Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2396/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FB (ranije F), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-373/2021-18 od 14. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-373/2021-18 od 14. travnja 2022. te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-373/2021-18 od 14. travnja 2022. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 593,45 kuna/78,76 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 33.711,79 kuna/4.474,32 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom II. izreke pobijane presude. Stavkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 13.261,00 kunu/1.760,04 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.562,50 kuna/340,10 EUR.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženiku radi isplate preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu uslijed ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Prvenstveno, a u odnosu na žalbene navode tuženika kojima opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a - situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP-a, s time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a, valja reći da su isti ocijenjeni kao neosnovani.

8. Naime, razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku niti bliske osobe nemaju kredit u CHF, a niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost pri čemu navedeno tuženik nije niti tvrdio već je predlagao da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe sukladno navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

9. Prvostupanjski sud je u predmetnom postupku na temelju izvedenih dokaza utvrdio u bitnom sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 19. srpnja 2004. sklopili Ugovor o [broj kredita], po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.600,00 CHF (švicarskih franaka) za kupovinu nekretnine, uz kamatu od 5,49 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, na rok od 180 mjeseci, dok je mjesečni anuitet iznosio 249,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan za CHF na dan dospjelosti,

- da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta,

- da tužiteljica kao potrošač ima pravo na povrat preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu uslijed ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da je vještak Dario Janković (D&S d.o.o. Karlovac) u svom nalazu i mišljenju naveo da razlika radi promjene kamatne stope iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svake obveze/uplate iznosi ukupno 593,45 kuna/78,76 EUR,

- da je vještak Dario Janković nadalje naveo da razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 33.711,79 kuna/4.474,32 EUR,

- da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, jer da se na konkretnu tražbinu treba primijeniti petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO), a isti je za sve tražbine tužitelja počeo teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1412/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), te od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), dok je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od pet godina,

- da u predmetnom postupku nije bilo potrebno provoditi dokaze saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku na okolnost jesu li joj objašnjene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, te saslušanjem od strane tuženika predloženih svjedoka EB i IB, djelatnica banke, na okolnost pojedinačnog pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, o uputama i informacijama koje su osobni bankari davali korisnicima kredita i saznanja o budućem tečaju švicarskog franka, jer da se niti tužiteljica niti svjedoci predloženi od strane tuženika protekom više od 15 godina od sklapanja kredita ne bi mogli sjetiti svakog pojedinog detalja, a da sud na njihovim paušalnim i općenitim iskazima ne može temeljiti vjerodostojnu sudsku odluku.

10. Tuženik osporava primjenu materijalnog prava u odnosu na zastaru jer da se radi o naknadi štete, i tijek zakonske zatezne kamate za koju smatra da bi, ako bi tužbeni zahtjev bio osnovan, trebala biti dosuđena slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, dakle od 15. lipnja 2018., a ne od dana dospijeća pojedinih anuiteta, kako je to sudio prvostupanjski sud.

11. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Naime, utuženi iznos je dosuđen primjenom odredbi o stjecanju bez osnove, pa se primjenjuje petogodišnji zastarni rok, a o čemu je i sudska praksa zauzela jedinstveno stajalište u predmetima iste vrste. Pravilno je dosuđena i zakonska zatezna kamata na više plaćene iznose, temeljem čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj pa je dužan vratiti ono što je stekao na temelju nepoštene odredbe Ugovora, sa kamatom od dana stjecanja, a to je dan kada je tužiteljica više platila.

12. Međutim, tuženik u žalbi osnovano prigovara da je činjenično stanje u predmetnom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

13. Naime, već u odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, te je na navedenu okolnost predložio saslušanje djelatnice tuženika RB, voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktorice Direkcije podrške prodaji, te djelatnice tuženika IB, službenice tuženika koja je ugovarala konkretni kredit s tužiteljicom, na okolnost da je tužiteljica bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Podneskom od 8. lipnja 2021. tuženik je ustrajao u saslušanju svjedokinje IB na okolnost informiranosti tužiteljice kao potrošača u pogledu informacija koje su joj bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dok je, što se tiče saslušanja svjedokinje EB, tuženik dostavio u spis njezin pisani iskaz, te je predložio da se isti uzme u obzir umjesto njenog saslušanja. Nadalje, na ročištu održanom 6. srpnja 2021. tuženik je ponovno predložio provesti dokaze saslušanjem svjedokinja EB i IB. Tuženik je na ročištu održanom 17. travnja 2022., na kojem je ujedno i zaključena glavna rasprava, ostao kod predloženih dokaza i navoda, dakle isti nije odustao od saslušanja svjedokinja IB i EB.

14. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je odbio provesti po tuženiku predložene dokaze kao nepotrebne jer da se predložene svjedokinje ne bi mogle sjetiti detalja vezanih uz konkretni ugovor o kreditu, a osim toga, da su već donesene pravomoćne presude koje se tiču ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koje obvezuju prvostupanjski sud.

15. Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenu u postupku protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedena je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

16. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP-a.

17. U istoj odluci navodi se međutim da je nelogičan zaključak suda o tome da podnositeljica nije dokazala da bi se o osporenim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, jer podnositeljici (banci) na tu okolnost ni nije bilo omogućeno dokazivanje niti je moralo biti s obzirom na to da je ta okolnost pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu. „Međutim, podnositeljici je trebalo biti omogućeno dokazivanje okolnosti da je potrošaču, ako ih već nije utvrdila samim ugovorom, njezina zaposlenica dala odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora kako je tvrdila u parničnom postupku i kako tvrdi u ustavnoj tužbi, a sudovi su propustili uočiti da je upravo na tu okolnost podnositeljica predložila saslušanje navedene svjedokinje. Stoga je također netočan i u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima Ustavnog suda o načelu jednakosti oružja u kolektivnom sporu i pojedinačnim potrošačkim sporovima (vidi točke 22. - 22.2. načelnih stajališta) zaključak sudova da su sve odlučne okolnosti predmetnog spora već utvrđene u kolektivnom sporu ili da se mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava, zbog čega nije trebalo saslušati zaposlenicu pravne prednice podnositeljice…“

18. U konkretnom slučaju tuženik je predložio saslušanje djelatnice banke IB koja je ugovarala konkretni kredit s tužiteljicom na okolnost da je tužiteljica bila dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te saslušanje djelatnice banke EB, koje dokazne prijedloge je prvostupanjski sud odbio iz ranije navedenih razloga.

19. Međutim, neprovođenjem dokaza predloženih od strane tuženika u predmetnom postupku ostalo je neutvrđeno jesu li tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o rizicima kredita u švicarskom franku te je li tužiteljica kao potrošač za sklapanje spornog ugovora mogla dati informirani pristanak, na koje okolnosti je tuženik predlagao izvesti dokaz saslušanjem djelatnice tuženika IB koja je ugovarala konkretni kredit s tužiteljicom, a koji dokazni prijedlog je sud neosnovano odbio. Naime, za utvrđivanje navedenih činjenica potrebno je provesti kontradiktoran postupak u kojem će se utvrditi je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužiteljicu kao buduću korisnicu kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze. Kako je prvostupanjski sud na navedenu okolnost nije saslušao ni tužiteljicu kao stranku, a odbio je saslušati i djelatnicu tuženika IB koja je ugovarala konkretni kredit s tužiteljicom, odnosno odbio je dokazne prijedloge tuženika na okolnost da je tužiteljica bila odgovarajuće informirana o rizicima ugovaranja spornog kredita, tako je činjenično stanje u predmetnom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

20. Također, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tuženikov prigovor prijeboja ocijenio neosnovanim, međutim ovdje valja istaknuti da, iako je tuženik u odgovoru na tužbu naznačio da ističe prigovor radi prijeboja, jasno je iz sadržaja njegovog zahtjeva da je istaknuo prigovor radi prebijanja (zbog manje plaćenih anuiteta s osnove negativne tečajne razlike). Tuženik u žalbi osnovano ističe da o konkretnom prigovoru prvostupanjski sud nije odlučio u izreci pobijane presude, iako je, sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a, izreka presude trebala sadržavati odluku o postojanju ili nepostojanju tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog negativne tečajne razlike.

21. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 370. ZPP-a valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

22. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ispraviti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, sve kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

23. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža