Poslovni broj: Usž-2867/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ORIJENTIR d.o.o., OIB: 08523676045, Pula, Japodska 31, kojeg zastupa odvjetnik Antun Zanetti, Pula, Smareglina 7/I, protiv rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, OIB: 22874515170, Zagreb, Prisavlje 14, klasa: UP/II-342-01/16-01/18, urbroj: 530-03-2-1-2-24-2 od 15. siječnja 2024., radi dodjele koncesije na pomorskom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-389/2024-7 od 7. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-389/2024-7 od 7. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-342-01/16-01/18, urbroj: 530-03-2-1-2-24- 2 od 15. siječnja 2024., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Gradskog vijeća Grada Pule, klasa: UP/I-342-01/11-01/406, urbroj: 2168/01-03-06-00- 0270-16-48 od 8. kolovoza 2016. Naprijed navedenim rješenjem tijela prvog stupnja oglašava se ništavom Odluka o davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja morske plaže na kupalištu Stoja u Puli, klasa: UP/I-342- 01/11-01/406, urbroj: 2168/01-01-02-02-0270-12-25 od 1. listopada 2012. Ovo zbog nemogućnosti izvršenja iste sklapanjem ugovora o koncesiji.

2. Tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom propisanih razloga te smatra da je sud počinio bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i to članka 354. stavak 1. i stavak 2. točke 11. Ističe da prvostupanjski sud prihvaća argumente koje iznosi tuženik te navodi kako je člankom 18.a Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru određen krajnji rok u kojem je ovlaštenik koncesije dužan dostaviti odgovarajuću garanciju banke, a to je dvije godine od donošenja odluke o davanju koncesije. Tužitelj smatra da taj rok nije istekao jer je odluka o davanju koncesije od 1. listopada 2012. te kako je ta odluka od strane tuženika 15. travnja 2014. stavljena izvan snage razvidno je da od 1. listopada 2012. do 14. travnja 2014., nisu prošle dvije godine. Također smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je onemogućen u ispunjavanju uvjeta koje mora ispuniti da bi mogao ishoditi bankarsku garanciju te je ukazao da je davatelj koncesije nezakonito uvjetovao izdavanje lokacijske dozvole s izradom studije utjecaja na okoliš da bi nakon proteka vremena utvrdio da taj uvjet nije opstojan. Upire na članak IX. Odluke kojom je propisano da je ovlaštenik koncesije dužan prije sklapanja ugovora o koncesiji davatelju koncesije dostaviti garanciju banke radi dobrog izvršenja obveze investicija u korist grada Pule - Pola na iznos od 443.089,50 kn, a što iznosi 7% od ukupne planirane investicijske vrijednosti prema planu investicija iz studije gospodarske opravdanosti ovlaštenika koncesije, s rokom važenja do šest mjeseci po završetku planiranog investicijskog ciklusa a koja garancija je bezuvjetna, bez prigovora i naplativa na prvi poziv. Ističe da nije točno da prije sklapanja ugovora o davanju koncesije nije dostavio garanciju banke jer navedeni članak Odluke samo propisuje da je nositelj koncesije tu garanciju banke dužan dostaviti prije sklapanja ugovora o koncesiji. Također ističe da je točkom VII. iste Odluke propisano da je ovlaštenik koncesije dužan podnijeti nadležnom tijelu potpun zahtjev za ishođenje lokacijskih dozvola u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Odluke, a grad Pula-Pola, Upravni odjel za prostorno uređenje mu je zahtjev odbacio s obrazloženjem da je bio dužan dostaviti izmijenjeni idejni projekt s dokazom da je proveden postupak procjene utjecaja na okoliš. Nakon toga je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode donijelo rješenje od 23. rujna 2014., da za namjeravani zahvat nije potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš. Dok se vodila borba oko opisanog traženja izdavanja lokacijske dozvole u međuvremenu je davatelj koncesije donio odluku o stavljanju izvan snage odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja morske plaže na kupalištu Stoja u Puli od 15. travnja 2014., a Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture je donijelo rješenje od 5. svibnja 2016. te poništilo tu odluku od 15. travnja 2014. Smatra da prvostupanjsko tijelo nije postupilo po tom rješenju Ministarstva već je bez dostavljanja tog rješenja ovlašteniku koncesije donijelo novo rješenje od 8. kolovoza 2016., zasnovano na pogrešnim utvrđenjima i obrazloženjima. Smatra da mu još nije počeo teći rok za dostavu bankarske garancije jer početak tijeka obveze ishođenja bankarske garancije počinje teći po izvršnosti lokacijske dozvole te upire na odredbu članka 18a stavka 2. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru. Smatra da rok za ispunjenje obveze osiguranja bankarske garancije još nije počeo teći zbog čega nije bilo mjesta donošenju rješenja tijela prvog stupnja kao i rješenja tuženika. Predlaže usvojiti žalbu te usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te potražuje troškove sastava žalbe.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 3/24. – dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita. To stoga jer je prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu temeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke nakon čega je osnovano zaključio da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja.

6. Pozivanje tužitelja na Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 122/19., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.), nije osnovano jer se žalbeni postupak pred Visokim upravnim sudom vodi prema pravilima ZUS-a, a žalbeni razlozi propisani su odredbom članka 126. stavka 1. istog Zakona.

7. Odredbom članka 18a stavka 1. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine", broj: 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12., 10/17.) propisano je da je po izvršnosti lokacijske dozvole, a prije potpisivanja ugovora o koncesiji, odabrani ponuditelj dužan ishoditi bankarsku garanciju za dobro ispunjenje obveze iz ugovora o koncesiji u visini 5,0% od ponuđene vrijednosti investicije s rokom važenja šest mjeseci dužim od planiranog roka završetka investicije, koja garancija mora biti bezuvjetna, "bez prigovora" i naplativa na prvi poziv i prihvatljive instrumente osiguranja plaćanja koncesijske naknade. Prema stavku 3. citiranog članka Uredbe, ukoliko odabrani ponuditelj u propisanom roku od dvije godine od odluke o odabiru ponuditelja ne ishodi garanciju iz stavka 1. ovog članka, neće se sklopiti ugovor o koncesiji, a davatelj koncesije će naplatiti garanciju za ozbiljnost ponude.

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je točkom IX Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja morske plaže na kupalištu Stoja u Puli od 1. listopada 2012., propisano da je ovlaštenik koncesije dužan prije sklapanja ugovora o koncesiji davatelju koncesije dostaviti garanciju banke radi dobrog izvršenja obveze glede investicija u korist grada Pule na iznos od 443.089,50 kn, a što iznosi 7% od ukupne planirane investicijske vrijednosti prema planu investicija iz studije gospodarske opravdanosti ovlaštenika koncesije, s rokom važenja do šest mjeseci po završetku planiranog investicijskog ciklusa, a koja garancije je bezuvjetna, bez prigovora i naplativa na prvi poziv (stavak 1.). Ako ovlaštenik koncesije ne dostavi garanciju iz stavka 1. ove točke i lokacijske dozvole iz točke II. ove Odluke, neće se sklopiti ugovor o koncesiji iz točke VIII. ove Odluke, a ovlaštenik koncesije gubi sva prava utvrđena ovom Odlukom.

9. Tužitelj niti ne osporava da u roku od dvije godine od donošenja naprijed navedene Odluke o davanju koncesije nije ishodio bankarsku garanciju, ali smatra da obveza ishođenja bankarske garancije nastaje tek nakon izvršnosti lokacijske dozvole pa da navedeni rok nije niti počeo teći. Međutim, po ocjeni ovog Suda odredbom članka 18a stavka 3. Uredbe propisan je krajnji rok u kojem su davatelj koncesije i ovlaštenik koncesije dužni sklopiti ugovor o koncesiji. Ugovor o koncesiji ne može se sklopiti ukoliko odabrani ponuditelj u propisanom roku od dvije godine od odluke o odabiru ponuditelja, odnosno odluke o dodjeli koncesije ne ishodi bankarsku garanciju pa je osnovano zaključio prvostupanjski sud kao i javnopravna tijela da je protekom roka od dvije godine od donošenja Odluke o davanju koncesije od 1. listopada 2012. došlo do nemogućnosti izvršavanja iste sklapanjem ugovora o koncesiji. Naime, obveza ovlaštenika koncesije je da u roku od dvije godine ishodi lokacijsku dozvolu i bankarsku garanciju jer se u protivnom protekom tog roka ne može sklopiti ugovor o koncesiji. Stoga je osnovano predmetna Odluka o davanju koncesije rješenjem tijela prvog stupnja od 8. kolovoza 2016. oglašena ništavom čiju zakonitost je potvrdio tuženik i prvostupanjski sud jer njeno izvršenje nije pravno ni stvarno moguće.

10. Tvrdnja tužitelja da tijelo prvog stupnja nije postupilo sukladno ranijoj odluci tuženika od 5. svibnja 2016., kojom je poništena ranija odluka Gradskog vijeća grada Pule od 15. travnja 2014., nije osnovana. Ovo iz razloga jer je u toj odluci tuženika navedeno da je krajnji rok za dostavu bankarske garancije 1. listopada 2014., koji u vrijeme donošenja prve odluke od 15. travnja 2014., nije istekao te je dana uputa da ukoliko ovlaštenik koncesije u roku iz naprijed navedene odredbe članka 18 .a Uredbe o davanju koncesije ne dostavi bankarsku garanciju da rješenjem Odluku o davanju koncesije od 1. listopada 2012., treba oglasiti ništavom budući da njeno izvršenje nije pravno ni stvarno moguće.

11. S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovog Suda, prigovori tužitelja izneseni u žalbi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

12. Valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.

U Zagrebu, 30. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić