Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-547/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-259/2017-85 od 20. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-259/2017-85 od 20. srpnja 2021. u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i točke III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka od 750,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženoj da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 16.712,65 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi iz čl. 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate sukladno čl. 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 516,79 kune od 15.12.2011. godine

- na iznos od 474,24 kune od 15.01.2012. godine

- na iznos od 635,89 kune od 15.02.2012. godine

- na iznos od 412,81 kune od 15.03.2012. godine

- na iznos od 568,14 kune od 15.04.2012. godine

- na iznos od 372,40 kune od 15.05.2012. godine

- na iznos od 735,88 kune od 15.06.2012. godine

- na iznos od 757,91 kune od 15.07.2012. godine

- na iznos od 608,79 kune od 15.08.2012. godine

- na iznos od 142,59 kune od 15.09.2012. godine

- na iznos od 743,06 kune od 15.10.2012. godine

- na iznos od 647,13 kune od 15.11.2012. godine

- na iznos od 594,20 kune od 15.12.2012. godine

- na iznos od 709,86 kune od 15.01.2013. godine

- na iznos od 644,05 kune od 15.02.2013. godine

- na iznos od 684,22 kune od 15.03.2013. godine

- na iznos od 395,85 kune od 15.04.2013. godine

- na iznos od 500,77 kune od 15.05.2013. godine

- na iznos od 633,26 kune od 15.06.2013. godine

- na iznos od 812,30 kune od 15.07.2013. godine

- na iznos od 633,48 kune od 15.08.2013. godine

- na iznos od 263,08 kune od 15.09.2013. godine

- na iznos od 554,41 kune od 15.10.2013. godine

- na iznos od 585,87 kune od 15.11.2013. godine

- na iznos od 656,56 kune od 15.12.2013. godine

- na iznos od 628,75 kune od 15.01.2014. godine

- na iznos od 556,72 kune od 15.02.2014. godine

- na iznos od 663,69 kune od 15.03.2014. godine

- na iznos od 579,95 kune od 15.04.2014. godine

pa sve do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, u roku od 8 dana.

1.2. Točkom II. izreke pobijane presude odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Točkom III. izreke nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.375,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok se točkom IV. odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn zajedno s zakonskom zateznom kamatom. Ujedno je prvostupanjski sud zajedno s glavnom stvari odlučio o mjesnoj nadležnosti te rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tužene.

2. Protiv navedene presude žali se tužena u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i točke III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), predlažući pobijanu presudu ukinuti i odbaciti tužbu, a podredno preinačiti u skladu sa navodima žalbe, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode žalbe te istu predlaže odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja s osnove rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena u trajanju od pola sata prije početka i pola sata poslije završetka radnog vremena, računajući po satnici redovnog rada, te pripadajućih dodataka za navedeni rad s osnove rada subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i u turnusu, u razdoblju od studenoga 2011. do zaključno lipnja 2014.

6. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je sljedeće:

- da nije sporno da je tužitelj bio djelatnik tužene u utuženom razdoblju i to na poslovima djelatne vojne osobe te da iz rješenja o rasporedu proizlazi da se tužitelj raspoređuje u ... na dužnost vojnog policajca

- da je na okolnost tužiteljevog dolaska na radno mjesto i početka rada, kao i razduživanja oružja nakon obavljene službe izveden dokaz saslušanjem svjedoka CN i ĆN, kao i saslušanje tužitelja kao parnične stranke

- da je sud navedene iskaze tužitelja i svjedoka ocijenio istinitima jer su u bitnome podudarni jedan drugome, iskazivali su životno i logično te istinitost iskaza svjedoka i tužitelja ničim nije dovedena u pitanje, odnosno da iz istih suglasno proizlazi da su djelatnici tužene morali doći barem 45 minuta ranije radi zaduženja naoružanja prije primopredaje smjene ujutro, a isto tako su minimalno 15 do 20 minuta nakon završetka smjene proveli na razduživanju naoružanja

- da je takav način rada bio naložen od nadređenih djelatnika i da bi u slučaju nepostupanja na taj način djelatnici podlegli stegovnoj odgovornosti

- da je tužitelj minimalno po svakoj odrađenoj smjeni sat vremena duže bio angažiran radi potrebe službe, odnosno da je radio najmanje jedan sat dnevno duže od trajanja rada organiziranog u turnusu

- da tužena nije evidentirala niti isplatila naknadu za dodatan angažman tužitelja u opsegu od jednog sata za svaku smjenu odnosno turnus koji je tužitelj odradio

- da rad tužitelja na način da je isti dolazio 30 minuta ranije radi primopredaje smjene, odnosno odlazio 30 minuta kasnije zbog razduženja oružja nema karakter prekovremenog rada, budući se ne radi o višoj sili, izvanrednom povećanju opsega posla i drugim slučajevima prijeke potrebe, već o redovitom načinu rada tužitelja prilikom preuzimanja svake smjene, odnosno o redovitim radnim zadacima tužitelja

- da tužitelju za navedeni rad pripada pravo na plaću, i to ne za uvećanu plaću s naslova prekovremenog rada, već na plaću za redovan rad koji se obavljao prilikom preuzimanja svake smjene (odnosno rada u turnusu) u tom periodu po nalogu tužene kao poslodavca, s obzirom na to da se isti stavio na raspolaganje poslodavcu te da nije imao mogućnost izbora da ne postupi na traženi način, odnosno da dođe na posao u 7,00 sati, stoga da se navedeni angažman tužitelja smatra radnim vremenom za koje vrijeme tužitelju pripada pravo na plaću

- da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka koji je sačinio dva izračuna na način da je na prvom visina tužbenog zahtjeva prikazana prema satnici koja se primjenjuje za prekovremeni rad, a na drugom prema satnici redovnog rada, da stranke nisu prigovorile matematičkoj ispravnosti izračuna sudskog vještaka, slijedom čega je prihvaćen drugi izračun od 12. listopada 2020. iz kojeg proizlazi visina potraživanja od 16.712,65 kn/ 2.218,15 eura[1] prema satnici redovnog rada.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8.1. S tim u svezi, u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14., valja navesti da je ovaj drugostupanjski sud, odlučujući o predmetnoj žalbi, rješenjem poslovni broj Gž R-2306/2021-2 od 13. prosinca 2021. uvažio žalbu tuženice, ukinuo pobijanu prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke i u tom dijelu odbacio tužbu, s obrazloženjem da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora kao osnov za zahtijevanu isplatu naznačio prekovremeni rad, a u konačno uređenom tužbenom zahtjevu redovan rad pa da se radi o različitom osnovu i da su stoga osnovani navodi žalbe tuženice prema kojima je tužbu trebalo odbaciti jer nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe protiv tuženice prema odredbi čl. 186.a ZPP-a, slijedom čega se tuženica osnovano žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. točke 14. ZPP-a.

8.2. Povodom prijedloga za dopuštenje revizije tužitelja protiv navedenog drugostupanjskog rješenja, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revd-1568/2022-2 od 18. svibnja 2022. dopustio je reviziju tužitelja zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Je li pravilno stajalište suda da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sudu protiv Republike Hrvatske prema čl. 186. a ZPP-a ukoliko je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora (čl. 186. a st. 1. ZPP-a) naznačio prekovremeni rad kao osnov za zahtijevanu isplatu, a u konačno uređenom tužbenom zahtjevu je kao osnov zahtijevane isplate naznačio redovan rad, radi čega tužbu treba odbaciti ili pak smatrati da je u navedenoj situaciji kada tužitelj više ne potražuje isplatu dodatka za prekovremeni rad tužitelj smanjio tužbeni zahtjev tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (čl. 191. st. 3. ZPP-a)?“.

8.3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1312/2022-2 od 9. srpnja 2025. prihvaćena je kao osnovana revizija tužitelja zbog citiranog pravnog pitanja te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, a ujedno je odlučeno da će se o troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučiti u konačnoj odluci.

8.4. Naime, revizijski je sud navedenim rješenjem, u činjeničnopravnom kontekstu poput predmetnog, a u pogledu postavljenog pravnog pitanja, uputio na pravno

1 prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,5345 kn

shvaćanje izraženo u svojoj odluci poslovnog broja Rev-1296/22-3 od 28. prosinca 2022. koje glasi:

„(…) svrha postupka iz čl. 186.a ZPP je izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način. U predmetnom slučaju tužitelj je svoj zahtjev za mirno rješenje spora temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Slijedom navedenog, neosnovan je revizijski navodi tuženice da bi promjena pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja (iz prekovremenog rada u redovni rad u turnusu) trebala dovesti do odbačaju tužbe u smislu odredbe članka 186. a ZPP te ovaj sud takvo pravno shvaćanje smatra pretjerano formalističkim. Naime, očito je da bi tuženica odbila zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora i da je tužitelj u tom zahtjevu kao pravnu osnovu naveo redovan rad u turnusu s obzirom na to da se navedeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i zahtjev za isplatu po osnovi prekovremenog rada. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak iz pobijane odluke da je tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP.“

8.5. Stoga je revizijski sud ocijenio da se u ovom predmetu radi o činjeničnopravnoj situaciji podudarnoj s onom u predmetu Rev-1296/22-3 te reafirmirao pravno shvaćanje izraženo u toj odluci i zaključio da je u konkretnom, ovopredmetnom slučaju tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a, na što ne utječe činjenica da je u zahtjevu za mirno rješenje spora naznačio da tražbinu temelji na prekovremenom radu, a tijekom parnice naznačio da je temelji na radu u turnusima i da u tom smislu nema mjesta odbacivanju tužbe po odredbi čl. 186.a ZPP-a.

8.6. S obzirom na izneseno shvaćanje zauzeto u citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno je da je tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a, stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a na koji u žalbi ukazuje tužena.

9. Nastavno na navedeno, ovaj sud nije utvrdio ni da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju ukazuje tužena, budući da, protivno navodima tužene, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja kada je dosudio tužitelju naknadu s osnove redovnog rada. Naime, predmet ovog postupka je upravo potraživanje tužitelja s osnove rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena, računajući po satnici redovnog rada te pripadajućih dodataka za navedeni rad s osnove rada subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i u turnusu u utuženom razdoblju, a sve sukladno konačno postavljenom zahtjevu tužitelja od 19. listopada 2020., koji je zahtjev sud utvrdio osnovanim u cijelosti, neovisno o tome što je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora naznačio da tražbinu temelji na prekovremenom umjesto redovnom radu, stoga nisu osnovani navodi tužene kojima ista ističe da je sud tužitelju dosudio naknadu koja nije predmet ovog postupka.

10. Također, nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, stoga ni ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

11. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i navode tužene da je sud odlučne činjenice utvrdio isključivo na temelju iskaza tužitelja i od strane njega predloženih svjedoka koji iskazi ne mogu biti precizni i vjerodostojni zbog proteka vremena, a ujedno da saslušani svjedoci protiv tužene također vode parnične postupke po istoj osnovi slijedom čega su i sami neposredno zainteresirani za ishod ovog postupka, kao i navode tužene da je sud zanemario dostavljenu dokumentaciju, odnosno službenu evidenciju radnog vremena tužene koja je jedini objektivni pokazatelj načina i oblika rada tužitelja u utuženom periodu i koju je tužitelj ovjerio svojim potpisom i prihvatio kao potpunu, točnu i istinitu te koju tužitelj nije osporavao u upravnom postupku prije podnošenja tužbe podnoseći pisani prigovor pa da stoga ne može nakon proteka nekoliko godina osporavati vjerodostojnost iste u parničnom postupku, valja odgovoriti da su takvi navodi tužene u cijelosti pogrešni. Naime, tužitelj prije pokretanja predmetnog spora nije bio dužan pred upravnim sudom osporavati evidenciju o radu budući da takva obveza ne proizlazi ni iz jednog propisa, a posebno ne iz odredaba ZR-a niti odredaba ZPP-a koje uređuju dokazivanje u parničnom postupku. Ujedno, na navode o nevjerodostojnosti saslušanih svjedoka valja navesti da, protivno navodima tužene, izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ĆN nije predložio tužitelj već upravo tužena na pripremnom ročištu održanom 21. lipnja 2017., s time da je podatke o identitetu i adresi istoga dostavila podneskom od 8. rujna 2017. godine. Navod tužene da saslušani svjedoci protiv nje vode parnične postupke po istoj osnovi nije uzet u razmatranje jer se sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, a tužena navedenu činjenicu nije iznijela niti pokušala dokazati tijekom prvostupanjskog postupka. Konačno, iz dostavljenih evidencija o radu ne proizlazi da bi tužitelj iste ovjerio svojim potpisom i prihvatio kao potpune, točne i istinite, stoga slijedi da je sud prvog stupnja postupio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju prije i poslije svakog rada u turnusu odnosno prije početka i poslije završetka formalnog radnog vremena bio angažiran ukupno sat vremena duže po nalogu tužene.

12. Neosnovano tužena tvrdi da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno niti se sa sigurnošću može utvrditi koje je materijalno pravo sud u ovoj pravnoj stvari primijenio pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Naime, iz točaka 15.-20., 24. i 25. obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a naveo koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o predmetnom zahtjevu, i to odredbe čl. 3., čl. 4. st. 1., čl. 168., čl. 169. st. 1., 2. i 3., čl. 97. st. 2. i 5. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 33/02, 58/02, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09; dalje: ZSOS/09), čl. I., II., III. i XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 118/09; dalje: Odluka), čl. 135. st. 1., čl. 136. st. 1., čl. 153. st. 1. i 3., čl. 155., čl. 219. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/13; dalje: ZSOS/13), čl. 5. st. 1., čl. 45. st. 1. i čl. 84. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13; dalje: ZR), čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO), čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18; dalje: ZPD) te čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje: OZ).

13. Također, nije osnovan žalbeni navod tužene da se u ovom slučaju radi o specifičnostima i posebnostima rada svojstvenim samo za službu u Oružanim snagama, da radno vrijeme započinje kada je djelatnik spreman tj. zadužen sa potrebnom opremom za izvršenje zadaća, dok da pripreme ne spadaju u radno vrijeme te da ni jednim pozitivnim propisom nije propisano da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena i vrijeme provedeno na mjestu rada kada se efektivno ne radi vrednuje po satnici redovnog rada, sve to uzimajući u obzir sadržaj odredbe čl. 153. ZSOS/13 i čl. 42. ZR-a i načelo „stalne spremnosti“, odnosno dužnosti djelatnih vojnih osoba da su u svakom trenutku dostupni za obavljanje poslova i dužnosti, a sve budući da takvim navodima tužena nije dovela u pitanje pravilnost stajališta prvostupanjskog suda koji utvrđuje da je tužitelj postupao po nalogu tužene, pri čemu da nije imao mogućnost postupanja na drugačiji način te se morao staviti na raspolaganje poslodavcu u navedenom periodu izvan formalnog radnog vremena, stoga da se navedeni angažman tužitelja smatra radnim vremenom u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZR-a.

14. Naime, vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena koje djelatna vojna osoba utroši radi pripremnih radnji, prilikom isplate plaće može se vrednovati kao redovno radno vrijeme i platiti djelatnoj vojnoj osobi po satnici redovnog rada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 839/2023-2 od 9. srpnja 2024. u istovjetnom predmetu, ali i u odlukama donesenima u činjenično i pravno bitno istovrsnim predmetima: Revr-466/07 od 5. rujna 2007., Rev-1155/2021-2 od 30. studenog 2022., Rev-1130/2020-2 od 19. travnja 2023., Rev-437/2024-2 od 10. travnja 2024., Rev-594/2024-2 od 30. travnja 2024.). Pritom valja navesti da su bespredmetni žalbeni navodi tužene kojima ista osporava da bi navedeni rad tužitelja predstavljao prekovremeni rad jer je takav stav zauzeo i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci te tužitelju dosudio naknadu za rad prema satnici redovnog rada.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je sukladno odredbama čl. 3., čl. 4. st. 1., čl. 168., čl. 169. st. 1., 2. i 3. ZSOS/09, čl. I., II., III. i XIII. Odluke, čl. 135. st. 1., čl. 136. st. 1., čl. 153. st. 1. i 3., čl. 155., čl. 219. ZSOS/13, čl. 5. st. 1. i čl. 84. st. 3. ZR-a, čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, čl. 22. st. 3. ZPD-a te čl. 30. st. 2. OZ-a utvrdio da tužitelj osnovano potražuje naknadu s osnove rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena koji je bio organiziran u turnusima i to onog dolaskom na posao pola sata prije i ostanka na poslu pola sata poslije dovršetka službenog radnog vremena za razdoblje od studenog 2011. do zaključno lipnja 2014. te prihvatio tužbeni zahtjev u dosuđujećem dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke pobijane presude.

16. Ispitujući prvostupanjsku odluku o troškovima postupka u granicama žalbenih navoda, ocijenjeno je kako je ista u cijelosti pravilna i zakonita, pa tako i u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada na ime uplaćenog predujma za vještačenje u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn/ 398,17 eura[2] . Naime, prvostupanjski je sud po prijedlogu tužitelja raspravnim rješenjem od 9. svibnja 2019. odredio provođenje dokaza financijskim vještačenjem sa zadatkom vještaku utvrditi razliku plaće tužitelja na ime neisplaćenih sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom,

2 prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,5345 kn

blagdanom, neradnim danom i u turnusu, koji rad je ostvaren u trajanju od 30 minuta prije i 30 minuta poslije svake smjene u turnusu, a sve prema evidenciji o radnom vremenu i obračunskim listama koje prileže spisu za period od 4. studenog 2011. do 1. lipnja 2014. godine. Tužitelj je potom podneskom od 13. rujna 2019. predložio odrediti izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na način da vještak sačini i drugu varijantu nalaza i mišljenja koja ne uključuje obračun dodatka za prekovremeni rad, odnosno da vještak sačini izračun na način da se 1 sat dodatnog rada odrađen po svakoj smjeni u turnusu obračuna po satnici redovnog rada te da se obračunaju dodaci za rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i u turnusu. Nadalje, iz spisa proizlazi da je nalaz i mišljenje vještaka s prvom varijantom izračuna zaprimljen 7. svibnja 2020., za što je tužitelj predujmio iznos od 2.000,00 kn, dok je zadatak vještaku za izradu druge varijante izračuna po prijedlogu tužitelja određen rješenjem suda od 3. rujna 2020. te je nalaz i mišljenje vještaka s dodatnim izračunom sačinjen 12. listopada 2020., a tužitelj na ime dodatnog izračuna predujmio iznos od 1.000,00 kn. S obzirom na navedeno, slijedi da je tužitelj pravovremeno, odnosno 8 mjeseci prije izrade prve varijante izračuna, predložio izradu nalaza i mišljenja vještaka koja bi uključivala i drugu varijantu izračuna visine potraživanja, stoga istom pripada naknada cjelokupnog predujmljenog iznosa na ime troška financijskog vještačenja.

17. Slijedom svega iznesenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

18. Tužena nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom nije uspjela pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

19. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo je tužitelju dosuditi trošak revizijskog postupka u zatraženom iznosu od 750,00 eura primjenom Tbr 10.5. u svezi Tbr 7.1., Tbr. 46., Tbr. 52.3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić