Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1227/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermaerkische Bank D.D. Jadranski Trg 3a, Rijeka OIB:23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu,radi utvrđenja ništetnosi i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5228/2021-20 od 27. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5228/2021-20 od 27. studenog 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, osim u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, i pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5228/21-20 od 27. studenog 2023. u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu i u točki III. izreke i u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uvažava se žalba tuženika i ukida rješenje o parničnom trošku sadržano u točki III. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5228/21-20 od 27. studenog 2023. i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III. O troškovima nastalim u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 7, 8. i 10. Ugovora o kreditu sklopljenog 20. prosinca 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao davatelja kredita u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu , promjenjivu kamatnu stopu i naknadu za odobravanje kredita (točka I. izreke), te je naloženo isplatiti tužiteljici po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF iznos od 1.962,53 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene u prvostupanjskoj presudi (točka II. izreke), te je naložena isplata iznosa od 362,80 eura po osnovi naknade za odobravanje kredita sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2005. do isplate(točka III. izreke). Nadalje odbijen je tužbeni zahtjev za u dijelu ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, sadržane u članak 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: 'Iznos kredita: 20.974,47 CHF protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj'."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem je pod točkom I. izreke utvrđeno da se tužba smatra povučenom za iznos od 896,84 eura zajedno s kamatama na taj iznos (točka I. izreke), a pod točkom II. izreke je utvrđena vrijednost predmeta spora u visini 2.353,33 eura. Pod točkom III. izreke je tužiteljici dosuđena naknada parničnog troška.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i rješenje u pobijanom dijelovima, te naložiti tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak kao i trošak žalbenog postupka, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Nije počinjena u žalbi tuženice istaknuta bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nije nerazumljiva, i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda ne proturječi sama sebi i razlozima presude, isti nisu nejasni ni proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, osim u dijelu pod točkom I. izreke presude u kojoj je utvrđena ništetnost čl. 10. Ugovora o kreditu i pod točkom III. izreke presude u kojoj je naložena isplata temeljem ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu.

6. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog 20. prosinca 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao davatelja kredita te zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnih dijelova ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te naknadi za odobravanje kredita sadržanoj u tom potrošačkom ugovoru.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu 20. prosinca 2005. na iznos od 20.974,47CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu,

- da je u čl. 7. ugovorena valutna klauzula, u čl. 8. promjenjiva kamatna stopa i u čl. 10. naknada za odobravanje kredita

- da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane tuženice,

- da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je, između ostalih, tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- da je u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženica u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

- da je tužba podnesena 17. lipnja 2021.

8. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za odobravanje kredita iz čl. 7., 8. i 10. te na temelju provedenog financijskog vještačenja tužiteljici sudi iznos od 1.962,53 eura na ime preplate zbog rasta tečaja zbog valutne klauzule CHF uz primjenu odredaba čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO, pri tom otklonivši kao neosnovan prigovor zastare.

9. Tužena u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu i u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

9.1. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženiceo statusu tužiteljice kao potrošača. Naime, uvidom u sadržaj odgovora na tužbu razvidno je da tuženica nije prigovorila statusu tužiteljice kao potrošača, već je to učinila tek u podnesku od 26. siječnja 2023. Prethodni postupak je zaključen na ročištu 7. lipnja 2022. iz čega slijedi da je navedeni prigovor iznesen nakon zaključenja prethodnog postupka. Slijedom toga navodi žalbe koji se tiču statusa tužiteljice kao potrošača predstavljaju iznošenje novih činjenica, a ne povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a te ih kao takve ovaj sud nije uzo u obzir niti su od utjecaja na zakonitost pobijane odluke (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

11. Nadalje, u vezi žalbenih navoda u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu valja reći da o čl. 502.c ZPP određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

12. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita.

13. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03,46/07,79/07, dalje ZZP/03), kao i da tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno odredbi čl. 81. st. 4. istog Zakona nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarala sa tužiteljem ni da ga je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu navedeni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bila ovlaštena mijenjati redovnu kamatu prije sklapanja ugovora o tome obavijestila na drugi način, kao ni da bi ga u potpunosti informirala o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za buduće obveze.

14. Kako su odredbe čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF i promjenjiva kamatna stoša sadržajno izražena na način kao i one, koje su pravomoćnim presudama u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđene ništetnima te ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita i promjenjiva kamatna stopa između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano utvrdio da je ista ništetna.

15. Što se tiče opširnog razlaganja tuženice o zakonitosti i opravdanosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, valja reći da nije sporna zakonitost ugovaranja, već je odlučujući način ugovaranja. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa ugovorena bez da je tuženica u cijelosti informirala tužiteljicu o rizicima promjene tečaja CHF i promjenjive kamatne stope, a to znači o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su sporni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu u čl. 7. i 8. ništetni, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

16.1. Nadalje, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, prema odredbama čl. 1111. st. 1. i 2. i čl. 1115. ZOO.

16.2. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Kada je odlučivao o restitucijskom zahtjevu, sud prvog stupnja je visinu te tuženikove obveze pravilno utvrdio primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, na koje vještačenje u pogledu pravilnosti izračuna tuženik tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije imao primjedaba.

16.3. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice vezani za stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja, koje je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na navedeno Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je navedeno da su "…time sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. st. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru, primijene izravno čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu".

18. Žalbeni navodi vezani za naknadu za prijevremenu otplatu kredita neodlučni su jer predmet zahtjeva nije ta vrsta naknade, a žalbeni navodi vezani za tvrdnju da prvostupanjski sud nije odlučio o istaknutom prigovoru prijeboja su također neodlučni jer iako je prvostupanjski sud propustio odlučiti o tom prigovoru,m tuženik ne traži donošenje dopunske presude pa se smatra da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 339. st. 1. i 2. ZPP).

19. Stoga je ovaj sud žalbu tuženice ocijenio neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke koja se odnosi na ništetnost dijela spornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu ) te isplati kao posljedici ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te je stoga u tom dijelu odbijena žalba i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda.

20. No, osnovani su žalbeni navodi na odluku suda o utvrđenju ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za odobravanje/obradu kredita. Navedeno iz razloga jer za odluku o tom dijelu zahtjeva prvostupanjski nije dao razloge, čime je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer se odluka u tom dijelu nije mogla ispitati, a posljedično navedenom se barem za sada ne može ispitati niti odluka o isplati utemeljena na ništetnosti te odredbe. Naime, iz sadržaja obrazloženja pobijane presude razvidno je da prvostupanjski sud nije ocjenjivao razloge ništetnosti temeljem čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. – dalje: ZZP/03) odnosno je li se oko naknade za obradu kredita pregovaralo i je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora te je li takva odredba nepoštena.

21. Zato je u tom dijelu odluku prvostupanjskog suda valjalo ukinuti temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP (točka I. izreke), a obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnoj odluci o sporu, ukinuta je i odluka o parničnom trošku (toč. I. i II. izreke rješenja).

22. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci, a sukladno čl. 166. st. 4. ZPP (toč. III. izreke rješenja).

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će dati razloge radi utvrđenja bitnih činjenica koje se odnose na ništetnost naknade za odobravanje/obradu kredita, a posljedično tome i o pravu tužiteljice na isplatu po toj osnovi i potom donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.