Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4336/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Gabriele Topić Kordej i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JS, J, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Maraviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Maravić & Maravić j.t.d. u Ogulinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glamuzina, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj P-438/2021-11 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studeni 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj P-438/2021-11 od 19. srpnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarskog franka Chf iz ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika 7. ožujka 2006., kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. Pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.176,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka svakog zadnjeg dana u mjesecima od listopada 2006. do ožujka 2013. pa do isplate.

1.3. Pod točkom III. izreke te je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 784,11 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je neosnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje žalba je razmotrena u odnosu na povredu Ustavnog prava na pravično suđenje propisanog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje Ustav), prema kojoj svaka osoba ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovima pravima i obvezama.

5.2. Ustavno pravo na pravično suđenje u smislu navedene odredbe čl. 29. st. 1. Ustava jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Stoga, obrazloženje sudskih odluka koja ne sadrže ozbiljne relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana upućuje na zaključak o postojanju arbitrarnosti u postupovnom ili materijalnopravnom smislu (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/5748/2014 od 11. prosinca 2014.).

5.3. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3226/2022 od 11. srpnja 2023. navodi: „Sudska odluka odnosno odluka drugih tijela javne vlasti smatrat će se arbitrarnom (proizvoljnom) u mjeri koja dovodi u pitanje pravičnost postupka ako ne sadrži dostatni pravno relevantne razloge, odnosno ako su razlozi za njezino donošenje utemeljeni na faktičnoj ili pravnoj pogrešci koja za svoju posljedicu imaju uskratu pravne zaštite.“ (npr. predmet Europskog suda za ljudska prava Urat protiv Turske broj 53561/09 i 13952/11 Paragraf 68 presuda od 27. studenog 2018.).

5.4.U odnosu na prigovor žalitelja o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja") koje je sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka. Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza.

5.5. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. i br. U- III-3874/2008. od 4. travnja 2012.

5.6. Primjenjujući navedena pravila na ovaj konkretni slučaj, ovaj sud je pravnoga shvaćanja da obrazloženje pobijane prvostupanjske odluke daje odlučujuće razloge za zaključak o ništetsti sporne ugovorne odredbe i pravu tužitelja na isplatu, te ne predstavlja arbitrarno obrazloženje, jer je prvostupanjski sud iznio relevantne i dostatne razloge za svoju presudu te ju je obrazložio na način koji otklanja svaku sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.

5.7. Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje, da je tužitelju pobijanom presudom nije povrijeđeno Ustavno pravo zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, pravo na pravično suđenje te se slijedom navedenog kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje.

6. Nadalje treba reći da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu je nepoštena iz razloga jer se radi o ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao trgovac i o kojoj se nije pregovaralo slijedom čega je ona ništetna sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Također navedena ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, te stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi on čije je prebivalište u [adresa] gdje je i podnio tužbu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio podvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što se ne odnosi na tuženika. Pri tome treba reći da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. izrazio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16), koji se prema pravnom shvaćanju primjenjuje na sve sporove u tijeku, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a to je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud koji je donio pobijanu odluku.

7.1. U odnosu na žalbu o predmetu spora valja reći da su odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) bile važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

7.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz Chf, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.3. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

7.4. Na tragu tumačenja odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz presude suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014., nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego je potrebno da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

7.5. Uz iznijeto, odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

8.2. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

8.3. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

9.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.2. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023. obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja iz tužbe podnesene 23. lipnja 2021. dakle prije nastupa zastare 14. lipnja 2023., nije zastarjelo kao što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

10.1. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

10.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

10.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

10.4. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženi s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO.

11. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako u osnovi (čl. 155.st. 1. ZPP) tako i visini (čl. 154.st. 1. ZPP).

12. Slijedom sveg navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

13. Pod točkom II. izreke drugostupanjskog rješenja odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe s kojom nije uspio, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154. st. 1. ZPP

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.