Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kž-643/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Renate Pražetine Kaleb kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog GI, zbog kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom – iz članka 117. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., i 126/19., – u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: K-926/2020-58 od 20. ožujka 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025. u prisutnosti branitelja optuženika Haruna Bašagića, odvjetnika iz Rijeke, te odsutnosti uredno obavještenih Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu i optuženika,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog GI kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi GI zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz čanka 117. stavak 1. i 2. KZ/11 i kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, činjenično opisana izrekom presude, pa mu je na temelju odredbe članka 117. stavak 2. KZ/11 za kazneno djelo tjelesne ozljede utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci , na temelju odredbe članka 139. stavak 2. KZ/11 za kaznenog djelo prijetnje utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca, te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci, a na temelju članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11 izrečena kazna zatvora zamijenjena je radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada, uz upozorenje na posljedice neizvršavanja rada za opće dobro.

2. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme oduzimanja slobode u trajanju dva dana 11. i 12. srpnja 2020.

3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točke 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. - dalje u tekstu: ZKP) optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 100 (sto) eura, troškove vještaka medicinske struke u iznosu od 514,23 eura (petstotina četvrtnaest eura i dvadeset tri centa), te troškove branitelja po službenoj dužnosti time da će visina tog troška biti naknadno određena posebnim rješenjem.

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja Haruna Bašagića, odvjetnika iz Rijeke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine te da se branitelja optuženog izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Prije sjednice vijeća spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

7. Održana je javna sjednica drugostupanjskog suda na koju uredno obaviješteni ŽDO u Zagrebu i optuženik nisu pristupili, dok je nazočan branitelj optuženog odvjetnik Harun Bašagić na sjednici vijeća ukratko iznio žalbene razloge te naveo da u cijelosti ostaje kod navoda žalbe i žalbenog prijedloga.

8. Žalba optuženika nije osnovana.

9. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP optuženik obrazlaže na način da je u izreci presude izostao činjenični opis kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 4. KZ/11 za koje je proglašen krivim. Protivno iznesenom žalbenom prigovoru, u jedinstvenom činjeničnom opisu izreke pobijane presude optuženik je proglašen krivim za dva kaznena djela, između ostalog i za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11 koje je opisano na način da je optuženik svog oca rukama stezao za vrat, prijeteći mu da će ga ubiti. Stoga je, kazneno djelo prijetnje za koje je proglašen krivim opisano u činjeničnom opisu, radi čega žalbene tvrdnje optuženika nisu prihvaćene kao osnovane.

10. Optuženik u žalbi ističe da je bitno obilježje kaznenog djela prijetnje činjenica izazivanja straha kod osobe kojoj se prijeti, što smatra da je izostalo budući je optuženik negirao prijetnju, svjedok NI naveo je da nije čuo prijetnju, a oštećeni je naveo da prijetnja kod njega nije izazvala strah. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je optuženik svojim riječima upućenima ocu tijekom sukoba ostvario bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. KZ/11 na koji način smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje te je ujedno došlo do povrede kaznenog zakona.

11. Nije u pravu optuženik da je bitno obilježje kaznenog djela prijetnje da je kod osobe kojoj je prijetnja upućena izazivan osjećaj straha. Za ostvarenje bitnih obilježja tog kaznenog djela nije odlučno je li kod osobe kojoj je prijetnja upućena doista nastupio strah, nesigurnost ili uznemirenost, već je nužno da počinitelj upućuje prijetnju s ciljem da kod druge osobe izazove strah, nesigurnost ili uznemirenost te da je izrečena prijetnja prema objektivnim kriterijima podobna za izazivanje straha, nesigurnosti ili uznemirenosti. Neovisno o tome što je optuženik osporavao da je prijetio ocu tijekom sukoba, a svjedok NI naveo da nije čuo prijetnju, oštećenik DI ispitan na dokaznom ročištu pred sucem istrage Županijskog suda u Rijeci dva mjeseca nakon inkriminiranog događaja je jasno, detaljno i životno opisao inkriminirani događaj u bitnome navodeći da ga je optuženik, nakon što mu je odbio dati novac, najprije verbalno, a potom i fizički napao, na način da kada je izašao iz stana i spuštao se niz stepenice, optuženik ga je gurnuo uslijed čega je pao, udario glavom u stepenište, te dok je ležao na podu optuženi je rukama stezao njegov vrat daveći ga te mu prijetio ubojstvom vičući „ubiti ću te“, a ispitan tijekom rasprave u bitnome je ponovio raniji iskaz, te dodao da su obojica bili pod utjecajem alkohola, da su u verbalni sukob stupili jer je on optuženom rekao neke riječi u vezi njegove majke, njegove bivše supruge koje su ga povrijedile, te da su se nakon ovog događaja pomirili, a postupanjem optuženika osjećao se uvrijeđenim, a ne uplašenim, pri čemu je verbalni i fizički sukob između optuženika i oštećenika potvrdio i susjed NI navodeći da je na stepeništu kuće iste uočio kako se „natežu, prepiru i svađaju“ te su se isti lovili za ruke i vrat.

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da riječi koje je tijekom događaja optuženik uputio svom ocu da će ga ubiti po svom sadržaju nedvojbeno predstavljaju ozbiljnu prijetnju koja je kao takva prikladna da kod osobe kojoj je upućena izazove nelagodu, strah i bojazan za vlastiti život, tim više što je praćena stiskanjem vrata oštećenika dok je isti ležao leđima na podu. S obzirom da nije bitno obilježje tog djela nastupanje straha kod žrtve, nije od utjecaja njegov iskaz na raspravi da se osjećao uvrijeđenim, a ne uplašenim, cijeneći pri tome i okolnost da je oštećenik na raspravi pokušao znatno ublažiti optuženikovo ponašanje prema njemu tempore criminis, očito iz razloga jer su se nakon događaja pomirili i oštećenik je posjećivao optuženika u zatvoru.

13. Imajući u vidu sve navedeno ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik kritične zgode svom ocu ozbiljno prijetio smrću, te da su se u ponašanju optuženika stekla sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, pa ga je ispravno prvostupanjski sud za to kazneno djelo proglasio krivim i osudio po zakonu, zbog čega nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

14. Optuženik u žalbi ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je on postupao u nužnoj obrani braneći se od napada oštećenika koji ga je napao najprije verbalno, a potom i tjelesnom snagom uslijed čega je optuženik, u padu, uhvatio oštećenika za vrat dok se nalazio iznad njega te ga je odgurnuo na način da je oštećenik pao i zadobio predmetne ozljede. Na opisani način optuženik u žalbi u bitnome ponavlja svoju obranu u kojoj je naveo da se napad oca na njega dogodio u dnevnom boravku i na balkonu a ne na stepeništu, uz napomenu da je njegov otac na stepeništu više puta pao koliko je bio pijan.

15. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika o postupanju u nužnoj obrani jer je ista protivna prvenstveno iskazu oštećenika koji je teretio optuženika za verbalni i tjelesni napad, izričito navodeći na dokaznom ročištu da u niti jednom trenutku nije fizički nasrtao na svog sina, niti mu prijetio, te da je iskaz oštećenika podržan provedenim medicinskim vještačenjem ozljeda koje je u događaju zadobio oštećenik. Tako je vještak naveo da su kod oštećenika nastale ozljede od udarca ili pada, time da su pri padu na leđa mogle nastati ozljede u vidu oguljotina desnog lakta i kontuzijski biljezi odnosno hematomi slabinski lijevo i na lijevoj strani prsnog koša, da je stezanjem rukama oko vrata oštećenika mogla nastati ozljeda crvenilo i blagi otok vrata uz promuklost, a koje je sve ozljede oštećenik i zadobio tijekom događaja navodeći da mu ih je zadao optuženik na način koji se uklapa u mehanizam nastanka ozljeda kako je to opisao vještak. Stoga, imajući u vidu navedeno, okolnost da optuženik u događaju evidentno nije zadobio nikakve ozljede jer o tome u spisu nema dokaza, njegovu obranu da se branio od napada oštećenika s pravom prvostupanjski sud nije prihvatio kao osnovanu jer je suprotna svim provedenim dokazima, nelogična i neuvjerljiva, radi čega je ispravno ocjenjena nevjerodostojnom. Nije u pravu optuženik da svjedok NI potvrđuje sve navode njegove obrane i ujedno negira navode oštećenika jer je optuženik naveo da ga je oštećeni napao u stanu i na balkonu, pa imenovani svjedok koji je vidio oštećenika i optuženika na stubištu i opisivao njihovo ponašanje, nije mogao vidjeti dinamiku događaja u stanu, a iz iskaza svjedoka NI proizlazi da je optuženika i oštećenika vidio na stepenicama da se „međusobno natežu“, prepiru i svađaju, te da su se tom prilikom „lovili za ruke i vrat“, na način da je otac sina držao za vrat te da je otac bio vidljivo pijan. Stoga ovaj svjedok, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije potvrdio obranu optuženika, pri čemu njegovi navodi da je otac držao sina za vrat nisu od utjecaja jer je u događaju ozljede vrata zadobio oštećenik, za razliku od optuženika, koji prema dokazima u spisu nije zadobio nikakve ozljede.

16. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je iskaz oštećenika, osim toga, nekonzistentan u dijelu u kojem isti opisuje tko je obavijestio policiju, jer suprotno tome iz spisa proizlazi da je oštećenik zvao policiju i prijavio napad sina na sebe te podnio kaznenu prijavu, nakon čega je tijekom postupka dosljedno svojim iskazom teretio optuženika za počinjena kaznena djela.

17. Nije u pravu optuženik da prvostupanjski sud nije primijenio pravilo in dubio pro reo, a trebao je, jer smatra da se iz činjeničnog opisa izreke presude ne može donijeti siguran i pouzdan zaključak da je optuženik postupao kako se to navodi u pobijanoj presudi ili izvan granica nužne obrane u njenom prekoračenju. Ovo pravno pravilo se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje o tome nije riječ. Prvostupanjski sud je imao na raspolaganju dokaze koji su upućivali na zaključak da je optuženik počinio djelo i dokaze koji su taj zaključak mogli relativizirati. Raščlanjujući sve dokaze, prvostupanjski sud je ocijenio vjerodostojnim dokaze za osudu optuženika, dajući pritom razumne razloge utemeljene na logičnoj ocjeni izvedenih dokaza, a tu je činjeničnu ocjenu ispitao i prihvatio i ovaj drugostupanjski sud.

18. Iako se optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, s obzirom da je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, njegova žalba sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, radi čega je drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao i u dijelu odluke o kazni.

19. Prilikom odluke o kazni prvostupanjski je sud ispravno utvrdio i pravilno ocijenio sve one okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 nužne za proces individualizacije kazne. Tako je kao olakotno cijenio optuženiku mladu životnu dob u vrijeme počinjenja kaznenih djela, te okolnost da je u međuvremenu popravio svoj odnos sa oštećenikom te se s njim pomirio, dok je otegotnim cijenio njegovu raniju osuđivanost zbog kaznenog djela teške krađe zbog kojeg je osuđen na uvjetnu kaznu zatvora šest mjeseci s rokom kušnje od dvije godine, kako to proizlazi iz izvatka kaznene evidencije koji prileži spisu.

20. Prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako pojedino kazneno djelo, prvostupanjski je sud za kazneno djelo iz članka 117. stavak 2. KZ/11 optuženiku utvrdio kaznu zatvora 8 (osam) mjeseci, bez da je primijenio odredbe o ublažavanju kazne ispod zakonskog minimuma, iako je za to kazneno djelo u vrijeme počinjenja kaznenog djela (Narodne novine br. 126/19) bila propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do tri godine, a niti kazneni zakon u vrijeme presuđenja nije blaži za optuženika, čime je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u korist optuženika. S obzirom da protiv pobijane presude žalbu nije podnio državni odvjetnik, ovaj drugostupanjski sud, pazeći po službenoj dužnosti na povredu kaznenog zakona, navedenu povredu samo konstatira. Za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11 prvostupanjski je sud optuženiku utvrdio pojedinačnu kaznu zatvora od 3 (tri) mjeseca, koja predstavlja zakonski minimum, nakon čega je primjenom odredaba o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. KZ/11 optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci te istu zamijenio radom za opće dobro, uz upozorenje na posljedice neizvršavanja rada za opće dobro. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena kazna optuženiku koja je zamijenjena radom za opće dobro, u svemu primjerena kaznena sankcija za ispunjenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11, te da je adekvatna sankcija izrečena optuženiku polazeći od stupnja njegove krivnje te utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti na njegovoj strani.

21. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim ranije utvrđene povrede kaznenog zakona u korist optuženika, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.

U Zagrebu 04. studenog 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević