Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-823/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljanom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva Petrić i dr. d.o.o. iz Varaždina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković i Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-715/2021-5 od 17. siječnja 2022., u javnoj sjednici vijeća održanoj dana 4. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-715/2021-5 od 17. siječnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

I/ Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 13.257,37 kn (trinaest tisuća dvjesto pedeset sedam kuna i trideset sedam lipa) sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 1.591,54 kn od 02.03.2011. godine do isplate

na iznos od 938,16 kn od 05.04.2011. godine do isplate

na iznos od 378,46 kn od 07.05.2011. godine do isplate

na iznos od 478,46 kn od 01.06.2011. godine do isplate

na iznos od 433,46 kn od 08.07.2011. godine do isplate

na iznos od 508,46 kn od 04.08.2011. godine do isplate

na iznos od 660,46 kn od 17.09.2011. godine do isplate

na iznos od 488,46 kn od 21.10.2011. godine do isplate

na iznos od 510,46 kn od 20.11.2011. godine do isplate

na iznos od 485,39 kn od 21.12.2011. godine do isplate

na iznos od 468,46 kn od 13.01.2012. godine do isplate

na iznos od 149,00 kn od 19.01.2012. godine do isplate

na iznos od 528,46 kn od 10.02.2012. godine do isplate

na iznos od 520,46 kn od 11.03.2012. godine do isplate

na iznos od 506,46 kn od 08.04.2012. godine do isplate

na iznos od 515,46 kn od 10.05.2012. godine do isplate

na iznos od 531,46 kn od 09.06.2012. godine do isplate

na iznos od 510,46 kn od 12.07.2012. godine do isplate

na iznos od 515,96 kn od 08.08.2012. godine do isplate

na iznos od 477,46 kn od 11.09.2012. godine do isplate

na iznos od 500,46 kn od 14.10.2012. godine do isplate

na iznos od 527,52 kn od 25.11.2012. godine do isplate

na iznos od 523,60 kn od 09.12.2012. godine do isplate

na iznos od 508,84 kn od 03.01.2013. godine do isplate

II/ Nalaže se tuženiku da ujedno tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati trošak ovog postupka u iznosu od 11.750,00 kn (jedanaest tisuća sedamsto pedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri, a to u roku od 15 dana.

III/ Odbija se prigovor prijeboja tuženika, kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih kamata na temelju ništave odredbe Ugovora o kreditu od 28. prosinca 2005. o promjenjivoj kamati, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je ta odredba predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe. Nadalje smatra da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF također protivna odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) kojom je propisano, da se nepoštenom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6. Tužitelj se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 20133. donesena u postupku protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača –Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništava.

6.1. Nadalje je utvrđeno da je odredba ugovora, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, također protivna navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je u tekst odredbe uneseno utvrđenje da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ali nije ga, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, obavijestio o svim bitnim parametrima koji utječu na mogućnost promjene tečaja a time i njegove kreditne obveze, što je također rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama parničnih stranaka jer se niti o toj odredbi, nije pojedinačno pregovaralo.

7. Uvidom u sporni ugovor od 28. prosinca 2005. sud je utvrdio, da je istim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.455,00 Chf, na razdoblje od 84 mjeseca, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB), koji se tuženik obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, odnosno u anuitetima od 336,94 CHF, s redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d, a na dan sklapanja ugovora iznosi 5,49% godišnje, da se u ugovoru navodi da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima od promjene tečaja, te da je tužitelj otplatio kredit s danom 2. siječnja 2013.

8. Na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka sud je utvrdio, da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema ništavim odredbama platio više za iznos od 13.257,37 kn specificirano po mjesecima kako je naznačeno u vještačkom nalazu, na temelju kojeg je postavljen i prihvaćeni tužbeni zahtjev, s time da je preplata vršena u razdoblju od 1. ožujka 2011. do zaključno 2. siječnja 2013. Tuženik je tijekom otplate mijenjao kamatnu stopu, te se iznos anuiteta od početnog 336,94 CHF tijekom otplate mijenjao a do čega je dolazilo u prvom dijelu zbog povišenja kamatne stope, a od 2009. zbog promjene tečaja CHF, pri čemu je doista tečaj CHF bio u prvom dijelu niži od početno ugovorenog, ali je tada rasla kamatna stopa što je dovelo do povišenja anuiteta. Do zaključno 1. prosinca 2008. tužitelj je plaćao i niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF, ali je u to vrijeme tuženik dizao kamatnu stopu što je dovelo do povišenja anuiteta, radi čega sud smatra neosnovanim prigovor prijeboja.

Tuženik je naime stavio prigovor radi prebijanja jer je u početku iznos anuiteta bio niži od početno ugovorenog.

9. U odnosu na razumljivost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud je utvrdio, utvrdio, da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj kao korisniku kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je na temelju ugovornih odredbi jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope, odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti. Tek uz objašnjavanje svih čimbenika koji utječu na formiranje kamatne stope tužitelj kao potrošač bi mogao razumjeti i spoznati ekonomske učinke ugovaranja takve kamatne stope. Stoga je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da mu je ona bila nerazumljiva, dakle, nepoštena i stoga ništava.

10. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanje, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva, u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO).

11. Ovaj sud prihvaća i stajalište prvostupanjskog suda o relevantnosti i primjenjivosti na konkretan slučaj prakse Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ.

11.1. U toj presudi Sud EU istaknuo je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. Pravilan je zato zaključak prvostupanjskog suda, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tuženikom nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Nadalje, mogućnost raskida ugovora ne daje spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi karakter poštenih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03) relevantnih za konkretni pravni odnos.

13. Radi toga nisu osnovani suprotni navodi žalbe tuženika, pri čemu ovaj sud prihvaća navode obrazloženja prvostupanjskog suda.

14. Nadalje, pozivom na citirane odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda sud je ocijenio, da je ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja spornog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženici u tim postupcima, a time i tuženik u ovoj parnici, postupali suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP te čl. 118. Zakonu o zaštiti potrošača (NN br. 97/07, 125/08, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP) navedena utvrđenja vežu i prvostupanjski sud, tim više što se tužitelj na iste poziva u tužbi.

16. Tuženik se pri tom u postupku, kao i u žalbi, pozvao na svoje oglase i reklamni materijal kojim je nudio kredite uz valutne klauzule u različitim valutama, a ne isključivo u CHF, te je predložio saslušanje djelatnika banke, EL (od čijeg je saslušanja naknadno odustao) te financijske zastupnice Tanje Boršćak Rođak, radi utvrđenja na koji je način tužitelj kao potrošač informiran o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

17. Na ročištu od 21. veljače 2025., proveden je dokaz saslušanjem svjedoka Tanje Borščak Rođak, na temelju rješenja ovog suda donesenog na temelju čl. 373. b. st. 2. ZPP.

17.1. Navedena svjedokinja iskazala je da je, dok je radila kod tuženika, pretežno radila na stambenim kreditima, da se s obzirom na protek godina ne može sjetiti razgovora za kredit s tužiteljem jer je dnevno imala veći broj takvih klijenata, ali je općenito prilikom razgovora potencijalnim klijentima koji su se došli interesirati za stambene kredite ustvari davala na uvid letak tuženika u kojem su bili ponuđeni uvjeti za stambeni kredit, s time da su u to vrijeme, prema njezinom sjećanju imali u ponudi kredit vezan uz valutu CHF i kredit vezan u valutu Eur. Razlika je bila prvenstveno u činjenici da je kod kredita u CHF bila niža kamata a time i anuitet, u razgovoru je klijente prvenstveno upoznavala s mogućnošću dobivanja kredita tj. visine, visinom kamate i rokovima otplate, te su davali preliminarne otplatne planove na uvid radi odluke, a radi povoljnijim uvjetima otplate kredita u CHF stranke su se pretežno odlučivale za te kredite. U razgovoru strankama nije davala nikakve posebne obavijesti vezane za valutu CHF već samo ono što je pisalo u letcima, dakle nije napominjala da se radi eventualno o valuti utočišta ili da tečaj CHF ne štiti HNB. Ne može se točno izjasniti ali smatra da su joj stranke prilikom dolazaka govorile potrebni iznos kredita u valuti Eur, a prema potrebama nuđeno je više vrsta kredita iz ponude banke i predavani su letci, a u pregovorima su im bili isprintani otplatni planovi kako bi stranke vidjele način otplate i visinu anuiteta s tim da im se nije posebno naznačavala nikakva rizičnost pojedine valute pa tako ni CHF. Klijenti su se interesirali za iznos, visinu kamate, način otplate, visinu anuiteta i instrumente osiguranja kod ugovaranja kredita i na temelju toga se odlučivali za pojedini kredit, ne tražeći dodatne obavijesti, a ona se ne sjeća da bi u razgovorima predočavala tzv. graf kretanja tečaja CHF niti je imala nikakvih predviđanja za buduće kretanje tečaja.

18. Zato tuženik neosnovano prigovara da činjenično stanje ne bi bilo pravilno i potpuno utvrđeno, odnosno da mu ne bi bilo omogućeno dokazivati odlučne činjenice za donošenje odluke o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredaba.

19. Iz iskaza navedene svjedokinje jasno proizlazi da tužitelj nije bio upozoren na rizik sklapanja kredita u valuti CHF s obzirom na to da HNB ne štiti tečaj te valute a posebno ne u kombinaciji s promjenjivom kamatom, pa nije dobio potrebne obavijesti za informirani pristanak na obvezu koju je prihvatio. Visina anuiteta upravo zbog rasta tečaja valute CHF znatno se promijenila na štetu tužitelja, a što nije proizlazilo iz letaka i otplatnih planova koje su strankama predavali u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu i na temelju čega su se stranke, pa i tužitelj, odlučivale za pojedini kredit.

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio, da činjenica, da su ništave odredbe ugovora o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz prethodno citiranih članaka ugovora, ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavih odredaba i ako one nisu bile uvjet niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a na temelju čl. 105. st. 1. ZOO.

21. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je, da se nepoštenom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao što je to u konkretnom slučaju.

22. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Pri tom se ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, koja predstavlja cijenu kredita, ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

23. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

24. Neosnovano se pri tom prigovara da bi se radilo o zahtjevu za naknadu štete, te da bi zastarni rok iznosio tri, a ne pet godina, kako je pravilno ocijenio prvostupanjski sud, jer se radi o stjecanju bez osnove te je zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat stečenog, opći zastarni rok od pet godina.

25. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

26. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Radi toga je u konkretnoj situaciji, kada je tužba podnesena 14. svibnja 2019., ista podnesena unutar zastarnog roka, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

28. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike, odnosno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio, da je prigovor prijeboja istaknut po tuženiku neosnovan.

29. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je prvostupanjski sud dao i valjane razloge, pa nije ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11. koja se ističe u žalbi.

30. Odluka o troškovima pravilno je donesena, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

31. Na temelju ovlasti iz odredbe čl. 373. b ZPP, a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude, te u odnosu na troškove žalbe, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci. Tužitelju su dosuđeni troškovi pristupa punomoćnika na ročište pred ovim sudom, na temelju odredbe Tbr. 9/6 u vezi Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 142/12., 107/15. i 37/22.), u zatraženom iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 eur, što uvećano za PDV od 25% iznosi 250,00 eur.

U Zagrebu, 4. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić