Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3869/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeće, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Leo Farkaš, odvjetnik iz Požege, protiv tuženika OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Dominik Brekalo, odvjetnik iz Požege, radi povrata zajma, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-38/2025-64 od 8. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika DD kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-38/2025-64 od 8. srpnja 2025. pod toč. I. izreke te pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.045,33 eura.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Nalaže se tuženiku OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati iznos od 10.000,00 eura tužitelju ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. listopada 2019. godine pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužbe tužitelja radi isplate zakonske zatezne kamate iznad dosuđene kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku OD, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.045,33 eura u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

2. Protiv navedene presude sadržajno pod toč. I izreke te pod toč. III. u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije, uz naknadu troškova žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužitelja na povrat iznosa od 10.000 eura a vezano za pozajmicu tuženiku od 9. rujna 2019. (list 3-1 spisa).

5. Sud prvog stupnja ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

- da je tuženik vlasnik građevinske tvrtke AG gradnja d.o.o.,

- da je tužitelj od tuženika zatražio izvođenje građevinskih radova na kući tužitelja i tuženik je prihvatio da na kući tužitelja izvodi građevinske radove, a koje radove je izvodila tvrtka tuženika,

- da tužitelj i tuženik kao odgovorna osoba u pravnoj osobi nisu sačinile ugovor o građenju u pisanom obliku, no tuženik je 2019. sačinio specifikaciju radova na kući tužitelja i vrijednosti radova te su se tužitelj i tuženik dogovorili da će se na kući tužitelja izvoditi radovi u vrijednosti iz te specifikacije koja je iznosila 22.000 eura,

- da su se na kući tužitelja u ljetu 2019. izvodili građevinski radovi navedeni u specifikaciji radova koju je nesporno sačinio tuženik i predao ga tužitelju,

- dakle da su stranke sklopile Ugovor o zajmu dana 9. rujna 2019. kojim je tužitelj dao zajam tuženiku u iznosu od 10.000,00 eura s rokom vraćanja zajma od 30 dana i da se tuženik obvezao vratiti taj novčani iznos u roku od 30 dana, a koji novac nije vratio,

- da je istovremeno kada je tužitelj dao zajam tuženiku, između stranaka, dogovoreno, a o tome je sačinjena i isprava 9. rujna 2019., da će se novčanim iznosom koji je dan kao zajam platiti građevinski radovi na kući tužitelja,

- da iz preslike navedene isprave od 9. rujna 2019. na kojoj se nalazi ime tužitelja i potpis proizlazi da se tuženik obvezuje kroz vrijeme od 30 dana izvesti radove na kući tužitelja po specifikaciji radova i da će u tom slučaju tužitelj poništiti posudbu,

- da je takva isprava sačinjena u jednom primjerku i da je taj jedan originalni primjerak zadržao tužitelj,

- da je tužitelj podnio tužbu radi povrata zajma pa tužitelj od Ugovora o zajmu nije odustao već od tuženika traži ispunjenje ugovora o zajmu odnosno povrat zajma.

6. Polazeći od utvrđenja da na temelju izvedenih dokaza nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi da je tvrtka tuženika u vrijeme kada je nesporno između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o zajmu iznosa od 10.000 eura izvela ugovorene građevinske radove na kući tužitelja u vrijednosti od 10.000 eura i da je na taj način tuženik vratio tužitelju zajam čime je njegova obveza time za povrat pozajmljenog iznosa prestala ispunjenjem, a koja sporna činjenica se može utvrditi jedino provođenjem vještačenja po vještaku građevinske struke, što tuženik nije predložio pa utvrđenje te sporne činjenice kojom pobija navode tužitelja tuženik nije dokazao, sud prvog stupnja primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a. ZPP djelomično prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci.

7. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365.st.2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

9. Žalbeni razlozi kojima se tuženik poziva na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u suštini se svode na osporavanje utvrđenih činjenica i to kroz ocjenu dokaza s kojom tuženik nije zadovoljan, a posljedično tome i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

10. S obzirom na činjenicu da je upravo na tuženiku bio teret dokaza o odlučnoj činjenici – je li tvrtka tuženika izvela ugovorene građevinske radove na kući tužitelja u vrijednosti od 10.000 eura (prema specifikaciji radova nesporno učinjenoj po tuženiku iz 2019.) i je li na taj način tuženik vratio tužitelju zajam čime je njegova obveza za povrat pozajmljenog iznosa prestala ispunjenjem, pravilno je sud prvog stupnja primjenom pravila o teretu dokaza iz čl. 221.a. ZPP zaključio da tužitelj navedeno nije dokazao.

11. Stoga nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a. ZPP.

12. Prihvaćanjem zahtjeva tužitelja i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

13. Pravilno je sud prvog stupnja, cijeneći iskaze stranaka, kao i sadržaj isprava (list 3 i list 17-1 spisa) utvrdio da su tijekom izvođenje radova na kući tužitelja stranke sklopile Ugovor o zajmu od 9. rujna 2019. prema kojoj je tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 10.000 eura na rok od 30 dana, kao i da je istovremeno kada je tužitelj dao zajam tuženiku, između stranaka, dogovoreno, a o tome je sačinjena i isprava 9. rujna 2019., iz koje proizlazi da se tuženik obvezuje kroz vrijeme od 30 dana izvesti radove na kući tužitelja po specifikaciji radova i da će u tom slučaju tužitelj poništiti posudbu

14. Iz navedenog proizlazi da je Ugovor o zajmu u vezi s poslovnim odnosom stranaka iz Ugovora o građenju jer je prema navedenom izjavom tuženik bio u mogućnosti pozajmljeni iznos vratiti kroz izvršene građevinske radove izvedene na kući tužitelja, a sukladno specifikaciji iz 2019.

15. Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima, kako je to propisano čl. 160.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22-dalje: ZOO).

16. U takvoj situaciji, kada je utvrđeno postojanje isprave prema kojoj je tuženik pozajmljeni iznos iz Ugovora o zajmu od 9. rujna 2019. mogao vratiti kroz izvršene radove na kući tužitelja, a sukladno specifikaciji iz 2019. bilo je potrebno utvrditi je li novac koji je tuženik dobio na ime zajma vraćen tužitelju kroz vrijednost izvršenih građevinskih radova na kući tužitelja, i je li time njegova obveza na povrat pozajmljenog iznosa prestala ispunjenjem u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO. Teret dokaza navedenog je bio na tuženiku.

17. Tuženik je u danom iskazu naveo da su radovi na kući tužitelja u vrijeme kada je dogovoreno i kada je potpisana izjava o posudbi iznosa od 10.000,00 eura bili izvedeni u vrijednosti od 10.000 eura jer su radovi započeli u lipnju 2019., a izjavu o posudbi potpisao je 9. rujna 2019. i do tog datuma ostali su samo radovi na unutarnjem uređenju koje je poslije rujna 2019. i izveo. U ranijem iskazu danom na ročištu od 4. rujna 2023. tuženik je naveo da su iznosom od 10.000 eura plaćeni radovi na rušenju i postavljanja prve ploče.

18. Iskazom tužitelja, koje u bitnom potvrđuje i svjedokinja ŽDČ (supruga tužitelja) proizlazi da je tuženik na njegovo gradilište poslije posudbe došao možda dva dana i tri dana poslije posudbe na njegovom gradilištu više nitko od strane tuženika nije dolazio i dogovorene radove na njegovoj kući tuženik nije dovršio. Tuženiku je na ime radova koje je dogovorio platio i to iznos od 5.000 eura i za to je izdao potvrdu na kojoj je točno napisao za koje radove se taj novčani iznos odnosi što je tuženik i potpisao, a tuženiku je na ime materijala platio iznos od 7.000 eura. Tužitelj se nije mogao očitovati je li plaćenim iznosom od 12.000 eura podmirena vrijednost radova koje je tuženik na njegovom objektu učinio, ali navodi da je radi dovršetka radova na svojoj kući angažirao druge radnike koje je platio 13.000 eura.

19. Vezano za žalbene navode tuženika valja reći da tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja navodeći samo dijelove iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka i iz toga izvodeći pogrešan zaključak da je tužitelj potvrdio da je tuženik izveo dogovorene radove na tužiteljevoj kući, odnosno da su svjedoci potvrdili i da su svi dogovoreni građevinski radovi i izvršeni, pa se radi o činjenicama koje nisu sporne, i koje stoga nije ni trebao dokazivati.

20. Naime, tužitelj ne spori da je tuženik izveo dio radova, no navodi da mu je na ime tih radova platio iznos od 5.000 eura (za betoniranje, postavljenje monte i rušenje zgrade), kao i da mu je za materijal dao iznos od 7.000 eura (u kojem dijelu iskazu tužitelja danom na ročištu od 4. rujna 2023. tuženik nije prigovarao). Navedeno je suprotno onome što tvrdi tuženik (da mu na ime izvršenih radova tuženik nije platio ništa, ne sporeći pritom da je za radove koje su izveli njegovi kooperanti tuženik platio iznos od 4.000 eura).

21. Stoga žalbene navode tuženika kojima osporava vjerodostojnost ponovljenog iskaza tužitelja danog na ročištu od 23. svibnja 2025., koji je u bitnome identičan iskazu tužitelja danom na ročištu od 4. rujna 2023. nije moguće prihvatiti.

22. Naime, iskazi stranaka u odlučnoj činjenici – je li tvrtka tuženika izvela ugovorene građevinske radove na kući tužitelja ( i koje) u vrijednosti od 10.000 eura (prema specifikaciji radova nesporno učinjenoj po tuženiku iz 2019.) su oprečni, a iskazi svjedoka VD, KD i TD općeniti i neodređeni, pri čemu svjedoci KD i TD imaju samo posredna saznanja (iz priče tuženika) vezano za pozajmljivanje tuženiku iznosa od 10.000 eura. Osim toga iz iskaza navedenih svjedoka nije bilo moguće uopće utvrditi gore navedenu odlučnu činjenicu.

23. Tako iz iskaza svjedoka KD (koji je obavljao zidarske radove) proizlazi da mu je poznato da je tužitelj pozajmio tuženiku posudio iznos od 10.000 eura, no nije mu bilo poznato na koji način je tuženik bio dužan vratiti pozajmljeni iznos tužitelju.

24. I svjedoku DD je poznato da je tužitelj njegovom bratu (tuženiku) pozajmio iznos od 10.000 eura, međutim za razliku od tuženika iz iskaza svjedoka proizlazi da je navedeni iznos dan za radove na krovu i prezide, a koje radove je on radio i koji radovi su dovršeni.

25. Kako na temelju izvedenih i predloženih dokaza nije bilo moguće nedvojbeno utvrditi odlučnu činjenicu je li tvrtka tuženika izvela građevinske radove ( i koje) u vrijednosti od 10.000 eura, i je li na taj način tuženik vratio tužitelju pozajmljeni iznos od 10.000 eura, čime bi njegova obveza za povrat pozajmljenog iznosa prestala ispunjenjem, a na tu okolnost tuženik nije predložio ni izvođenje građevinskog vještačenja kojim dokazom bi, suprotno tvrdnji tuženika bilo moguće utvrditi količinu i vrijednost izvedenih radova prema specifikaciji radova iz 2019., koje je nesporno učinio tuženik, pravilno je sud prvog stupnja primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221. a. ZPP zaključio da utvrđene odlučne činjenice kojima pobija tvrdnje tužitelja tuženik nije dokazao.

26. Tome valja dodati da iz iskaza tuženika proizlazi da je tek nakon podnošenja ove tužbe izdao račun tužitelju za vrijednost radova koji su po njegovoj procjeni ostali neplaćeni, a to je iznos od 18.000 eura uvećano za PDV (vrijednost ugovorenih radova od 22.000 eura umanjeno za iznos od 4.000 eur koji je tužitelj nesporno platio njegovim kooperantima). Dakle, tuženik nije umanjio dugovanje tužitelja i za iznos od 10.000 eur (koji mu je tuženik na ime zajma predao 9. rujna 2019.) iako tvrdi da je taj iznos vratio tuženiku kroz ugovorene građevinske radove koje je njegova tvrtka izvela na kući tužitelja.

27. I odluka o troškovima parničnog postupka u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.045,33 eura (dio toč.III. izreke) pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženik određeno osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije naveo druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

28. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović