Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2259/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 4. tužitelja LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici- odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak i partneri u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice te žalbi 1. do 4. tužitelja podnesenim protiv dijela presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1283/2019 od 15. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1283/2019 od 15. veljače 2021. u dosuđujućem dijelu u t. I, II, III i IV izreke te u t. V izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1283/2019 od 15. veljače 2021. u t. I izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev 1. tužitelja TO u iznosu od 11.123,70 kn/1.476,37 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn/147,63 eura teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016. i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti 1. tužitelju TO iznos od 1.476,37 eura sa zateznom kamatom i to:

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. lipnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. srpnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. kolovoza 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. rujna 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. listopada 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. studenog 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. prosinca 2015.

- na iznos od 147,63 teče od 1. siječnja 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. veljače 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. ožujka 2016.

do isplate po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 63/08, 125/11 i 78/15- dalje: ZOO), u roku od 15 dana.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1283/2019 od 15. veljače 2021. u t. II izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev 2. tužiteljice ČO u iznosu od 11.123,70 kn/1.476,37 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn/147,63 eura teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016. i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti 2. tužiteljici ČO iznos od 1.476,37 eura sa zateznom kamatom i to:

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. lipnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. srpnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. kolovoza 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. rujna 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. listopada 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. studenog 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. prosinca 2015.

- na iznos od 147,63 teče od 1. siječnja 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. veljače 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. ožujka 2016.

do isplate po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO, u roku od 15 dana.

IV Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1283/2019 od 15. veljače 2021. u t. II izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev 3. tužitelja KO u iznosu od 11.123,70 kn/1.476,37 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn/147,63 eura teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016. i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti 3. tužitelju KO iznos od 1.476,37 eura sa zateznom kamatom i to:

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. lipnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. srpnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. kolovoza 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. rujna 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. listopada 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. studenog 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. prosinca 2015.

- na iznos od 147,63 teče od 1. siječnja 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. veljače 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. ožujka 2016.

do isplate po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO, u roku od 15 dana.

V Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1283/2019 od 15. veljače 2021. u t. II izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev 4. tužitelja LO u iznosu od 11.123,70 kn/1.476,37 eura sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn/147,63 eura teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016. i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti 3. tužitelju KO iznos od 1.476,37 eura sa zateznom kamatom i to:

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. lipnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. srpnja 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. kolovoza 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. rujna 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. listopada 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. studenog 2015.

- na iznos od 147,63 eura teče od 1. prosinca 2015.

- na iznos od 147,63 teče od 1. siječnja 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. veljače 2016.

-na iznos od 147,63 eura teče od 1. ožujka 2016.

do isplate po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženici naknaditi 1. do 4. tužiteljima trošak žalbenog postupka u iznosu od 269,60 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana isplatiti tužitelju pod 1 TO iznos od 187.991,33 kn, sa zateznom kamatom koja

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. travnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. svibnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. srpnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. kolovoza 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. rujna 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. listopada 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. studenog 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. prosinca 2016.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. siječnja 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. veljače 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. ožujka 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. travnja 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. svibnja 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. lipnja 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. srpnja 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. kolovoza 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. rujna 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. listopada 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. studenog 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. prosinca 2017.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. siječnja 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. veljače 2018.

- na iznos od 4.449,50 58 kn teče od 1. ožujka 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. travnja 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. svibnja 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. lipnja 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. srpnja 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. kolovoza 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. rujna 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. listopada 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. studenog 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. prosinca 2018.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. siječnja 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. veljače 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. ožujka 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. travnja 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. svibnja 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. lipnja 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. srpnja 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. kolovoza 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. rujna 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. listopada 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. studenog 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. prosinca 2019.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. siječnja 2020.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. veljače 2020.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. ožujka 2020.

- na iznos od 4.449,50 kn teče od 1. travnja 2020.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena",

dok se u više zatraženom iznosu glavnice od 11.123,70 kn sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici pod 2 ČO iznos od 10.011,33 kn, sa zateznom kamatom koja

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. travnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. svibnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. srpnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. kolovoza 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. rujna 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. listopada 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. studenog 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. prosinca 2016.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena",

dok se u više zatraženom iznosu glavnice od 11.123,70 kn sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana isplatiti tužitelju pod 3 KO iznos od 10.011,33 kn, sa zateznom kamatom koja

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. travnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. svibnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. srpnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. kolovoza 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. rujna 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. listopada 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. studenog 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. prosinca 2016.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena",

dok se u više zatraženom iznosu glavnice od 11.123,70 kn sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužena Republika Hrvatska u roku od 15 dana isplatiti tužitelju pod 4 LO iznos od 10.011,33 kn, sa zateznom kamatom koja

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. travnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. svibnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. srpnja 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. kolovoza 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. rujna 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. listopada 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. studenog 2016.

- na iznos od 1.112,37 kn teče od 1. prosinca 2016.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena",

dok se u više zatraženom iznosu glavnice od 11.123,70 kn sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.112,37 kn teče od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

V Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 79.350,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.“

2. Protiv dijela citirane presude u kojem je u t. I, II, III i IV prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te u t. V izreke u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka žali se tuženica iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijani dio presude na način da odbije tužbeni zahtjev i tuženici dosudi parnični trošak, a podredno da pobijani dio presude ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude u t. I, II, III i IV izreke u kojima je odbijen kao neosnovan zahtjev 1. do 4. tužitelja, žale se svi tužitelji iz žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim razlozima te prihvati taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženica je osporila žalbene navode te je predložila odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio presude.

5. Žalba tuženice je neosnovana, dok je žalba 1. do 4. tužitelja osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja razliku između tržišne najamnine koju bi tužitelji mogli ostvariti davanjem u najam stana u svom vlasništvu i zaštićene najamnine koju ostvaruju.

7. O žalbi tuženice:

8. Ispitujući pobijani dio presude u okviru žalbenih navoda tuženice, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju u žalbi upire tuženica. Pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

9. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

10. Sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

11. U ovom drugostupanjskom postupku po žalbi tuženice sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

12. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da je uvidom u vlasničke listove od 21. kolovoza 2016. i 27. lipnja 2018., zahtjeva TO radi uknjižbe prava vlasništva od 2. ožujka 2017. i rješenja prvostupanjskog suda broj Z-7664/17 od 7. travnja 2017., utvrđeno kako su tužitelji bili upisani kao suvlasnici ovdje spornog stana u [adresa], položenog u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 9389 KO [katastarska općina] i to svaki za po ¼ dijela, dok je temeljem ugovora o darovanju od 30. prosinca 2016. i 27. siječnja 2017., 1. tužitelj upisan kao isključivi vlasnik ove nekretnine,

- da je uvidom u presudu suda prvog stupnja poslovni broj P-1240/2002 od 5. lipnja 2003. razvidno je kako je ova odluka zamijenila ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, (površine 94,07 m[2] , koji se sastoji od četiri sobe i sporednih prostorija) sklopljen između tužitelja, kao tadašnjih suvlasnika i najmodavaca te zaštićenog najmoprimca DO, kao najmoprimca, uz njegovu obvezu plaćanja zaštićene najamnine u visini od 143,93 kn mjesečno do utvrđivanja nove zaštićene najamnine za slijedeće razdoblje,

- da je uvidom u pregled izračuna Grada Splita, Službe za gospodarenje gradskom imovinom na dan 30. studenog 2020., utvrđeno kako mjesečna zaštićena najamnina za predmetni stan u [adresa], površine 94,07 m[2] iznosi 253,99 kn, a odnosi se na vrijeme od 5. rujna 2012. pa nadalje,

- da je uvidom u obavijest Porezne uprave, Ispostave Split od 16. prosinca 2019., utvrđeno kako visina ugovorene mjesečne najamnine za nekretnine položene u istoj ulici ([adresa]) iznosi 4.500,00 kn za stan površine 76 m[2] te iznos od 3.272,80 kn za stan površine 62 m[2] .

13. Na temelju prethodno utvrđenih činjenica koje su prihvaćene i od strane ovog drugostupanjskog suda kao pravilne, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dosuđujućem dijelu t. I, II, III i IV izreke, slijedom čega ovaj sud pobijanu presudu u tom dijelu ocjenjuje pravilnom i zakonitom.

14. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtijeva valja odgovoriti slijedeće.

15. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je postupak tuženice donošenjem Zakona o najmu stanova u dvije svoje presude i to Statileo protiv [adresa] te T i drugi protiv Republike Hrvatske, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz tih presuda proizlazi da država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati i da pritom nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru.

16. Kako je pravo vlasništva prema čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama) onda je razvidno da je uvođenjem ovakvih brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20- dalje: ZNS) došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06- dalje: Konvencija).

17. Zbog toga iz navedenih presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu proizlazi da hrvatske vlasti bez obzira na široku slobodu procjene nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i zbog toga je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio materijalnu štetu od 8.200,00 Eura koja predstavlja upravo razliku između visine zaštićene najamnine i visine najamnine koju bi ostvario na tržištu.

18. Odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv [adresa] i T i drugi protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl. 32. Konvencije, a ne samo inter partes kako to u žalbi tvrdi tuženica.

19. Nije sporno da je ZNS osobama koje su do dana stupanja na snagu tog Zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu. Tim Zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova. Otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenica da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine.

20. Stoga, takvo postupanje tuženice u donošenju Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je u svojim odlukama Statileo protiv [adresa] te T i drugi protiv Republike Hrvatske utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, pa je stoga utvrdio da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima, jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku.

21. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu smatra da je takvim postupanjem Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog Zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu.

22. Odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. („Narodne novine“, broj: 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava.

23. Zbog toga Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

24. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

25. Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine tuženica se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, nije učinjeno.

26. Međunarodni ugovori imaju jaču snagu od zakona, pa je stoga tuženica odgovorna za štetu zbog donošenja tog zakona.

27. Slijedom navedenoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

28. Stoga je, suprotno stajalištu tuženice, vlasnik stana dužan dokazati samo visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo, a tužitelj je navedenu odlučnu činjenicu i dokazao podacima Porezne uprave koji su priloženi u spisu.

Prema tome, neosnovan je žalbeni prigovor tuženice da je sud prvog stupnja trebao tužiteljima dosuditi naknadu štete u visini polovine utvrđene visine tržišne najamnine.

Naime, zbog povrede Ustavom republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) zajamčenog prava vlasništva (pravo na mirno uživanje vlasništva) Republika Hrvatska dužna je tužiteljima kao vlasnicima stana u kojoj žive zaštićeni najmoprimci naknaditi imovinsku štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, upravo na način kako to tužitelji zahtijevaju tužbenim zahtjevom.

O pravu vlasnika stana koji su sklopili ugovore s zaštićenom najamninom sukladno članku 7. i 8. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) na naknadu štete u visini razlike između najamnine koje priznaje domaće pravo (zaštićene najamnine) te primjerene najamnine, zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u presudi donesene u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014., kao i Vrhovni sud Republike u svojoj odluci poslovni broj: Rev 2364/2016 od 19. prosinca 2018. u kojoj navodi, citirano: „ Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.“

Iz navedenih razloga nema mjesta utvrđivati primjerenu tržišnu najamninu prema slobodnoj ocjeni i to na način da se ista umanji za 50% zbog „zaštite vlasničkih prava, općih interesa zajednice i postizanja ravnoteže među istima“, kako to smatra tuženica. Navedeno imajući u vidu i članak 1046. ZOO koji štetu definira kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povredu prava osobnosti, a da se u konkretnim okolnostima radi o šteti u vidu izmakle koristi.

29. Vezano za žalbeni prigovor da je sud prvog stupnja trebao iznos naknade štete tužitelja umanjiti za porezne obveze tužitelja koje proistječu iz Zakona o porezu na dohodak, valja kazati kako tuženica nije predložila dokaze na okolnost koliko bi iznosio porez na dohodak od imovine (vještačenje ili pribavljanje podataka od porezne uprave), slijedom čega je isticanje navedenog prigovora neosnovano.

Osim toga, tuženica se suglasila s prijedlogom tužitelja da se visina tržišne najamnine utvrdi na način da se pribave podaci o visini tržišne najamnine stana na sličnoj lokaciji kao predmetni stan te nije prigovarala dostavljenim podacima.

Stoga je isticanje navedenog prigovora neosnovano.

30. U odnosu na žalbene navode tuženice glede nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na 1. tužitelja TO, valja odgovoriti da je uvidom u vlasničke listove od 21. kolovoza 2016. i 27. lipnja 2018., zahtjeva TO radi uknjižbe prava vlasništva od 2. ožujka 2017. i rješenja ovog suda broj Z-7664/17 od 7. travnja 2017., razvidno kako su tužitelji bili upisani kao suvlasnici spornog stana u [adresa], položenog u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 9389 KO [katastarska općina] svaki u ¼ dijela, dok je temeljem ugovora o darovanju od 30. prosinca 2016. i 27. siječnja 2017., 1. tužitelj upisan kao isključivi vlasnik ove nekretnine.

Stoga je istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na 1. tužitelja neosnovan.

31. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 1046. ZOO.

Stoga je u odnosu na žalbu tuženice valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

32. O žalbi 1. do 4. tužitelja:

Vezano za tražbine tužitelja u odnosu na koje je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (razdoblje od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016.) valja kazati kako prigovor zastare istaknut od strane tuženika, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nije osnovan.

Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. naveo je da se vlasnicima stanova, u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske (navedeno) odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Također, prema ocjeni Ustavnog suda vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske, navedeno (vidi predmete ESLJP-a Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske, navedeno i Aranbašin protiv Hrvatske, navedeno).

Ocjena je Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog proizlazi da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (vidi predmet ESLJP-a Aranbašin protiv Hrvatske, navedeno, § 14.) propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO: 35/05- 156/22.

Dakle, zakonski rokovi za računanje i nastup zastare potraživanja tužiteljica mogli su početi teći tek od proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, dakle od 19. lipnja 2019.

S obzirom na navedeno, odnosno da je tužba podnesena dana 22. ožujka 2019., to proizlazi da potraživanje tužiteljica nije zastarjelo, a nije mogla nastupiti niti zastara prava. Pri tome treba reći da potraživanje tužiteljica predstavlja naknadu štete, a zastarni rok za naknadu štete je tri godine od saznanja za štetu i štetnika. Dakle, zastara bi istekla tek 19. lipnja 2022.

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su u zastari i potraživanja za razdoblje od 1. lipnja 2015. do 1. ožujka 2016.

33. Odluka o kamatama na prihvaćeni dio zahtjeva za naknadu štete pravilno je dosuđena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, na parnični trošak pravilno se temelji na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), a odluka o visini kamatne stope pravilno se temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova koju tuženica pobija samo posljedično, obzirom na pobijanje odluke o glavnom zahtjevu, a ne i određenim žalbenim razlozima, dok tužitelji odluku o troškovima parničnog postupka ne pobijaju.

35. Slijedom navedenog je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP kao u t. II, III, IV i V izreke.

36.Kako su tužitelji uspjeli u žalbenom postupku, odmjeren im je trošak žalbenog postupka koji se sastoji od troška sastava žalbe u ukupnom iznosu od 269,60 eura (Tbr. 10. i Tbr. 36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 142/12).

Stoga je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u t. VI izreke ove presude.

U Zagrebu 3. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović