1                Poslovni broj: 8 Pn-77/2023-10

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 8 Pn-77/2023-10

 

                                       U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Sisku, po sutkinji Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja R. H., OIB: …., kojeg zastupa O. državno odvjetništvo u S., protiv tuženika V. M., OIB: …., iz S., M. G. 12, kojeg zastupa punomoćnica S. F., odvjetnica iz S., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne rasprave 18. listopada 2023., kojoj su prisustvovali Z. tužitelja Š. H., zamjenica u O. S. te punomoćnica tuženika S. F., odvjetnica iz S., dana 4. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Tuženik V. M., OIB: …. iz S., U. M. G. 12, dužan je tužiteljici R. H. - M. u. p. isplatiti iznos od 275,80 eura/2.078,02[1] (dvjestosedamdesetpeteura i osamdesetcenti/dvijetisućesedamdesetosamkuna i dvijelipe) kune zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i naknaditi parnični trošak 174,31eur/1.313,34 kn [2]zajedno za kamatom tekućom od 4. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje

 

              1.Tužitelj R. H., OIB: …, (dalje tužitelj) podnio je ovom sudu dana 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika V. M. OIB…. iz S., M. G. 12 (dalje tuženika), radi naknade štete. U tužbi tužitelj navodi da je presudom Županijskog suda u Osijeku, broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. ovdje tuženik proglašen krivim da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja i da se izvrši napad na pojedine civilne osobe kojega je posljedica smrt tih osoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu te iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva te kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se ratni zarobljenik ubije, muči i da se prema njemu nečovječno postupa, pa je tako proglašen krivim i za kazneno djelo pod točkom 1-1) izreke presude kojom je utvrđeno da su dana 18. kolovoza 1991. u poslijepodnevnim satima pet nepoznatih pripadnika pričuvne postrojbe PU S. ''V.'', odjeveni u crne odore, u Z. ulici u S. zaustavili osobno vozilo kojim je upravljao P. D., lišili ga slobode i odveli u prostorije K. štaba, zapovjedili mu da skine čarape i da ih sam sebi stavi u usta, a potom ga počeli udarati rukama i nogama po svim dijelovima tijela, nakon čega su ga priveli u zgradu lječilišta ''Jodno'', gdje ga je skupina od oko 20 pripadnika pričuvne postrojbe ''Vukovi'' nastavilo tuči udarajući ga čizmama po cjevanicama, vičući: ''Ubij četnika!'', zapovjedili mu da stavi noge na stolicu i tukli ga policijskom palicom po golim stopalima, a nakon toga ga odvukli i zatvorili u podrumsku prostoriju bez prozora i svijetla, gdje ga je naredna tri dana učestalo fizički zlostavljalo više nepoznatih pripadnika navedene postrojbe sve dok ne bi ostajao bez svijesti, pri čemu se jednom prilikom od zadobivenih udaraca kundakom puške pomokrio u hlače, uslijed čega je pokušao počiniti samoubojstvo guranjem žice u utičnicu, u čemu nije uspio, jer nije bila pod naponom, da bi ga u poslijepodnevnim satima 21. kolovoza 1991. zapovjednik navedene postrojbe J. G. pustio uz objašnjenje da je utvrđeno da ništa nije kriv, a odmah potom istog dana, povratkom u svoj stan ponovno ga je uhitio zapovjednik postrojbe pričuvne policije na O. S. M. B., odveo ga u zgradu P. S., gdje su ga dvojica nepoznatih policajaca na prvom katu zgrade pola sata tukli šakama po glavi i tijelu i raskrvarili mu lice, a nakon toga ga pustili, da bi ga potom ponovno u više navrata nepoznati djelatnici P. S. privodili u zgradu P. gdje je svaki puta dobivao batine, a potom bivao pušten, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH- a. Istom presudom Županijskog suda u Osijeku, broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., a temeljem čl. 132. st. 1. i 2. ZKP-a, oštećeni P. D. upućen je da imovinsko-pravni zahtjev može u cijelosti ostvariti u parnici. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-282/14-8 od 10. lipnja 2014. djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku, broj K-Rz-3/2011-1119 u odluci o kazni izrečenoj ovdje tuženiku, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Tužitelj tvrdi da je u pravnoj stvari tužitelja P. D. protiv R. H., a koji postupak se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod brojem: Pn-52/2021, radi naknade štete, presudom broj: Pn-52/2021 od 13. svibnja 2022. naloženo tuženici R. H. isplatiti tužitelju P. D., iznos od 265,45 eura/2.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. kolovoza 1991. pa do isplate. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Gž: 1047/2022 od 16. studenog 2022., žalba tužitelja je djelomično prihvaćena kao osnovana, a djelomično je se odbija kao neosnovana te se preinačuje točka III. izreke presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Pn-52/2021 od 13. svibnja 2022. i to na način da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka, dok se u preostalom dijelu protiv točke II. izreke presude, žalba tužitelja odbija kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke. Istom presudom žalba tuženice je djelomično uvažena kao osnovana, a djelomično je odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda djelomično preinačena pod točkom I. izreke i to na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata na iznos od 265,45 eura/2.000,00 kuna od 22. kolovoza 1991. pa do 13. svibnja 2022. kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu točka I. izreke presude potvrđena. Tvrdi da je temeljem presuda iz točke II. ove tužbe, tužiteljica dana 2. veljače 2023. izvršila oštećenom isplatu u ukupnom iznosu od 275,80 eura/2.078,02 kuna. Tužitelj navodi da sukladno odredbi članka 186.a Zakona o parničnom postupku tužitelj se obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora tuženiku 6. ožujka 2023., koji zahtjev je isti zaprimio 10. ožujka 2023. te se u cijelosti oglušio. Tužitelj navodi da je pretrpjela štetu te temeljem čl. 1061. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima isti iznos ovom tužbom potražuje od tuženog te predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku da tužitelju plati iznos od 275,80 eura/2.078,02 kune zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023. pa do isplate kao i troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik odgovorom na tužbu stavlja prigovore:

- stvarne nenadležnosti suda navodeći da bi se predmetna odgovornost trebala raspravljati kao povreda vojne stege u stegovnom postupku,

- promašene pasivne legitimacije,

- prigovor zastare i

- podijeljene odgovornosti,

- ratne štete, a ujedno

- osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik nadalje ukazuje da se u predmetnom postupku radi o regresnom zahtjevu tužitelja, a ne (ne može se raditi) o naknadi štete. Tuženik prigovara zastari utuženog potraživanja tužiteljice, te zastari potraživanja oštećenog kao tužitelja prema ovdje tužiteljici. Naime, oštećeni nije u kaznenom postupku postavio imovinsko pravni zahtjev (roku od 3, odnosno 5 godina od štetnog događaja), a kako oštećeni nije postavio svoj imovinsko-pravni zahtjev u kaznenom postupku koji se vodio protiv ovdje tuženika, to nije upućen ni na ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u parnici. Osim toga, čak da je i postavio imovinskopravni zahtjev, zahtjev za naknadu štete nije podnio u tromjesečnom zakonskom roku iz čl. 390. st. 2. ZOO/91. Tuženik prigovara i osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tim više što iste nisu obrazložene. Tuženik ističe da je tužitelj neosnovano postavio regresni zahtjev prema tuženiku. Ističe da ne postoji uzročno-posljedična veza između postupaka ovdje tuženika i ozljeđivanje P. D.. Za postojanje i utvrđenje tuženikove odgovornosti za štetu, prvenstveno je potrebno nesporno utvrditi da je upravo tuženikovo postupanje štetna radnja koja je dovela do štetne posljedice, tj. ozljeđivanja P. D., a tuženik ukazuje da je uzročno-posljedična veza u smislu građansko-pravne odgovornosti u svakom slučaju prekinuta. Obrazlažući prigovor ratne štete, tuženik ukazuje da je istom, naprijed citiranom Odlukom Ustavnog suda RH br. U-I-2820/03 od 19.11.2008.godine (a i drugim odlukama), Ustavni sud RH zauzeo stajalište da Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju je vojna osoba u vezi s obavljanjem vojne službe u Domovinskom ratu počinila trećim osobama. Ističe da je nesporno je donesena odluka Županijskog sud u Osijeku K-Rz-3/2011 od 09. prosinca 2013.g. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Kž-282/14 od 10. lipnja 2014.g., ali se osporava da bi samo postojanje navedenih presuda predstavljalo pravnu osnovu za tuženikovu odgovornost za naknadu štete prema tužitelju Republici Hrvatskoj, jer kako je razvidno iz navedene presude tuženik je oglašen krivim po načelu garantne odgovornosti ( točka 1-1) presude Županijskog suda u Osijeku ). Ističe da nema nespornih dokaza da su radnje prema ošt. P. D. poduzimali upravo djelatni i/ili pričuvni pripadnici P. S., ali čak i pod pretpostavkom da i jesu, isti su postupali sukladno svojim ovlastima iz Uredbe o unutarnjim poslovima, ali su u jednom trenutku prekoračili iste i ušli u zonu kaznenog postupanja. V. M. nije znao, niti mogao znati za postupanje policijskih službenika koji su postupanjem kritične zgode prekoračili svoje ovlasti, a naročito jer im on nije dao nikakve naloge za takvo postupanje (konačno, isti nije niti imao takve zapovjedne ovlasti, jer je bio samo zamjenik Načelnika). U tom smislu, V. M. ne može za takvo postupanje policijskih službenika odgovarati po načelu građanske odgovornosti. O. radi stavlja i prigovor podijeljene odgovornosti, jer je nesporno ozljeđivanje uzrokovano postupanjem više nepoznatih počinitelja, pa ukoliko više nepoznatih osoba uzrokuje štetu, tada svaka od njih odgovara u okviru svoje namjere. Ističe da na strani V. M. nije postojala namjera ozljeđivanja P. D. i tuženik ne može u građanskopravnom smislu biti odgovoran za cjelokupnu štetu koju je uzrokovalo, nedvojbeno, više osoba. Navodi da su nesporno donesene odluke Pn-52/21 i Gž-1047/22. Označeni postupak nije vođen u skladu s načelima odgovornosti države za štetu nezakonitim i nepravilnim radom državnih tijela. Na postupanje tuženika ne mogu se primjenjivati odredbe čl. 1061. st. 1 ZOO-a, već odredbe ZOO NN 93/91, jer se navodna štetna radnja, kako ju ODO tretira, dogodila 1991-1992.g. Međutim, ZOO 93/91 propisuje u čl. 170. odgovornost poslodavca - trgovačkog društva a članak 171. -odgovornost poslodavca udruga, fondova i nedržavnih ustanova. Ističe da u tom smislu ZOO ne propisuje odgovornost države za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom državnih tijela, odnosno zaposlenika tih tijela. U konkretnom slučaju u građanskopravnom smislu došlo je do prekida uzročne veze između postupanja V. M. kao zamjenika P. S. i postupanja NN osoba u zlostavljanju P. D.. V. M. navedeni zahtjev smatra neosnovanim i iz razloga što je u konkretnom slučaju nastupila zastara, pa stavlja prigovor zastare prava na potraživanje utuženog iznosa od tuženika. Naime, iako čl. 231 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ( dalje: ZOO ), utvrđuje kako, u slučaju da je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona, isti se rok može primjenjivati isključivo kad je kaznenom presudom određeno da štetna radnja predstavlja biće kaznenog djela. U činjeničnom opisu točke 1-1 presude Županijskog suda u Osijeku K-Rz-3/2011 nedvojbeno stoji da je pet nepoznatih pripadnika pričuvne postrojbe PU S. „….i“ zaustavilo vozilo kojim je upravljao P. D., lišili ga slobode i odveli u prostorije K. štaba a kasnije lječilišta J., gdje su ga zlostavljali, da bi ga zapovjednik navedene postrojbe J. G. pustio uz objašnjenje da je utvrđeno da ništa nije kriv, da bi nakon toga bio uhićen od strane zapovjednika postrojbe pričuvnog sastava P. S. M. B., a zatim da je u više navrata od strane nepoznatih pripadnika P. S. uhićivan i zlostavljan. Slijedom navedenog ističe da ako počinitelj kaznenog djela nije uopće poznat, parnični sud nije ovlašten kao prethodno pitanje raspraviti je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, te se ne može u konkretnom slučaju primjenjivati zastarni rok iz čl. 231. st. 1 ZOO-a ( čl. 377 ZOO/91 ), već isključivo čl. 230. st. 1 i 2 ZOO-a ( čl. ZOO 376/91 ), sukladno kojem tražbina za štetu i za osobu koja je štetu učinila zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Navodi da je nesporno da je tužiteljica izvršila isplatu, jer tako proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Međutim, ta isplata nije rezultat postupanja tuženika V. M.. Nesporno je plaćeno, sukladno specifikaciji u privitku tužbe, ali se osporava visina kamate. Ističe da sporna isplata ne predstavlja štetu za RH koju bi prouzročio tuženik. Zbog svega navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđeni trošak od dana donošenja I-stupanjske odluke do dana plaćanja, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presudu Vrhovnog suda RH, broj Kž-282/14-8 od 10. lipnja 2014. godine (str. 4-14 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom (str.15-19 spisa), potvrdu o zaprimljenoj uplati 2. veljače 2023. (str. 20 spisa), obračun kamata od 1. veljače 2023. godine (str. 21 spisa), presudu i spis Općinskog suda u Sisku Pn-52/2021 od 13. svibnja 2022. godine (str. 22-29 spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1047/2022 (str. 30-37 spisa), presudu Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. godine (str 38-124 spisa), podnesak tužitelja od 18. svibnja 2022. godine koji je uručen u spis Pn-52/2021.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nije sporno da se tužitelj, a prije podnošenja predmetne tužbe obratio tužitelju sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186. a ZPP a kako to i proizlazi iz zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja od 6. ožujka 2023. i dostavnice iz koje je vidljivo da je takav zahtjev uručen tuženiku dana 10. ožujka 2023..

6. Uvidom u presudu Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. utvrđeno je da je tuženik istom presudom, a koja je donesena po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011., proglašen krivim da je u razdoblju od sredine srpnja 1991. do sredine lipnje tijekom obrane šireg područja S. i B. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovništva i njem pridruženih snaga  J. narodne armije u zajedničkoj agresiji na ustavnopravni poredak i teritorijalnu cjelokupnost RH, obnašajući u razdoblju od 18. srpnja do 1. listopada 1991. dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području S. i B. na temelju zapovjedi ministra unutarnjih poslova RH, ministra obrane RH i zapovjednika Zbora narodne garde od 18. srpnja 1991. a kroz cijelo navedeno razdoblje i dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave Sisak, ovlašten time na izdavanje zapovjedi pripadnicima svih policijskih postrojbi i odgovoran za poštivanje i primjenu ratnog i humanitarnog međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila na tom području i za humano postupanje prema tim ratnim zarobljenicima, znajući da na području S. pripadnici njemu podređenih postrojbi sve učestalije neovlašteno i nasilno ulaze u kuće i stanove u kojima prebivaju pripadnici srpske nacionalnosti, premda znajući da se prema uhićenim osobama primjenjuju nezakoniti postupci,  iako je bio svjestan da će uslijed  svih naprijed navedenih okolnosti, u slučaju nepoduzimanja pravodobnih i adekvatnih mjera pripadnici njemu podređenih policijskih postrojbi nastaviti s provođenjem protupravnih radni prema građanima S. srpske nacionalnosti i nehumanim postupanjem prema ratnim zarobljenicima, iako je bio dužan, nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja spriječe, suzbiju i kazne, već je naprotiv, koristeći se svojim ovlastima zapovjednika svih policijskih postrojbi, sprječavao poduzimanje potrebnih mjera i radnji nužnih za utvrđivanje neposrednih počinitelja i na taj način odobravao nezakonite radnje sebi podređenih pripadnika navedenih postrojbi i ohrabrivao ih na poduzimanje takvih radnji, pristajući na to da oni nastave s takvih radnjama te pristajući na posljedice s takvim radnjama, te pristajući na posljedice takvih radnji, pri čemu je osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civilne osobe, te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti, pa tako, između ostalog: pod točkom 1-1) izreke te izreke presude kojom je utvrđeno da su dana 18. kolovoza 1991. u poslijepodnevnim satima pet nepoznatih pripadnika pričuvne postrojbe PU . ''V.', odjeveni u crne odore, u Z. ulici u S. zaustavili osobno vozilo kojim je upravljao P. D., lišili ga slobode i odveli u prostorije K. štaba, zapovjedili mu da skine čarape i da ih sam sebi stavi u usta, a potom ga počeli udarati rukama i nogama po svim dijelovima tijela, nakon čega su ga priveli u zgradu lječilišta ''Jodno'', gdje ga je skupina od oko 20 pripadnika pričuvne postrojbe ''Vukovi'' nastavilo tuči udarajući ga čizmama po cjevanicama, vičući: ''Ubij četnika!'', zapovjedili mu da stavi noge na stolicu i tukli ga policijskom palicom po golim stopalima, a nakon toga ga odvukli i zatvorili u podrumsku prostoriju bez prozora i svijetla, gdje ga je naredna tri dana učestalo fizički zlostavljalo više nepoznatih pripadnika navedene postrojbe sve dok ne bi ostajao bez svijesti, pri čemu se jednom prilikom od zadobivenih udaraca kundakom puške pomokrio u hlače, uslijed čega je pokušao počiniti samoubojstvo guranjem žice u utičnicu, u čemu nije uspio, jer nije bila pod naponom, da bi ga u poslijepodnevnim satima 21. kolovoza 1991. zapovjednik navedene postrojbe J. G. pustio uz objašnjenje da je utvrđeno da ništa nije kriv, a odmah potom istog dana, povratkom u svoj stan ponovno ga je uhitio zapovjednik postrojbe pričuvne policije na O. S. M. B., odveo ga u zgradu P. S., gdje su ga dvojica nepoznatih policajaca na prvom katu zgrade pola sata tukli šakama po glavi i tijelu i raskrvarili mu lice, a nakon toga ga pustili, da bi ga potom ponovno u više navrata nepoznati djelatnici PU Sisak privodili u zgradu PU gdje je svaki puta dobivao batine, a potom bivao pušten, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH- a. Istom presudom Županijskog suda u Osijeku, broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., a temeljem čl. 132. st. 1. i 2. ZKP-a, oštećeni Pero Dragojević upućen je da imovinsko-pravni zahtjev može u cijelosti ostvariti u parnici.

7. Među strankama nije sporno da je presudom iz toč.6. ove presude presuđeno kako je navedeno u toč. 6. te da je u tom dijelu takva presuda postala pravomoćna. 

8. Ovdje sud ističe da u pogledu kaznene odgovornosti, a u smislu odredbe čl. 12. st. 3. u svezi st. 1. istog članka ZPP, ovaj parnični sud je vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda,  pa time niti svoju kaznenu odgovornosti utvrđenu upravo temeljem takve presude, a kako je upravo presudom kaznenog suda utvrđena kaznena odgovornost ovdje tuženika za štetu koju je podmirio tužitelj te sada zbog takvog podmirenja isplatu traži od tuženika, ovaj sud je odlučne činjenice kao i odgovornost za predmetnu štetu, utvrdio upravo temeljem presude Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013..

9. Uvidom u presudu Općinskog suda u Sisku od 13. svibnja 2022. poslovni broj Pn-52/2021-10 utvrđeno je da je u istom predmetu vođen postupka radi naknade štete tužitelja P. D. protiv ovdje tužitelja kao tuženika a radi štete koja je P. D. nastala upravo na način kako je to opisano i kako je isto sastavni dio kaznene presude (navedene u toč. 5. ove presude) a za koju je pravomoćno proglašen krivim V. M.. Dakle, P. D. je isključivo potraživao naknadu štete po osnovi počinjenja predmetnog kaznenog djela i to u obimu u kojem je takvo djelo počinjeno. Nastavno je utvrđeno da je tamo tužitelj P. D. potraživao naknadu štete radi nezakonitog zatvaranja i nečovječnog postupanja u iznosu od 500 kn po danu za razdoblje od 18. kolovoza 1991. do 31. kolovoza 1991. odnosno 12 dana ukupno 6.000,00 kn. Presudom Općinskog suda u Sisku od 13. svibnja 2022. poslovni broj Pn-52/2021-10 naloženo je ovdje tužitelju kao tuženiku da isplatiti P. D., na ime naknade neimovinske štete - protupravnog lišenja slobode i zatvaranja iznos od 2.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 1991. do isplate, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana. Toč. II iste sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva P. D. je odbijen dok je toč. III naloženo ovdje tužitelju da P. D. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.485,00 kn, u roku 15 dana.

10. Uvidom u presudu i rješenje Županijskog suda u Bjelovaru od 16. studenog 2022. poslovni broj Gž-1047/2022-2 utvrđeno je da je istom toč. I izreke žalba P. D. djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te je preinačava točka III. izreke presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-52/2021-10 od 13. svibnja 2022. (odluka o troškovima) tako da je presuđeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Nastavno u preostalom dijelu protiv toč. II izreke prvostupanje presude (odbijajući dio tužbenog zahtjeva) žalba P. D. je odbijena kao neosnovana te je potvrđena presuda O. suda u S. poslovni broj Pn-52/2021-10 od 13. svibnja 2022. pod točkom II. izreke. Nastavno toč. II izreke drugostupanjske presude djelomično je uvažena kao osnovana, a djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženika, te je presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-52/2021-10 od 13. svibnja 2022. djelomično preinačena pod točkom I. izreke tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata na iznos od 2.000,00 kuna/265,45 Eura1 od 22. kolovoza 1991. pa do 13. svibnja 2022., dok se u preostalom dijelu točka I. izreke prvostupanjska presuda je potvrđena. Rješenjem drugostupanjskog suda je odbačena žalba tužitelja protiv točke I. izreke presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-52/2021-10 od 13. svibnja 2022., kao nedopuštena. Uvidom u e spis ovog suda Pn-52/2021 utvrđeno je da je prvostupanjska presuda u istom predmetu postala ovršna 1. veljače 2023..

11. Uvidom u Potvrdu o zaprimljenoj uplati utvrđeno je da je tužitelj (po Ministarstvu unutarnjih poslova) isplatio P. D. po Gž-1047/2022 (dakle odlukama iz toč. 8. i 9. ove presude) ukupno iznos od 275,80 eur.  Uvidom u Obračun kamata tužitelja (po Ministarstvu unutarnjih poslova) utvrđeno je da zakonska zatezna kamata na iznos od 265,44 eur tekuća od 13. svibnja 2022. do 1. veljače 2023. iznosi 10,36 eur. U odnosu na obračun zakonske zatezne kamate, ovaj sud nije imao razloga sumnjati u točnost i stručnost izračuna a obzirom da je isti sastavljen po Ministarstvu unutarnjih poslova koje raspolaže sa stručnim službama koje takav izračun mogu sastaviti, a kako tuženik nije priložio drugi dokaz koji bi osporio takav izračun a u postupku male vrijednosti, sud je visinu zatezne kamate utvrdio upravo temeljem takvog obračuna. Da je takva isplata u navedenom iznosu izvršena od strane tužitelja P. D., ne osporava niti sam tuženik.

12. Iz činjenica utvrđenih tijekom kaznenog postupka (pravomoćnom kaznenom presudom-činjeničnim opisom kaznenog djela a kojom je ovaj sud u smislu čl. 12. st. 3.  ZPP vezan) proizlazi da su P. D. zatvorili u podrumsku prostoriju bez prozora i svijetla, gdje su ga tri dana učestalo fizički zlostavljalo (od 18. kolovoza 1991. do 21. kolovoza 1991.) a nakon čega su ga pustili da bi ga opet 21. kolovoza 1991. uhitili te nekoliko sati  zlostavljali nakon čega su ga opet pustili te u više navrata ponovno privodili, a koji čin su počinili nepoznati pripadnici djelatnog i pričuvnog sastava PU S., između ostalog i sam tuženik (po njegovoj zapovjedi i po njegovom propustu- nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja drugih pripadnika policije spriječe, suzbiju i kazne), u svezi s obavljanjem te službe, radi čega za takvu štetu je bila odgovorna RH sukladno odredbi čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine, br. 117/03, dalje: Zakon).

13. Naime, u smislu čl. 2. Zakona Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz članka 1. ovoga Zakona koja nema karakter ratne štete.

14. Nastavno čl. 3. st. 2. Zakona propisani su taksativno slučajevi ratne štete (koji nisu utvrđeni u konkretnom slučaju) a st. 2. istog članka propisano je da se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

15. U konkretnom slučaju, iako je kazneno djelo, a za koje je tuženik pravomoćno osuđen, počinjeno 18. kolovoza 1991., kada je P. D. lišen slobode i učestalo fizički zlostavljan nakon što su ga pripadnici policije izvukli iz njegovog osobnog vozila u Z. ulici u S. (zapovjedili mu da skine čarape i da ih sam sebi stavi u usta, a potom ga počeli udarati rukama i nogama po svim dijelovima tijela, nakon čega su ga priveli u zgradu lječilišta ''…'', gdje ga je skupina od oko 20 pripadnika pričuvne postrojbe ''….'' nastavilo tuči udarajući ga čizmama po cjevanicama, vičući: ''Ubij četnika!'', zapovjedili mu da stavi noge na stolicu i tukli ga policijskom palicom po golim stopalima, a nakon toga ga odvukli i zatvorili u podrumsku prostoriju bez prozora i svijetla, gdje ga je naredna tri dana učestalo fizički zlostavljalo dok ne bi ostajao bez svijesti, pri čemu se jednom prilikom od zadobivenih udaraca kundakom puške pomokrio u hlače, uslijed čega je pokušao počiniti samoubojstvo guranjem žice u utičnicu, u čemu nije uspio) navedeni čin lišenja slobode i odvođenja P. D. se ne može smatrati vojnoredarstvenom akcijom niti akcijom na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija (Z. ulica S.). Slijedom navedenog ne može se govoriti niti o ratnoj šteti.

16. Nadalje, utvrđeno je da je RH odgovorna za štetu, a kako je to navedeno u i u presudi Općinskog suda u Sisku od 13. svibnja 202. poslovni broj Pn-52/2021-10 temeljem Zakona jer su štetu počinili upravo pripadnici PU Sisak, kako je to i navedeno u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je tuženik pravomoćno osuđen, slijedom čega je upravo RH, temeljem čl. 1. Zakona odgovorna za štetu koju su počinili ti djelatnici, između ostalih i ovdje tuženik.

17. Nastavno, ocjenjujući prigovor zastare potraživanja predmetne tražbine ovaj sud je isti ocjenjivao u dva dijela: kao prvo,  u odnosu na zastaru obveze isplate RH podnositelju zahtjeva P. D., te drugo u pogledu podnošenja regresnog zahtjeva ovdje tuženiku od strane upravo sada tužitelja.  Naime, uvidom u spis ovog suda Pn-52/21 utvrđeno je da je tuženik u tom predmetu RH, sada tužitelj RH, u predmetu Pn-52/2021 dostavio sudu podnesak od 18. svibnja 2022. a kojim u smislu čl. 211. ZPP dostavlja obavijest trećoj osobi V. M. (sada tuženiku) od otpočetoj parnici po tužbi tužitelja P. D.. Nastavno je utvrđeno da je u predmetu Pn-52/2021 podnesak RH, a kojim obavještava V. M. o postupku Pn-52/2021 dostavljen ovdje punomoćnici tuženika S. F. dana 5. lipnja 2022. (iako nema podatka da bi se tuženik umiješao ili dostavio punomoć za zastupanje u tom postupku). Dakle, i obavijest trećoj osobi od strane tužitelja, ovdje tuženiku ali i dostava (neovlaštenoj osobi, protivno nije dokazana) koja je uslijedila odmah potom je učinjena nakon zaključenja glavne rasprave ali i donošenja prvostupanjske presude (presuda donesena 13. svibnja 2022.) u predmetu ovog suda Pn-52/2021 slijedom čega sam tuženik nije niti mogao sudjelovati aktivno u tom postupku te isticati eventualno prigovore i stavljati dokaze, a koje prigovore sada ističe kao što su prigovor zastre, osnovanosti i visine, slijedom čega je upravo ovaj sud raspravio takve prigovore u odnosu na štetu koja je počinjena P. D.. Slijedom iznesenog, a u smislu čl. i 208.,  208. a ZPP te čl. 209. ZPP (a obzirom da presuda ima učinak samo inter partes a što tuženik u predmetu Pn-52/2021 nije bio slijedom u odnosu na njega je ona res inter alios acta) presuda Pn-52/2021-10 od 13. svibnja 2022. nema učinak i na tuženika slijedom čega tuženika sada u ovom postupku može isticati sve prigovore u odnosu na visinu i osnovanost zahtjev a  o kojem se raspravljalo u tom predmetu.

18. U smislu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje: ZOO) st. 1. (a istu odredbu sadržavao i čl. 376. st. 1. Zakon o obveznim odnosima Narodne novine, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01 dalje: ZOO/91) tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U konkretnom slučaju, bez obzira što je štetni događaj nastao u periodu od 18. kolovoza 1991. do 21. kolovoza 1991., tek pravomoćnošću kaznene presude su oštećenici pa i P. D. (P. D. koji je istom presudom i bio upućen da imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici) saznali za kaznenopravnu odgovornost samog tuženika za predmetnu štetu (kaznena presuda postala pravomoćna dana 10. lipnja 2014. kada je o žalbi na presudu odlučio VSRH) odnosno tek od pravomoćnosti kaznene presude (a do tada se u odnosu na tuženika imala primijeniti presumpcija nevinosti). Kako je tužba u premetu Pn-52/2021 podnesena tek dana 30. srpnja 2021. (kako je to vidljivo iz obrazloženja presude u tom predmetu, dok je zahtjev za mirno rješenje spora podnio 11. svibnja 2021. (podnošenjem kojeg je zastala zastara a sve u smislu čl. 186.a. st. 3. ZPP,) primjenom odredbe čl. 230. ZOO bi za takav zahtjev nastupila zatara. No, ovaj sud ističe da u smislu čl. 231. st. 1. ZOO je određeno da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

19. U konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 95. Osnovnog kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 53/91, 39/92. i 91/92., dalje: OKZ RH) krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u člancima 119. do 123. ovoga Zakona, a ni za krivična djela za koja prema međunarodnim ugovorima ta zastara ne može nastupiti.

20. Presudom Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., a u kom dijelu je ista presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Kž-282/2014-8 od 10. lipnja 2014., tuženik je proglašen (pravomoćnom kaznenom presudom, a činjenični opis tog kaznenog djela je opisan točkama 1-1) do 1-22) dakle i toč. 1-1. u kojoj ga se činjenično tereti radi djela i propusta zbog kojih je nastala šteta P. D., krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništava iz čl. 120. st. 1. u svezi čl. 28. st. 2. OKZ RH.

21. Slijedom iznesenog kako kazneno gonjenje i izvršenje kazne za kazneno djelo za koje je tuženik pravomoćno osuđen ne zastarijeva, tako i temeljem čl. 231. ZOO (a koju odredbu je sadržavao i čl. 377. ZOO/91) u konkretnom slučaju ne zastarijeva niti zahtjev oštećenika (osobe koje su oštećene kaznenim djelom za koje je tuženik pravomoćno osuđen, između ostalog i P. D.) za naknadu štete spram štetnika, u konkretnom slučaju tuženika (pa tako i posredno temeljem čl. 1. Zakona i RH).

22. Dakle, u tom dijelu prigovor tuženika je ovaj sud ocijenio neosnovanim.

23. U odnosu na prigovor nepravovremenosti (zastare) regresne tužbe tužitelja u ovom postupku spram samog tuženika, ovaj sud ističe da se u odnosu na taj prigovor u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 1061. st. 1. ZOO a kojom je određeno da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. U konkretnom slučaju upravo je tužitelj i odgovarao za štetu koju je počinio tuženik a koji je u to vrijeme bio zapovjednik policijskih snaga te zamjenik načelnika Policijske uprave Sisak, a kako je to i utvrđeno pravomoćnom kaznenom presudom. Kako za štetu koju su počinili pripadnici redarstvenih snaga (policijskih) odgovara RH temeljem čl. 1. Zakona, a koji tuženik je bio djelatnik tužitelja (u trenutku počinjenja djela) u smislu čl. 2. i 49. Zakona u unutarnjim poslovima (pročišćeni tekst Narodne novine broj: 29/91), koji je naknadio štetu koja je uzrokovana radnjom (odnosno propustom) tuženika, ima pravo temeljem čl. 1061. st. 3. ZOO zahtijevati naknadu troškova popravljanja štete, ako je on štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Dakle, upravo je u ovom građanskom postupku, a obzirom na zahtjev za isplatu štete koju je RH pretrpjela za radnje koje je počinio tuženik kao djelatnik policije, nadležan sada upravo ovaj sud tim više što tuženik više nije pripadnik policije RH budući da je u međuvremenu umirovljen (a što je utvrđeno iz presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj K-Rz-3/2011-19 od 9. prosinca 2013. u kojoj se u izreci presude navodi da je optuženik V. M. u trenutku donošenja presude umirovljenik) a kojom činjenicom je otpala bilo kakva mogućnost vođenja stegovnih postupaka temeljem Zakona o unutarnjim poslovima (koji se može voditi protiv pripadnika MUP) pa je time i prigovor stvarne (odnosno apsolutne) nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim.

24. Presudom Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., a u kojem dijelu je ista presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Kž-282/2014-8 od 10. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik kazneno djelo (koje je ranije citirano) učinio s namjerom, a što proizlazi iz činjeničnog opisa samog djela ("znajući", svjestan"). Osim iznesenog u čl. 120. OKZ RH nehaj nije niti propisan, a krivnja tuženika utvrđena je pravomoćnom presudom.

25. Nastavno, u smislu čl. 1061. st. 4. ZOO pravo iz stavka 3. zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kada je šteta popravljena.

26. Uvidom u potvrdu o zaprimljenoj uplati utvrđeno je da je tužitelj predmetnu štetu (po presudi ŽS br. Gž-1047/22) isplatio P. D. ukupno u iznos od 275,80 eur (a koja isplata se sastoji od glavnice od 265,44 eura i 10,36 eura zakonskih zateznih kamata tekućih od 13. svibnja 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude do 1. veljače 2023. odnosno ovršnosti prvostupanjske presude) dana 2. veljače 2023..

27. Uvidom u Zahtjev za mirno rješenje spora od 6. ožujka 2023. ODO Sisak te dostavnicu za isti utvrđeno da se istim zahtjevom tužitelj obratio tuženiku a radi isplate upravo sada utuženog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023., a na koji zahtjev je tuženik primio dana 10. ožujka 2023. (kojim zahtjevom zastaje zastara na rok od tri mjeseca, temeljem čl. 186. a . st. 3. ZPP u svezi čl. 186.a st. 8.ZPP, obzirom da tuženik nije odgovorio na isti niti dokazao da je to učinio) te  je naknadno tužitelj ovom sudu podnio tužbu, pravodobno, dana 13. lipnja 2023. a sve u smislu čl. 186. a st. 6. ZPP.

28. Obzirom na utvrđeno u toč. 26. i 27. ove presude jasno je da je sada tužba tužitelja u ovom predmetu, a u smislu čl. 1061. st. 4. ZOO, pravovremena  te da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a temeljem čl. 1061. st. 1. ZOO. Slijedom iznesenog i takav prigovor tuženika ocijenjen je neosnovanim.

29. Nastavno, u pogledu štete, odnosno štetne radnje, ovaj sud ističe da je, a u smislu čl. 12. st. 3. ZPP, ovaj sud vezan u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca za pravomoćnu presudu kaznenog suda a kojom optuženik oglašen krivim.

30. U konkretnom slučaju upravo je tuženik proglašen krivim kaznenom presudom i to za kazneno djelo ratnog zločina, a zbog kojeg je (što je utvrđeno izrekom presude kaznenog suda) protupravno lišen slobode i zlostavljan P. D., a kojem je tužitelj temeljem pravomoćne i ovršne presude isplatio ukupno iznos od 275,80 eur (a koja isplata se sastoji od glavnice od 265,44 eura i 10,36 eura zakonskih zateznih kamata tekućih od 13. svibnja 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude do 1. veljače 2023. odnosno ovršnosti prvostupanjske presude) sada tuženik je dužan takav iznos vratiti tužitelju. Ovdje sud, a u odnosu na visinu štete u iznosu od 265,44 eura ističe da je tijekom postupaka koji se vodio kod ovog suda poslovni broj Pn-52/2021 utvrđeno da je P. D. protupravno zatvoren i zlostavljan u periodu od 18. kolovoza 1991.do  zaključno 21. kolovoza 2021. (dakle ukupno četiri dana), te obzirom na činjenicu da je takvom protupravnom radnjom P. D. povrijeđeno pravo osobnosti na nepovredivost slobode i osobnosti, a koje pravo je zagarantirano svakom građaninu Ustavom RH istom pripada temeljem čl. 200. ZOO/91 (a koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti obzirom na trenutak nastanka štetne radnje) naknada štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede slobode odnosno lišenja slobode a zbog čega mu je dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 2.000,00 kn (kako to je to i obrazloženo u odluci Županijskog suda u Bjelovaru od 16. studenog 2022.).  Naime, čl. 22. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, a koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja kojim je oštećen Pero Dragojević) propisao je da je čovjekova sloboda nepovrediva, da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno Zakonom, a o tome odlučuje sud, te kako je  pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da je Peri Dragojeviću protupravno oduzeta sloboda , (a protiv P. D. nije u to vrijeme vođen nikakav kazneni postupak), stav je i ovog suda da je P. D. imao pravo na pravičnu novčanu naknadu radi duševnih bolova pretrpljenih zbog povrede prava na slobodu.

31. Prilikom odluke o visini takve naknade ovaj sud je vodio računa o okolnostima konkretnog slučaja (čl. 200. st. 2. ZOO) i to da se protiv Pere Dragojevića u vrijeme počinjenja štetnog događaja vodio nikakav kazneni postupak niti je bilo razloga za oduzimanjem mu slobode (niti je protivno dokazano), da su djelatnici PU nakon oduzimanja slobode P. D. zlostavljali istog na osobito okrutan način, činjenicu da unatoč tome što je P. D. fizičkim zlostavljanjem pretrpio psihičke i fizičke bolove (a zbog kojih je vođen postupak pred ovim sudom Stalnom službom u Hrvatskoj Kostajnici pod brojem Pn 217/2016 i u kojem postupku je istom dosuđena pravična novčana naknada za fizičke i duševne bolove zbog takvog zlostavljanja dana 13. travnja 2018. u ukupnom iznosu od 60.000,00 kuna, a kako je to navedeno u obrazloženju presude Pn-52/2021-10 i protivno nije dokazano) da  predmet postupka ovog suda Pn-52/2021 nisu bili bolovi i strah zbog zlostavljanja tužitelja već isključivo duševni bolovi zbog povrede prava na slobodu.  Nastavno, isto tako ovaj sud je vodio računa i činjenici da su P. D., nakon što su ga protupravno lišili slobode (nije bilo pravnog osnova za lišavanje slobode istog) su djelatnici PU zapovjedili da skine čarape i da ih sam sebi stavi u usta, a potom ga počeli udarati rukama i nogama po svim dijelovima tijela, nakon čega su ga priveli u zgradu lječilišta ''….'', gdje ga je skupina od oko 20 pripadnika pričuvne postrojbe ''…'' nastavilo tuči udarajući ga čizmama po cjevanicama, vičući: ''Ubij četnika!'', zapovjedili mu da stavi noge na stolicu i tukli ga policijskom palicom po golim stopalima, a nakon toga ga odvukli i zatvorili u podrumsku prostoriju bez prozora i svijetla, gdje ga je naredna tri dana učestalo fizički zlostavljalo dok ne bi ostajao bez svijesti, pri čemu se jednom prilikom od zadobivenih udaraca kundakom puške pomokrio u hlače, uslijed čega je pokušao počiniti samoubojstvo guranjem žice u utičnicu, u čemu nije uspio. Dakle, sam čin lišavanja slobode P. D., a koji je kaznenom presudom utvrđen kaznenim djelom protiv čovječnosti, je bio osobito okrutan i u kojem činu je P. D. stavljen u osobito ponižavajući položaj (stavljanje čarapa u usta i vrijeđanje te stavljanje u prostoriju bez prozora i svjetla), zbog čega ovaj sud smatra da je takva povreda izazvala duševne bolove takvog intenziteta kod P. D. zbog čega je isti smatrao istu situaciju bezizlaznom (pokušao samoubojstvo) a koji opravdavaju dosudu pravične novčane naknade najmanje u iznosu koji mu je dosuđen u postupku kod ovog suda Pn-52/2021 u iznosu od 265,45eur/2.000,00 kn. Slijedom iznesenog da je sada tuženik upravo duža platiti tužitelju upravo navedeni iznos, a koji je tužitelj isplatio oštećeniku po štetnoj radni ovdje tuženika i to po pravomoćnoj presudi,  kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude (u konkretnom slučaju u predmetu Pn-52/2021) pa do isplate (a koju isplatu je ovdje tužitelj izvršio odmah nakon ovršnosti (dale nakon žalbenog postupka a koji žalbeni postupa je sigurno poduzet u korist štetnika ovdje tuženika) u visini određenoj čl. 29. ZOO .

32. Iako tuženik tijekom postupka predlaže dokaze na okolnosti dokazivanja drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na utvrđeno u kaznenom postupku, ali i svoju odgovornost, ovaj sud ističe da u pogledu činjeničnog opisa kaznenog djela (utvrđenog izrekom pravomoćne kaznene presude) ali i utvrđenu krivnju ovaj sud više nije ispitivao takve činjenice niti odgovornost tuženika budući da je vezan u tom dijelu pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda (čl. 12. st. 3. ZPP), a koju sam tuženik do donošenja ove presude nije uspio osporiti.

33. Dakle, kako u smislu čl. 1045. ZOO (odnosno čl. 154. st. 1. ZOO/91) je upravo sam tuženik počinio štetu (njegova radnja –"ohrabrivao ih" "po zapovjedi"- odnosno propust -" iako je bio dužan, nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja spriječe…"-" te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti, pa tako, između ostalog": i lišavanje slobode P. D. …") i to protupravnom radnjom (kaznenim djelom) počinjenim s namjerom, a koja šteta se odnosu na P. D. sastoji u duševnim bolovima koje je isti pretrpio zbog protupravnog lišenja slobode, upravo je tuženik dužan takvu štetu namiriti tužitelju koji je takvu štetu platio oštećeniku.  

34. Ovaj sud ističe da, a obzirom na činjenicu da je upravo kaznenom presudom utvrđeno da je tuženik učinio određene propuste i radnje zbog kojih je u konačnici protupravno oduzeta sloboda P. D. i zbog kojih je zlostavljan od pripadnika PU, dakle neposrednih počinitelja,  tuženik a u smislu odredbe čl. 206. ZOO/91 ipak odgovara solidarno zajedno sa drugim neposrednim počiniocima tog kaznenog djela, tim više što je propust tuženika (utvrđen kaznenom presudom, a naprijed citiran) uzrokovao upravo smrt pok. S. R., a kako je to u konačnici i utvrđeno izrekom presude kaznenog suda. Naime, a kako to proizlazi iz kaznene presude, čin samog tuženika odnosno njegov propust, a koji imaju obilježje kaznenog djela ratnog zločina je upravo radnja (odnosno propust), koja zajedno i nerazdvojno sa radnjama  trećih počinitelja (neposrednih izvršioca oduzimanja slobode P. D.) je upravo dovela do štetne posljedice (duševih bolova) te su njihove radnje zajedno dovele do konačnog štetnog rezultata i svaka se zasebno ne može odijeliti niti cijeniti zasebno u odnosu na samu posljedicu, već je u konačnici djelovanje (odnosno propust) svakog od njih dovela do krajnje posljedice odnosno duševnih bolova P. D. pa su stoga i svaki od njih jednako odgovorni za nju (štetnu posljedicu). Naime, da je tuženik poduzeo sve u cilju sprječavanja da se civilno stanovništvo ne ubija, ne muči, da se nečovječno ne postupa prema njemu, da mu se  ne nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se ne primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva, a što je bio dužan (a pravomoćnom kaznenom presudom je utvrđeno da je isto propustio učiniti i to svjesno i znajući), tada u konačnici do štetne posljedice ne bi došlo ili bi se barem mogla isključiti odgovornost samog tuženika. Slijedom navedenog ovaj sud nije smatrao potrebnim na okolnost podijeljene odgovornosti između nepoznatih neposrednih počinitelja saslušavati svjedoka P. D. (oštećenika) jer su isti solidarno s tuženikom odgovorni za štetu koja je proizašla iz takvog protupravnog postupanja (koje ima obilježje kaznenog djela) slijedom čega je i taj prigovor tuženika ocijenjen je neosnovanim

35. Dakle, u konačnici ovaj sud smatra da je tuženik počinio štetnu radnju (kazneno djelo) i to namjerno (utvrđenja je njegova krivnja), a zbog koje štetne radnje je došlo do duševnih bolova zbog povrede slobode P. D. (uzročnoposljedična veza), slijedom čega je upravo tuženik dužan podmiriti nastalu štetu ovdje tužitelju, a koja se odnosi na nematerijalnu štetu isplaćenu oštećenom P. D. u iznosu od 265,45eur/2.000,00 kn[3], kao i isplaćene zatezne kamate na taj iznos (prema obračunu tužitelja u iznosu 10,36 eur (kako je pobliže navedeno u toč. 11. ove presude) a eventualno utvrđenje neposrednih počinitelja tog kaznenog djela (neposrednih izvršioca premlaćivanja) može imati utjecaj samo na regresno potraživanje samog tuženika spram drugih počinitelja kaznenog djela.

36. Prema tome, budući da je tužitelj podmirio štetu oštećenom (Peri Dragojeviću), a koja šteta je nastala upravo zbog tuženikove radnje i propusta (odnosno kaznenog djela koje je počinio) u konačnici ovdje tužitelj ima pravo temeljem čl. 1061. st. 3. ZOO isplatu takve štete potraživati regresno od tuženika.

37. Stoga je usvojen zahtjev tužitelja te je tuženiku naloženo isplata ukupno iznosa od 275,80 eura/2.078,02 kn[4]  (dvojno iskazivanje iznosa obzirom na čl. 42. st. 3. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u RH, Narodne novine broj: 59/22) te je odlučeno kao u izreci.

38. U smislu čl. 1086. ZOO obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

39. U konkretnom slučaju tužitelj je isplatio naknadu štete i zateznu kamatu na Peri Dragojeviću dana 2. veljače 2023. u ukupnom iznosu od 275,80 eura/2.078,02kn, a kako je to vidljivo iz Potvrdi o zaprimljenoj uplati (vidi toč. 11. presude) i od kojeg trenutka je upravo za tužitelja nastala imovinska šteta u odnosu na koju se može regresirati od tuženika, pa mu upravo nakon tog dana pripada zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO a temeljem čl. 1086. ZOO.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

41. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154.st. 1. ZPP i čl. 164. ZPP (vodeći računa o zahtjevu tužitelja i vezano za taj zahtjev temeljem čl. 2. ZPP) a obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio svojim zahtjevom.

42. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u svezi čl. 163. ZPP priznat trošak: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od u iznosu od 49,77 eur (Tbr. 32/1, 52/3, 54,  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje:  Tarifa), sastav tužbe od 12. lipnja 2023.  u iznosu od 49,77 eur (Tbr 7/1 52/3 i 54 Tarife), zastupanje na ročištu od 18. listopada 2023. u iznosu od 49,77 eur (tbr 9/1 52/3 i 54 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eur (Tbr 9/3, 52/3 i 54 Tarife) odnosno trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 174,31eur/1.313,34 kn[5] a koji je naloženo a plati tuženik.

43. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP

44. Stoga je odlučeno kao u izreci.             

.

 

U Sisku 4. prosinca 2023. godine

                       

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni županijski sud. Presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovog Zakona.

 

DNA:

1.  Zz tužitelja O. državno odvjetništvo u S.

2.  Punomoćnica tuženika S. F., odvjetnica iz S.