REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1507/2025-2

Gž-1508/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Franu Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6298/2024-12 od 21. srpnja 2025. i dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6298/2024-18 od 19. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6298/2024-12 od 21. srpnja 2025 i dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 6298/2024-18 od 19. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka VII. Troškovi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 od 17. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice SU, kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditora, koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed"

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici SU isplati iznos od 214,59 eur zajedno sa zateznom kamatom od 26. svibnja 2006. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici SU nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.106,18 eura zajedno sa zateznom kamatom od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

1.1. Dopunskim rješenjem naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici SU nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zateznom kamatom od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude i dopunskog rješenja, žalbu podnosi tuženik i to u odnosu na prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalbom ističe da je prilikom donošenja presude počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je tijekom cijelog postupka isticao sukladno čl. 7. ZPP-a dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima temelje svoje zahtjeve, te predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini, kao što su neosnovani navodi tužitelja da nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza. Ukazuje da je je tužitelj, kao potrošač, prije sklapanja ugovora bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,50%), a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora, a kada je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji, te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Smatra kako je arbitrarno i bez navođenja jasnih i argumentiranih i na zakonu temeljenih razloga, prvostupanjski sud ukinuo pravni institut zastare, obzirom iz osporene odluke nije vidljivo smisleno obrazloženje, obzirom da ne postoji niti jedan argument zašto prigovor podnositelja u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen, niti se poziva na zakonske odredbe na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao zauzeti stav kako je potrebno preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti isplatu zastarjelih potraživanja. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, uz opću poznatu činjenicu da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati, a odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna je, lako uočljiva i razumljiva. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja, uz poziv na Zakon o bankama i čl. 173. prema kojem nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi da li uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnim propisom, tada važećim Zakonom o bankama, pa je neosnovan navod prvostupanjskog suda, kada utvrđuje ništetnost navedene odredbe i ne može utvrditi da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Vezano za parnični trošak navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo obzirom da je tuženik već u odgovoru na tužbu prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora, o čemu nije donesena odluka od strane prvostupanjskog suda, a prihvaćen je kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 214,59 eura, a visina predmeta spora je više naznačena, pa je time i pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da je za svaku pojedinu radnju priznat iznos od 200,00 eura.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe, preinačene pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog, uz zahtjev troška postupka, a podredno prihvaćanje žalbe, ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje uz zahtjev troška žalbe.

3. Dopunskim rješenjem prvostupanjski sud je priznao tužiteljici trošak u odnosu na pristup ročištu za objavu presude, o kojem je propušteno odlučiti iako je pravovremeno zatražen i taj trošak na ročištu od 21. srpnja 2025. na koje je punomoćnik tužiteljice i pristupio, te je i podneskom tužiteljica od 30. srpnja 2025. pravovremeno predložila dopuniti odluku o trošku postupka. Odlučeno je o navedenom trošku temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 , dalje ZPP), pozivom i na čl. 335. st. 8 ZPP-a uručenje ovjerenog prijepisa presude na ročištu na kojem se ona objavljuje predstavlja primarni način preuzimanja presude jer se za stranku koja je na ročište uredno pozvana, a ne pristupi, ista dostavlja putem e-oglasne ploče. Stoga je i priznat navedeni trošak primjenom Tbr. 9. toč. 3 Tarife u iznosu od 100,00 eura (50 bodova x 2 eura) uz PDV od 25% od 125 eura.

4. U odnosu na dopunsko rješenje tuženik podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pogrešno usvojen zahtjev za naknadu dodatnog troška jer od kada funkcionira e- oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročištu za objavu i uručenje presude nije nužan trošak. Predlaže prihvatiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje te odbiti zatraženi trošak tužitelja kao neosnovan.

5. Sa žalbom tuženika postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. Žalbe tuženika nisu osnovane.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 17. svibnja 2006., koji je i zaključen između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d., kao kreditora, a odnosi se na obvezu plaćanja naknade prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

9. Tijekom postupka između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tužene, kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 17. svibnja 2006., kojim je odobren stambeni kredit za izgradnju od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u čl. 7. toga Ugovora ugovorena obveza tužiteljice, kao korisnika kredita, platiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% unaprijed, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, kao što je navedeni kredit ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić 19. svibnja 2006. Nije sporno ni da je tužiteljici predmetna naknada u cijelosti naplaćena 25. svibnja 2006. u iznosu od 214,59 eura.

10. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i pripada li tužiteljici pravo na povrat isplaćenog iznosa.

11. Prvostupanjski sud je u odnosu na ništetnost dijela odredbe Ugovora, cijenio iskaz tužiteljice da je predmetni ugovor sklopila jer su joj bila potrebna novčana sredstva za gradnju kuće, koja joj je potrebna za stanovanje nje i njezine obitelji, u to vrijeme nije bila vlasnica obrta, kao ni trgovačkog društva, odlučila je podići kredit u Slavonskoj banci jer je u istoj imala otvoren tekući račun, o uvjetima kreditiranja informirala se u toj banci gdje joj je ugovor o kreditu vezan za valutu u CHF predočen kao najpovoljniji, ali ona nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer joj je rečeno da je to jednostavno takav ugovor, taj je ugovor pročitala prije potpisivanja, vidjela je da je ugovorena njena obveza plaćanja nakade za obavljanje bankarskih usluga, ali o toj naknadi nije joj ništa posebno objašnjeno, zašto je mora platiti i zašto je određena upravo u navedenom postotku od iznosa kredita. Prihvaćajući tužiteljičin iskaz kao istinit, iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista sastavni dio predmetnog, tipskog ugovora, te da je bila uvjet sklapanja istog, kao i da nije bilo moguće tužiteljicu na njezin zahtjev osloboditi od plaćanja te naknade, te cijeneći odredbu čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu ZZP) i odredbu čl. 84. ZZP i uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiiva i nedorečena, te je i time utvrđena ništetnom sporna odredba iz čl. VII. Tuženiku je naloženo da isplati tužiteljici iznos od 214,59 eura, tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO/05) uz priznato pravo na zatezne kamate od 26. svibnja 2006., do isplate, temeljem čl. 1115 ZOO-a. Pri tome smatra da nije bilo potrebnim provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika kod kojega je Ugovor o kreditu solemniziran, čije je saslušanje tuženik predložio u odgovoru na tužbu, na okolnost da isti predstavlja odraz stvarne volje tužiteljice, iz razloga što je jasno da isti nije sudjelovao u pregovaranju o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu. Odbijen je i tuženikov prigovor zastare cijeneći zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći teko od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je utvrđena presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se primjenjuje temeljem čl. 225 ZOO-a nije počeo teći.

12. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno – po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni onu na koju se žalbom poziva iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

13. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl. VII. Ugovora, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe.

14. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje:ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi bankarskih usluga kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj formi ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 1,50% iznosa, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time i da je nepoštena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je sa prednikom tuženika predmetni kredit podigla za gradnju obiteljske kuće, da su mu u banci ponudili kao najpovoljniji kredit u CHF, da su pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebala potpisati i da nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora, i da joj nitko nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora ni odredbu oko naknade koju treba platiti.

17. Činjenica da je trošak bankarskih usluga kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da takvom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač može iz njih na temelju točnih, razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To ne traži nužno da treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju ali mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, između odnosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti i da li je, imajući u vidu način sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da je potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o stambenom kreditu, proizlazi i da su navedene odredbe nepoštene i time ništetne, obzirom i da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni o njegovom ne/prihvaćanju, što je i prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve kako to pravilno i zaključuje sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženika za provođenjem dokaza radi utvrđenja da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, pa stoga ni suprotnog utvrđenja.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi u odnosu na koje se navodi da sud nije provodio dokaze, obzirom je pravilno odlučeno da se posebno ne treba saslušavati javni bilježnik, obzirom da isti i nema posebnih saznanja o zaključenju i uvjetima ugovora u odnosu na obveze koje se odnose na tužiteljicu. Posebno nije od strane tuženika predloženo saslušanje osobe koja je s tužiteljicom sklopila ugovor, pa stoga nije bilo uvjeta da bi se zaključio suprotno od onoga što je i navedeno prvostupanjskom odlukom

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, vezano i za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, nema osnove da bi se trebao takav zahtjev odbaciti, obzirom i dospijeva sukladno prethodno utvrđenoj ništetnosti, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju zastarom glavnog potraživanja.

23. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

24. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem osporava odluku o troškovima postupka i ukazuje da je prvostupanjski sud odmjerio pogrešno, obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.541,82 eura, iako je u ovom postupku tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 214,59 eura, posljedično čemu je troškove postupka trebalo priznati obzirom na tu vrijednost spora, treba navesti da je sud prvog stupnja suprotno ovim žalbenim navodima, troškove postupka pravilno odredio prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj označio u svojoj tužbi u iznosu od 1.541,82 eura.

26. Na temelju odredbe čl. 37. ZPP-a propisno je, da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, dok je odredbom čl. 40. st. 2. ovog Zakona propisano, da u drugim slučajevima, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a odredbom st. 3. ovog članka propisano je da ako je u slučaju st. 2 ovog članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troška postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika a najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

27. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica istaknula dva zahtjeva – jedan koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i jedan koji se odnosi na isplatu navedene novčane svote, to vrijednost predmeta spora predstavlja iznos vrijednosti tih zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju vrijednost koja je i naznačena u tužbi. U odnosu na tu vrijednost tuženik je i prigovarao odgovorom na tužbu, pa je i prvostupanjski sud na pripremnom ročištu utvrdio kao vrijednost predmeta spora od 1.541,82 eura, prema kojoj je i tužiteljici trebalo priznati zahtijevane troškove, kako je to pravilno i učinio sud prvog stupnja, sve imajući pri tome u vidu da u ovom dijelu postupka ne može se više s uspjehom osporavati označenu vrijednost spora.

28. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredaba čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) pravilno i primijenio materijalno pravo kada je i priznao pristup na ročište za objavu presude, obzirom i da od toga dana, kada je i uručena presuda na tom ročištu, teče zakonski rok za žalbu, pa je posljedično tome i u tom dijelu žalba ocijenjena kao neosnovana.

29. Slijedom navedenog žalbe tuženika su ocijenjene kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 381. t.2., ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda, dopunsko rješenje i odlučeno kao u izreci. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije priznat sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 3. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić