REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1461/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Virna Sarvan, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6194/2024-7 od 10. srpnja 2025., na sjednici vijeća 3. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja i žalba tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6194/2024-7 od 10. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„ I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012401551 od 11. travnja 2007. zaključenog između tužitelja ČR kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju DR iznos od 157,84 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju DR troškove postupka u iznosu od 307,79 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude, odluke o troškovima u odbijajućem dijelu, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj ukazujući kako je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP budući da uz kondemnatorni zahtjev postoji i deklaratorni zahtjev, da je stoga valjalo za svaku radnju priznati 200,00 eura, odnosno za ročište za objavu presude 100,00 eura, ukupno potražuje još iznos od 843,75 eura. Predlaže preinaku presude u tom dijelu te potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da sud pogrešno zaključuje da je odredba uzrokovala značajnu neravnotežu jer se o istoj nije pregovaralo; da je odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu; da niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu; da sporna odredba nije nejasna/neodređena jer je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Ističe i da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika; ukazuje i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora; ustraje u prigovoru zastare te ukazuje na presudu Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA); ukazuje da je svojstvo ništetnosti ugovorne odredbe potrošač mogao imati i ranije ako ne 2014. kada je donese prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ i postao pravomoćan, onda svakako 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Osporava i odluku o trošku, osobito jer niti jedan podnesak, kao ni prisustvovanje ročištu ne predstavljaju trošak potreban za vođenje parnice. Predlaže preinaku presude. Potražuje i trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama.

4. Žalbe su dostavljene na odgovor primjenom odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012401551 od 11. travnja 2007. (dalje: Ugovor), sklopljenim između tužitelja i tuženika i to odredba 11.3. Završne odredbe koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“ te zahtjev za isplatu osnovom ništetnosti te odredbe iznosa od 157,84 eura sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2007. do isplate.

7. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu za iznos od 26.319,53 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita za kupnju vozila, da je dana 17. travnja 2007. tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 157,84 eura.

8. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna i nastavno pravo tužitelja na isplatu.

9. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužitelja utvrdivši da se o predmetnoj odredbi Ugovora nije moglo pregovarati; da se radilo o tipskom ugovoru tuženika kojeg je isti sklapao s potrošačima; da se odredbom nameće plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima radi, da su unatoč tome ti troškovi određeni u visini od 1,00% iznosa kredita; da takvo postupanje banke stvorilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da na to ukazuje i Sud EU u predmetu C-224/19; da se radi o odredbi koja ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“, pa se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti u smislu provođenja testa transparentnosti odredbe; da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj odredbe, niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora; da se stoga radi o nepoštenoj odredbi. Odluku temelji na odredbu čl. 81., čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 93/03) te čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO). Pritom zaključuje da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa zatezne kamate tužitelju pripadaju od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO te ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 Građanskog odjela sa sjednice 30. siječnja 2020.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Tuženik ne prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja, ali to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Presuda sadrži obrazloženje o svim bitnim činjenicama, pa i znatnoj neravnoteži koju sud prvog stupnja obrazlaže ne samo time što se o odredbi nije pregovaralo, već i time da uopće nije bilo definirano o kakvim se to troškovima radi kojih se tužitelju nameće plaćanje te naknade upravo u tom iznosu, određenom u postotku.

12. Dakle, nedvojbeno je da prvostupanjski sud u osnovi smatra da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a nije bio u poziciji pregovarati, niti je imao ikakav utjecaj na sadržaj te odredbe, niti je jasno i nedvojbeno mogao zaključiti zašto se ta naknada plaća i zašto u tom postotku.

13. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje: ZZP) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 85. ZZP propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništetna jer je bila nepoštena budući je sadržana u tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, da se o istoj nije pregovaralo, a iz čega slijedi da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj predmetne odredbe.

16. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spisa, niti nedostatno. Time što je iznos naknade određen na način da iznosi 1,00% od iznosa kredita ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužitelju jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužitelj upravo u tom iznosu. Dakle, za tužitelja je ostala nepoznanica zašto tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu, o kakvim se troškovima radi koji ovise o iznosu odobrenog kredita. Upravo to slijedi iz iskaza tužitelja kada navodi da mu nije bilo jasno zašto tu naknadu plaća, da mu je rečeno da je mora platiti, ako želi dobiti kredit. Stoga, tuženi nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu da je mogao o odredbi(ama) pojedinačno pregovarati. Zato i zaključuje sud prvog stupnja da je tuženik nepošten stjecatelj koji je, dakle, propustio postupati sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega tužitelju odmjerava zatezne kamate od dana stjecanja, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO.

17. Pritom nije odlučan, niti od značaja samo iznos te naknade, već i činjenica da o odredbi Ugovora, nije bilo mogućnosti pregovaranja, te je u osnovi tužitelj stavljen u pravni položaj koji nije u razini, nivou položaja koji mu je bio zajamčen tada zakonskim odredbama.

18. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

19. Valja navesti i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti. U konkretnom slučaju tužitelj je znao koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu (u tom iznosu), o čemu ovisi visine iste, kojim parametrima, kriterijima, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

20. Stoga, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da je odredba nepoštena, ništetna čl. 87. st. 1. ZZP jer prilikom ugovaranja iste tuženik nije postupao u dobroj vjeri, odnosno u ponašanju primjenjivao načelo savjesnosti i poštenja, a to je u konkretnom slučaju za posljedicu imalo ugovaranje ovakve odredbe koja je stvorila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

21. S obzirom na žalbene navode valja uputiti i na odluke Suda EU u predmetima poslovni broj C-224/19 i poslovni broj C-259/19 koje u bitnom ukazuju da u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 jest da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima; a što niti u konkretnom sporu tuženik nije dokazao (da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika i na odluku Suda EU C-621/17 jer usluge koje se kroz ulaznu naknadu naplaćuju ne treba navoditi u Ugovoru, ali naknada mora odgovarati stvarno pruženim uslugama i potrošač mora biti informiran što to, koje i kakve usluge, troškove Banke time plaća. Dakle, u slučaju potrebe (kao ovdje) tuženik valja dokazati za što je konkretno ta naknada plaćena. Nastavno nije od značaja što tada pozitivnim propisima ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno, niti je odredba ništetna, kako je već navedeno, zbog toga što nisu u istoj određeno navedeni troškovi, usluge na koje se odnosi.

22. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, pa se nedvojbeno radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Dakle, ne jednostrano nametnuti dodatnu obvezu. Tuženik nije dokazao opravdanost takve naknade i u tom određenom iznosu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiju formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istoj nije pregovarano, tužitelju nisu dane nikakve informacije te odredba kao takva nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ista odnosi i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u omjeru 1,00%; dakle o odredbi koja nije jasna, nije lako razumljiva, stoga je suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna.

23. Prigovor zastare nije osnovan jer zastara navedene tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke (ovdje pobijana odluka) kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe osnovnom koje je predmetna tražbina plaćena. Upravo na to ukazuje, kako pravilno navodi i sud prvog stupnja, stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) na sjednici 30. siječnja 2020.

24. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda EU poslovni broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani, pa i oni kojima se ukazuje na odluke donesene u postupcima po tzv. kolektivnoj tužbi jer predmet toga spora nisu bile ove odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

25. Stoga neosnovano tuženik ukazuje i na odluku Suda EU C-561/21 iako jest u toj odluci navedeno da Direktivi 93/13 ne protivi se to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge dokazuje da je potrošač znao ili razumno mogao znati za ništetnost ugovorne odredbe i prije donošenja presude kojom se utvrđuje njezina ništetnost; međutim, takav se zaključak iz činjenice vođenja i postojanja postupka po tzv. kolektivnoj tužbi ne može izvesti jer se ne može od prosječnog potrošača očekivati da osnovom toga spora, pravno zahtjevnog, zaključi i da su neke druge odredbe Ugovora, pa i predmetna ništetne. Zato se rok za zastaru ne može računati od pravomoćnosti odluka u tom postupku (postupcima) po tzv. kolektivnoj tužbi.

26. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

27. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23). Naime, u tužbi je kao vrijednost predmeta spora naznačen iznos od 1.485,06 eura, iako se zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa od 157,84 eura sa zateznim kamatama osnovom te ništetnosti.

28. Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP je propisano da u slučaju kad zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva. U smislu odredbe čl. 40. st. 1. ZPP, kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, dok je odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano da u drugim slučajevima, kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe i isplatu iznosa od 157,84 eura osnovnom toga, a prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., poslovni broj Revt 1927/2017 od 18. siječnja 2022., deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Zato je pravilno sud prvog stupnja tu vrijednost, 157,84 eura, označio kao vrijednost predmeta spora.

29. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja, a neosnovani su i navodi tuženika u dijelu odluke o troškovima postupka jer su sve poduzete radnje tužitelja, pa i sastav podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu i pristup na pripremno ročište, odnosno glavnu raspravu bili potrebni radi vođenja parnice, čl. 155. st. 1. ZPP.

30. Kako su žalbe neosnovane, odbijeni je zahtjev i tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 3. studeni 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško