ovjerenog razdoblja koje traje 10 godina, da je on instaliran kao nov nekoliko godina ranije, da nema neposrednih saznanja o konkretnom mjernom mjestu te da sve o čemu je iskazivao je utvrdio iz baze podataka umješača,

- da iz iskaza svjedoka HĐ, zaposlenika umješača (kojeg sud prvog stupnja nije posebno cijenio u dijelu u kojem je iskazivao o očitanju brojila kod tuženika, dok mu ne vjeruje u dijelu u kojem je iskazivao o saznanjima o ugrađenim trošilima kod tuženika), proizlazi da je bio rukovoditelj službe tehničke podrške, da su 2011. u objektu tuženika ugradili plinomjer s modulom za daljinsko očitovanje i pustili plin, međutim, da tada još nisu bili montirani bojleri, da je prema tehničkoj dokumentaciji koju im je tuženik dostavio trebalo montirati dva bojlera po 24 kW, da su mu radnici rekli da su u više navrata pokušali očitovati plinomjer, ali da nikada nisu nikoga zatekli kod kuće, tako da je od ugradnje 2011. plinomjer prvi put očitan 2014. kada je utvrđeno da je potrošeno 40.000 m3 plina, da se radi o količini plina koju prosječna kuća ne može potrošiti, međutim, da je naknadno saznao od vanjskih instalatera da su umjesto dva kotla od 24 kW, tuženiku ugrađena dva kotla od 48 kW, radi grijanja vanjskog i unutarnjeg bazena, da je 2014. proradio modul za daljinsko očitovanje plinomjera te da je u iduće tri godine u kući tuženika prosječna potrošnja godišnje iznosila 12.000-16.000 m3, da prosječna kućanstva plin koriste za grijanje i kuhanje, da kuća površine 150 m2 u prosjeku godišnje koristeći plin na taj način potroši 1.500 do 3.000 m3 plina, da služba za očitovanje nije pod njegovom ingerencijom, da je imao uvid u listu očitanja, ali da nije na nju obraćao previše pažnje, a da ovo o čemu je iskazivao da je saznao iz razgovara s djelatnicima iz te službe (da nisu mogli očitati plinomjer), da je od tehničke dokumentacije tuženik dostavio prijavu radova ovlaštenog plinoinstalatera te skicu plinskih instalacija, a da je u vrijeme instalacije plina kod tuženika bilo potrebno dostaviti upravo ove dokumente i tada nije bilo potrebno dostavljati glavni strojarski projekt, da je saznanja o ugrađenim plinskim trošilima dobio od plinoinstalatera koji je bio prijavljen za izvođenje radova (misli da se radilo o MM PLIN, ne zna je li se radilo o obrtu ili trgovačkom društvu), da je od njih saznao tek nakon nastanka ovog spora (jer ih je kontaktirao kako bi utvrdio na koji način je došlo do takve potrošnje kod tuženika), da su se svi krajnji kupci također priključivali na temelju opisane dokumentacije koju je podnio i tuženik, da je ta dokumentacija dovoljna za priključenje, a vezano za sigurnost plinskih instalacija, da je na temelju te tehničke dokumentacije moguće utvrditi koja je jačina ugrađenih trošila, ali da se ne može precizno predvidjeti potrošnja plina (jer to ovisi o režimu potrošnje, odnosno na kojoj temperaturi i na koliko kvadrata se kuća grije, koliko često se kuha, koliko često se grije bazen i sl.), da u utuženom razdoblju nije postajala dokumentacija na temelju koje bi se mogli raditi takvi proračuni potrošnje, da se niti iz glavnog projekta ne bi mogli izvesti zaključci o potrošnji jer su vrlo individualni i ovise o navikama krajnjeg kupca, da je plinomjer bio ispravan, a što je utvrđeno kada se pristupilo njegovom očitanju, da je očitana količina potrošenog plina ispravno očitanje od perioda instalacije plinomjera do njegovog prvog očitanja 2014., da su mu kolege usmeno prenijele da je bilo nekih dojava očitanja na tom mjernom mjestu, ali da ne može odgovoriti na pitanje je li to bila dojava koja odgovara stvarnom stanju, da je, s obzirom na naknadna saznanja o ugrađenim trošilima u kući tuženika, ovih cca 40.000 m3 plina realna potrošnja plina od ugradnje plinomjera do očitanja 2014., a da bi realna godišnja potrošnja plina u tom razdoblju iznosila cca 16.000 m3 plina, da o ugrađenim trošilima u kući tuženika u utuženom razdoblju nema neposrednih saznanja, da ovu prosječnu potrošnju od cca 16.000 m3 godišnje ne mogu potrošiti dva kotla snage 24kW, da takva dva kotla mogu grijati manje bazene, ali ove veće ne, da nema saznanja koje veličine je bio bazen u kući tuženika, a da nije imao razloga posumnjati u informacije koje je dobio od MM PLINA, a u odnosu na prosječnu potrošnju plina od cca 16.000 m3, smatra da se to može uzvrditi izvidom na terenu,

- da iz iskaza svjedoka TĐ, plinoinstalatera koji je u nekretnini tuženika postavljao plinske instalacije (čiji iskaz sud prvog stupnja prihvaća istinitim), proizlazi da u vrijeme ugradnje plinskih instalacija kod tuženika 2011. nije trebalo biti spojeno trošilo, a da vjerojatno nije trebao biti niti sastavljen projekt plinskih instalacija, da su to oni sami crtali (to se zvala skica plinske instalacije), da u nekretnini tuženika nisu spajali plinska trošila, da kada su završili s ugovorenim radovima nije bila moguća potrošnja, jer nije bio ugrađen plinomjer, da su svu dokumentaciju predali Plinari, nakon čega izlazi njihova tehnička kontrola koja pregledava instalacije, mjeri tlak, da su iz Plinare dužni zapisati u zapisnik zatečeno stanje (kako plinskih instalacija tako i eventualnih ugrađenih trošila, da oni odlučuju kakvu vrstu plinomjera treba ugraditi, a koju potom ugrađuje služba Plinare sukladno zapisniku tehničke kontrole, koji također na priključnici od plinomjera moraju navesti vrstu aparata koji su priključeni kao trošilo i kW sa oznake aparata, da je tada bilo moguće trošila spojiti kasnije i to obično spajaju tzv. "centralaši" (to su instalateri koji su ovlašteni spajati trošila), da cijeli postupak spajanja plinskih instalacija propisuje Plinara svojim pravilnicima, da se unazad 5-6 godina ne može montirati plinomjer bez da su spojena sva trošila, ali da to vjerojatno nije bilo tako propisano u vrijeme ugradnje plinskih instalacija kod tuženika, da oni sve izvršene radove prijavljuju Plinari i predaju dokumentaciju, a da u vrijeme izvođenja tih radova vjerojatno nisu spajali plinska trošila kod tuženika (odnosno siguran je da nisu), da kada mu se predočava dokumentacija koja spisu prileži na listu 141 spisa, odgovara kako "C.A.Fx2" znači da su navedena trošila mogla biti već ugrađena na licu mjesta ili su po strojarskom projektu trebala biti ugrađena, a da oni nisu radili plinsku instalaciju za ta trošila, da budući se u nastavku te dokumentacije od tehničke kontrole Gradske plinare navodi "trošila montirati po pravilniku", zaključuje da nisu bila montirana u samoj nekretnini, da ta napomena dolazi od službe Plinare nakon što su im oni predali svu dokumentaciju, da su u to vrijeme bili ovlašteni ugrađivati trošila (a to je ovisilo o opsegu posla koji su ugovarali sa svojim klijentima), da ih tuženik nije angažirao da ugrade trošila, da rubrika "prijavljujemo izvođenje radova na plinskoj instalaciji za sljedeća trošila" znači da kada je dolazio ugraditi plinsku instalaciju kod neke osobe u to vrijeme bi prema dokumentaciji o tome kakvo će trošilo biti ugrađeno na tu plinsku instalaciju, a koju vrstu trošila određuje projektant, da su tada nakon ugradnje plinskih instalacija prilikom prijave Plinari upisivali ta trošila za koja iz dokumentacije proizlazi da će biti i ugrađena, da te plinske instalacije moraju biti dovoljne za trošilo koje će biti ugrađeno, da je napomena Plinare na listu 141 napisana nakon njegove prijave, da je to napisala tehnička kontrola Plinare koja mora izaći na lice mjesta,

- da se u službenoj evidenciji nigdje ne navodi da je tuženik doista onemogućio očitanje plina,

- da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da se izdani [broj] (koji je sporan) za razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., ne odnosi na to razdoblje potrošnje, već na razdoblje potrošnje od ugradnje plinomjera kod tuženika 8. prosinca 2011. do prvog očitanja 1. lipnja 2014.

11. Prvostupanjski sud temeljem nesporne činjenice da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o opskrbi plinom, rukovodeći se pri tome i odredbama Općih uvjeta opskrbe plinom („Narodne novine", broj 158/13, dalje Opći uvjeti), koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja spornog računa, odredbama Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava („Narodne novine", broj 50/09), koja su bila na snazi u vrijeme priključivanja tuženika, kao i odredbama kasnije važeći Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava („Narodne novine", broj 158/13), odredbama Zakona o tržištu plina („Narodne novine" br. 28/13), važećih u vrijeme izdavanja spornog računa te konačno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), zaključuje da bi tužiteljica za utuženo razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., imala pravo naplatiti 510 m3 isporučenog plina, koliko je utvrdio vještak da bi tuženik s ugrađenim trošilima mogao potrošiti u navedenom razdoblju od tri mjeseca, međutim, u konačnome cijeni da tužiteljica tijekom postupka nije specificirala visinu svoje tražbine (u slučaju da sud utvrdi da je njezin zahtjev samo djelomično osnovan za isporučenu količinu plina sukladno nalazu i mišljenju vještaka), slijedom čega potraživanje tužiteljice u cijelosti smatra neosnovanim, obrazlažući da sud ne raspolaže metodom kalkulacije kojom bi mogao izračunati naknadu za isporuku 510 m3 plina. Pri tome prihvaća osnovanim prigovor zastare za tražbinu tužiteljice na ime naknade za sav isporučeni plin do 8. svibnja 2014., smatrajući da je propust tužiteljice i umješača što od ugradnje plinomjera 8. prosinca 2011. pa sve do 1. lipnja 2014. nisu niti jednom očitali stanje plinomjera i u skladu s takvim očitanjem utvrdili stvarno stanje radi obračuna potrošnje plina, tijekom kojeg razdoblja je u sustavu isporučeno 40.000 m3 plina, za što smatra da je teško povjerovati da tako veliku potrošnju plina tužiteljica i umješač nisu uočili pune 2,5 godine, te da je propust tužiteljice i umješača što nisu utvrdili jesu li u kući tuženika ugrađena trošila prijavljena u tehničkoj dokumentaciji, pa presuđuje kao u izreci pobijane presude pod točkom I.

12. Žalbenim navodima tužiteljica osporava zaključak suda prvog stupnja kako se utužena količina plina odnosi samo na razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014. (za samo tri mjeseca), kao i zaključak po kojem je propustom tužiteljice došlo do iskazane velike potrošnje plina u računu koji je predmetom ovoga spora, uz tvrdnje koje je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka, da je iz dostavljenih dokaza u spisu neupitna isporučena količina plina, a time i visina utuženog potraživanja, da službena očitanja plinomjera vrši distributer, ovdje umješač, a ne tužiteljica koja je u svemu postupala sukladno svojim obvezama i dužnostima opskrbe prirodnim plinom krajnjim kupcima, dok s druge strane tuženik nikada nije osporio urednost same isporuke plina, niti ispravnost plinomjera, pri čemu je ovlaštenoj osobi bio u obvezi omogućiti očitanje plinomjera ili isto dostavljati te platiti naknadu za isporučeni plin. Žalbenim navodima ustraje i na prigovorima koje je isticala na izvedeno strojarsko vještačenje, uz tvrdnju da je vještak u skladu s pogrešnim zadatkom koji mu je odredio sud, utvrđivao količinu utrošenog plina u utuženom razdoblju od samo tri mjeseca, premda se radilo o razdoblju potrošnje od početnog stanja do stanja utvrđenog očitanjem 1. lipnja 2014., pri tome izračunavajući prosječnu pretpostavljenu potrošnju plina primjenom kalkulacije, koja u situaciji kada je isporučena količina plina neupitna, nije primjenjiva. Žalbenim navodima osporava i zaključak o zastari potraživanja.

13. Kako to proizlazi iz stanja spisa, između stranaka nije sporno da je tuženik evidentirani korisnik usluge opskrbe plinom pod šifrom 0227611 za obračunsko mjerno mjesto u [adresa], s time da nije sporno niti to da su stranke, i to tužiteljica kao opskrbljivač, a tuženik kao krajnji kupac koji koristi javnu uslugu isporuke plina, za navedeno obračunsko mjesto 22. listopada 2012. sklopili Ugovor o opskrbi plinom (kategorija kućanstvo).

14. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno niti to da je ugradnja plinomjera za predmetno obračunsko mjerno mjesto (u [adresa]), izvršena 8. prosinca 2011., pri čemu iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da su od ugradnje plinomjera (8. prosinca 2011.), djelatnici umješača prvo očitanje plinomjera (na licu mjesta) izvršili 1. lipnja 2014. (što proizlazi i iz pregleda ručnih očitanja Gradske plinare Zagreb d.o.o., umješača, s lista 28-30 spisa), kojeg datuma je očitana znatna potrošanja od 40.839 m3, u odnosu na do tada evidentiranu potrošnju od ugradnje plinomjera, koja potrošnja se postepeno povećavala od početnog stanja – 0, pa do - 3.929 m3 (evidentirano 7. travnja 2014.), kako to također proizlazi iz pregleda ručnih očitanja Gradske plinare Zagreb d.o.o., iz kojeg pregleda je vidljivo i to da je kroz to razdoblje potrošnja plina konstantno rasla (kroz 2011. na – 92 m3, kroz 2012. na -. 1.600 m3, kroz 2013. na - 3.380 m3), koji obračun potrošnje se vršio djelomično procjenom distributera, a djelomično po dojavi tuženika, s time da je nakon prvog očitanja od 1. lipnja 2014., potrošnja nastavila rasti, tako da je kod očitanja 7. srpnja 2014. iznosila - 41.235 m3, kod očitanja 31. prosinca 2014. – 47.494 m3, kod očitanja 7. travnja 2015. – 55.896 m3 i tako po svakom očitanju sve do zadnjeg očitanja koje je navedeno u pregledu očitanja (koje prileži spisu), koje očitanje datira s 15. veljače 2018., kojeg dana je očitano – 87.048 m3.

15. Iz utvrđenja suda prvog stupnja (temeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka), kao bitno proizlazi da je na izdanom [broj], na kojem računu je navedeno da se isti odnosi na obračunsko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., naznačena potrošnja plina koja se ne odnosi samo na to obračunsko razdoblje, već na razdoblje (neplaćene) potrošnje od ugradnje plinomjera 8. prosinca 2011., pa do prvog očitanja 1. lipnja 2014., što tijekom prvostupanjskog postupka niti između stranaka nije bilo sporno. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi isto tako da tuženik ispostavljeni račun nije podmirio, niti ga je prje utuženja osporio.

16. Imajući u vidu navode prigovora tuženika (temeljem kojeg je rješenje o ovrsi koje je doneseno po predmetnom prijedlogu za ovrhu stavljeno izvan snage), pa tako i sva daljnja očitovanja tuženika tijekom ovoga postupka, proizlazi da je tuženik u ovom postupku osporavao osnovanost i visinu potraživanja na način da je prigovarao obračunu potrošnje plina iskazanom na naprijed navedenom računu, osporavajući da bi u razdoblju od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014. potrošio 43.385 m3 plina, odnosno da mu je u tom razdoblju isporučena navedena količina plina, iznoseći pri tome i prigovor zastare.

17. Tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije dovodio u pitanje ispravnost plinomjera, čemu tužiteljica žalbenim navodima osnovano prigovara, ispravnost kojeg plinomjera proizlazi iz svih izvedenih dokaza po prijedlogu tužiteljice, prije svega iz Zahtjeva za kontrolu predmetnog obračunskog mjernog mjesta, u kojem je evidentirano da su 15. rujna 2014. provjereni podaci na plinomjeru, kojom prilikom je utvrđeno da je stanje plinomjera 43.385 m3, da su plinomjer i pripadajuća oprema u funkciji, kao i sustav daljinskog očitanja (list 65 spisa). dok sam tuženik suprotno nije dokazivao. Pri tome, osnovanost i visinu potraživanja koje se odnosilo na [broj] za obračun potrošnje plina 142 - za razdoblje od 7. travnja 2014. do 30. lipnja 2014. (obračunati iznos od 778,59 kuna uz obračunate kamate u iznosu od 35,98 kuna , s dospijećem 2. rujna 2014.), koji račun se također nalazi evidentiran u izvatku iz poslovnih knjiga temeljem kojeg je tužiteljica pokrenula ovaj postupak, tuženik tijekom prvostupanjskog postupka niti u jednom njegovom dijelu nije osporavao.

18. Iz svega naprijed navedenog neupitnim proizlazi da je tuženik, kao evidentirani korisnik usluge opskrbe plinom (za obračunsko mjerno mjesto u [adresa]), obveznik plaćanja predmetne usluge u skladu s odredbama sklopljenog Ugovora o opskrbi plinom.

19. S obzirom na sve naprijed obrazloženo, ključnim se za odluku o osnovanosti predmetnog potraživanja ukazuje pitanje - je li tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici utuženo potraživanje koje se odnosi na stvarno isporučeni plin u razdoblju od ugradnje plinomjera 8. prosinca 2011., pa do prvog očitanja 1. lipnja 2014., koji stvarno isporučeni plin tuženik neupitno nije platio, sve to s obzirom na to da je navedenu potrošnju plina (razliku utrošenog plina koju tuženik kroz navedeno razdoblje nije platio), tužiteljica iskazala tek u spornom računu, u kojem računu je naznačila da se isti odnosi na obračunsko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., a u kontekstu svega navedenog, ključnim se ukazuje i pitanje osnovanost prigovora zastare potraživanja.

20. Po stavu ovoga suda, kako je predmet ovoga spora isplata naknade za isporučeni plin prema dva računa koji su sadržani u vjerodostojnoj ispravi na temelju koje je tužiteljica pokrenula ovaj postupak, kako je tuženik osporio sadržaj računa za obračunsko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., (time djelomično osporavajući istinitost sadržaja vjerodostojne isprave), na tužiteljici je bio teret dokazivanja da je iznos osporenog računa u skladu s ugovornim odredbama sklopljenog Ugovora o opskrbi plinom, odnosno dokazati stvarno isporučenu količinu plina u utuženom razdoblju, s obzirom na odredbu čl. 9. Ugovora o opskrbi plinom kojom je propisana obveza kupca platiti tužiteljici račun za obračunsko razdoblje u roku od 10 ndana od dana izdavanja računa.

21. Pored Ugovora o opskrbi plinom, za odnos između tužiteljice i tuženika, mjerodavne su i odredbe Zakona o tržištu plina, Opći uvjeti opskrbe plinom te Mrežna pravila plinskog distribucijskog sustava, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

22. Temeljem čl. 15. st. 1. i 2. Općih uvjeta, obračun isporučenog plina obavlja opskrbljivač plinom na temelju potrošnje plina u obračunskom razdoblju, cijene plina, naknada i ostalih davanja propisanih posebnim propisima, te krajnjem kupcu ispostavlja račun za isporučeni plin, pri čemu je potrošnja plina isporučena energija plina utvrđena iz podataka koje je opskrbljivaču plinom dostavio operator plinskog sustava na čiji sustav je priključen krajnji kupac, sukladno Mrežnim pravilima plinskog distribucijskog sustava, odnosno Mrežnim pravilima transportnog sustava.

23. Kako nije sporno da je tužiteljica isporučivala uslugu isporuke plina, tuženik je, kao evidentirani korisnik usluge opskrbe plinom za predmetno obračunsko mjerno mjesto, obveznik plaćanja predmetne usluge prema utuženim računima, ali samo za obračunsko razdoblje na koje se računi odnose.

24. Iz izvednih dokaza po sudu prvog stupnja, neupitnim slijedi da je količina plina koja je predmetom osporenog računa tuženiku isporučena. Međutim, navedena količina plina nije isporučena tuženiku u razdoblju od tri mjeseca koje je navedeno u predmetnom računu kao obračunsko razdoblje, već se radilo o isporuci plina u razdoblju od ugradnje plinomjera 8. prosinca 2011., pa do prvog očitanja 1. lipnja 2014.

25. Prema odredbi čl. 232. ZOO-a određeno je kako potraživanja naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, zastarijevaju za jednu godinu, kada je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva, a koja činjenica da je usluga obavljena za potrebe kućanstva između stranaka nije sporna.

26. Primjenom navedenog, dospjelost utuženog potraživanja ne može se vezivati uz novo fakturiranje (osporenog) računa u kojemu je konkretno navededeno da se račun odnosi na obračunsko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., a realno se radilo o isporuci plina u razdoblju od ugradnje plinomjera 8. prosinca 2011., pa do prvog očitanja 1. lipnja 2014., s obzirom na to da se zastara predmetne tražbine, suprotno žalbenim prigovorima tužiteljice, veže uz vrijeme isporuke plina, a ne uz vrijeme zaprimanja računa u kojem je neistinito navedeno obračunsko razdoblje na koje se isporuka plina odnosi.

27. Dakle, kod ocjene zastare utužene tražbine (prema osporenom računu), odlučna je okolnost da se radilo o isporuci plina koja je izvršena u razdoblju od ugradnje plinomjera 8. prosinca 2011., pa do prvog očitanja 1. lipnja 2014., neovisno o tome što je tuženiku fakturiran račun tek 17. studenog 2014. (kako to proizlazi iz spornog računa s lista 27 spisa), na kojem je navedeno obračunsko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., s naznačenim dospijećem 8. prosinca 2014.

28. Naime, za početak zastarnog roka nije odlučno kada je tužiteljica samoinicijativno odredila u računu datum dospijeća i pozvala tuženika na ispunjenje njegove novčane obveze, već kada je tužiteljica sukladno odredbi čl. 215. st. 1. u svezi s čl. 173. st. 3. ZOO-a, mogla od tuženika zahtijevati ispunjenje te obveze, a to je tužiteljica mogla učiniti već prvog dana nakon isteka tri mjeseca za svako razdoblje isporuke plina, koje obračunsko razdoblje je propisano odredbom čl. 16. st. 2. Općih uvjeta.

29. Pravno shvaćanje tužiteljice da zastara počinje tek od datuma dospijeća određenog u računu kojim je tužiteljica pozvala tuženika na ispunjenje preuzete novčane obveze, u konkretnom slučaju u kojem je u spornom računu neistinito navedeno obračunsko razdoblje na koje se isporuka plina odnosi, bilo bi protivno samoj svrsi instituta zastare, jer bi u takvoj situaciji tužiteljica mogla bez ikakvog ograničenja kupcu ispostavljati račun za davno isporučeni plin i time u potpunosti otkloniti nastupanje zastare njezinog potraživanja.

30. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja (po tom osporenom računu), za sav isporučeni plin do 8. svibnja 2014., s obzirom na to da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu 8. svibnja 2015.

31. Upravo stoga što potraživanje tužiteljice zastarijeva u jednogodišnjem zastarnom roku, koji rok je za sav isporučeni plin do 8. svibnja 2014., protekao prije pokretanje ovog spora, to je tužiteljica (s obzirom na neistinit sadržaj računa u pogledu obračunskog razdoblja), u ovom postupku bila u obvezi dokazati količinu isporučenog plina u razdoblju koje nije u zastari, od 8. svibnja 2014. pa zaključno sa zadnjim danom navedenim u spornom računu (konkretno isporuku plina do 30. rujna 2014.).

32. Kako to proizlazi iz sadržaja spisa, tužiteljica nije dokazivala količinu isporučenog plina u razdoblju od 8. svibnja 2014. pa do 30. rujna 2014., niti je to bilo moguće utvrditi temeljem dostavljene dokumentacije u spisu, pri čemu je po prijedlogu tuženika, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marku Jakoboviću (koji je sud prvog stupnja pravilno prihvatio), propisanim postupkom kalkulacije utvrđena količina isporučengo plina tuženiku u razdoblju od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014. (obračunsko razdoblje navedeno u spornom računu), i to u iznosu od 510 m3 prirodnog plina.

33. Iz nalaz i mišljenja navedenog vještaka jasno proizlazi da se radi o kalkulaciji potrošnje plina propisanim postupkom kalkulacije koji se koristi kod projektiranja plinskih instalacija u EU/RH, koju kalkulaciju je vještak sačinio temeljem pregleda dokumentacije u spisu i dostavljene tehničke dokumentacije od strane umješača (prijave radova ovlaštenog plinoinstalatera, tlocrtne i izometrijske skice plinske instalacije i radnih nalog distributera plina), koji vještak je po prigovoru umješača na njegov pisani nalaz i mišljenje, na ročištu održanom 6. prosinca 2021. (list 163-165 spisa), svoj nalaz i usmeno obrazložio, otklanjajući potrebu odlaska na lice mjesta koju je predlagao umješač, s obzirom na znatan protek vremena na koje se odnosi obračun, navodeći da je od umješača dobio tehničku dokumentaciju u kojoj se vide tehničke specifikacije plinske instalacije na temelju koje je mogao dati nalaz i mišljenje, da namjena za grijanje bazenske vode nije bitna za utvrđivanje potrošnje plina, nego snaga instaliranih plinskih trošila koja je jasno navedena u dostavljenoj dokumentaciji od strane umješača te da se nalaz i mišljenje ne bi razlikovao da se na uviđaju utvrdi da su na predmetnoj nekretnini priključena drugačija vrsta trošila te da mu za davanje nalaza i mišljenja u ovom predmetu nije od značaja iskaz svjedoka (na čemu je inzistirala ntužiteljica tijekom postupka, ali isto tako i sada u žalbi), jer je sve odlučne činjenice utvrdio na temelju dostavljene tehničke dokumentacije i stanja predmeta, čime je, i po stavu ovoga suda otklonio sve prigovore na svoj pisani nalaz i mišljenje, tako da se i prigovori tužiteljice koje na nalaz i mišljenje navedenog vještaka isnosi sada u žalbi, ukazuju neosnovanima.

34. Naime, vještačenjem je utvrđivana samo potrošnja plina propisanim postupkom kalkulacije u obračunskom razdoblju navedenom u spornom računu (razdoblju od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014.), dok se glavnina žalbenih prigovora (koji se u bitnom poklapaju s prigovorima umješača koje je iznosio na vještačenje tijekom postupka), odnosi na prigovore da vještačenjem nije utvrđena stvarna količina isporučenog plina niti u spornom razdoblju, niti u razdoblju od 8. prosinca 2011. pa nadalje sve do 2019. (za koje razdoblje je dostavljen pregled očitanja potrošnje) te na nelogičan zadatak vještaku - da se utvrdi količina utrošenog plina u spornom razdoblju („u konkretnom okolnostima u kojima nije upitno da se sporni račun ne odnosi na isporučeni plin u samo ta tri mjeseca“).

35. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja nalaz i mišljenje navedenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, rukovodeći se time da je vještak i usmeno obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje, pri čemu u nalazu i mišljenju navedenog vještaka niti ovaj sud ne nalazi okolnosti koje bi upućivale na sumnju u njegovu pravilnost. Utoliko su ocijenjeni neosnovanima žalbeni navodi kojim tužiteljica prigovara stručnosti i manjkavosti navedenog vještačenja (da je vještačenje izvedeno na temelju manjkave dokumentacije, prije iskaza svjedoka koje tužiteljica smatra odlučnim za valjanost navedenog vještačenja i bez izlaska na lice mjesta, koje, s obzirom na protek vremena od spornog obračunskog razdoblja i izvedenog vještačenja, i po stavu ovoga suda, više nije odlučno).

36. Slijedom svega naprijed obrazloženog, bez utjecaja su na pravilnost zaključka suda prvog stupnja po kojem sud ocjenjuje da bi tužitelj u ovome postupku po spornom računu imao pravo potraživati naknadu samo za isporučeni plin u obračunskom razdoblju od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., podredno naknadu za isporučeni plin u razdoblju koje nije u zastari, svi preostali žalbeni navodi tužiteljice kojima prigovara zaključku suda prvog stupnja o tome da je nepravilnost u očitanju potrošnje plina krivnja same tužiteljice, uz tvrdnju da je tuženik kao kupac onemogućio očitanje brojila i javljao krivo stanje brojila, a spornom računu nije prigovorio (a bio je dužan uspoređivati stanje plinomjera s izdanim računom), jer je tužiteljica u utuženje u ovom postupku krenula na temelju vjerodostojne isprave koja sadržava i sporni račun, sadržaj kojeg računa je tuženik u ovom postupku uspio osporiti (u pogledu obračunskog razdoblja), a time je djelomično (u odnosu na sporni račun), uspio osporiti i istinitost vjerodostojne isprave na temelju koje je tužiteljica pokrenula ovaj postupak, u kojoj situaciji je tužiteljica, da bi uspjela u sporu, morala dokazati stvarno isporučenu količinu plina u utuženom razdoblju i to onu koje nije u zastari, u odnosu na koje odlučne činjenice se izneseni žalbeni prigovori ukazuju neodlučnima.

37. Slijedom obrazloženog, sud prvog stupnja je pravilno temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka, zaključio da bi za obračunsko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014., koje je navedeno u spornom računu, tužiteljica imala pravo naplatiti 510 m3 isporučenog plina, a koliko je vještak utvrdio da je, sukladno tehničkoj dokumentaciji koju mu je dostavio umješač, tuženik u navedenom razdoblju mogao potrošiti.

38. Međutim, pri tome pogrešno sud prvog stupnja zaključuje da ne raspolaže metodom kalkulacije kojom bi mogao izračunati naknadu za isporuku 510 m3 plina, koju je, suprotno stavu suda prvog stupnja, po ocjeni ovoga suda moguće utrditi.

39. Naime, visinu potraživanja za sporno utuženo razdoblje koje je predmetom ispostavljenog računa (za obračunsko razdoblje od 1. srpnja 2014. do 30. rujna 2014.), imajući u vidu sadržaj spornog računa u kojem je opisan princip obračuna (ali isto tako i sadržaj drugog računa koji mu je prethodio, koji tuženik ne spori), valjalo je utvrditi na način da se volumen utrošenog plina od 510 m3, pomnoži s vrijednosti Hds od 9,7290, čime se dobije iznos od 4.962, koji iznos se potom pomnoži s cijenom kWh od 0,310400, čime se dobije iznos od 1.540,20 kuna, što uz pripadajući PDV od 25 % u iznosu od 385,05 kuna, u konačnome iznosi 1.925,25 kuna, odnosno 255,52 eura. Pri tome, ovaj sud navedenom iznosu nije pribrojio fiknu naknadu Ts2 (kao fiksnu naknadu za korištenje distribucijskog sudstava), jer ista nije iskazana na predmetnom računu.

40. Slijedom navedenog, a pored nesporne činjenice da je tuženik u utuženom razdoblju bio evidentirani krajnji kupac i obveznik plaćanja predmetne javne usluge (isporuke plina) za obračunsko mjerno mjesto u [adresa], rukovodeći se odredbama sklopljenog Ugovora o isporuci plinom (čl. 8. i 9.) te Općim uvjetima koje je tuženik prihvatio sklapanjem navedenog Ugovora, kao i odredbama ZOO-a, pravilnom primjenom materijalnog prava, cijeneći djelomično osnovane žalbene navode tužiteljice, valjalo je djelomično održati na snazi platni nalog u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos neplaćene usluge isporuke plina u iznosu od 103,33 eura / 778,59 kuna, koji iznos je predmetom računa koji tuženik ne spori, kao i iznos od 255,52 eura / 1.925,25 kuna, za isporučeni plin po spornom računu (za isporuku plina u razdoblju koje je predmetom navedenog računa i nije u zastari).

41. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredaba čl. 9., čl. 342. st. 1., čl. 183. st. 1., u svezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, valjalo je u pobijanom dijelu u kojem je odlučeno o potraživanju tužiteljice koje se odnosi na neplaćenu uslugu isporuke plina u iznosu od 103,33 eura / 778,59 kuna s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 3. rujna 2014. pa do isplate te u iznosu od 255,52 eura / 1.925,25 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 9. prosinca 2014. pa do isplate, preinačiti prvostupanjsku presudu i djelomično održati na snazi platni nalog iz predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, te odlučiti kao u točki II izreke ove presude, dok je za iznos od 19.557,82 / 147.358,40 kuna, kao i za troškove ovršnog postupka, platni nalog iz predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi, valjalo djelomično ukinuti i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, te odlučiti kao u u točki I. izreke ove presude.

42. Odluka o stopi zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2022., temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate, na Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 114/22 i 155/23), u svezi s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 156/22).

43. S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je ovom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima ovog parničnog postupka, koju odluku o parničnim troškovima ovaj sud temelji na odredbama čl. 166. st. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

44. Kako je tužiteljica u konačnome uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, slijedi da navedenom preinakom nije u bitnom promijenjen uspjeh stranaka u parnici, to je prema pravilno obračunatom trošku po prvostupanjskom sudu sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23), primjenom odredaba čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, valjalo potvrditi odluku o troškovima parničnog postupka pod točkom II. izreke pobijane presude, pri čemu je, u skladu s čl. 446. st.1. ZPP-a i čl. 449. st.1. ZPP-a te Zaključkom br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanog 2. lipnja 2017.), po kojem se o troškovima cjelokupnog prvostupanjskog postupka odlučuje jedinstvenom odlukom, valjalo ukinuti platni nalog za troškove ovršnog postupka pod točkom 3. i 4. izreke tog platnog naloga, u kojem dijelu je pobijana presuda potvrđena.

45. Slijedom svega obrazloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš