Poslovni broj: Usž-3483/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice NP iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3408/2024 od 12. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3408/2024 od 12. lipnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/1549, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 23. svibnja 2023., dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/3872, URBROJ: 251- 09-22-1/002-23-2 od 29. ožujka 2023. te je odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka. Prvostupanjskim upravnim rješenjem od 29. ožujka 2023. zamijenjen je zaključak Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: 551-06/19- 013/773, URBROJ: 251-21-21-1/008-19-2 od 9. listopada 2019. na način kako je određeno izrekom tog rješenja.
3. Tužiteljica u pravodobno podnesenoj žalbi osporava presudu upravnog suda u cijelosti iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe u bitnom da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je u obrazloženju osporene presude pogrešno naveo da je tužiteljica pravo na novčanu pomoć stekla temeljem Odluke o novčanoj pomoći za majku odgojiteljicu („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 16/16 i 19/16, dalje: Odluka/16), umjesto ispravno Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18, dalje: Odluka/18), a koja je izmijenjena Odlukom o izmjenama i dopunama odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22, dalje: Odluka/22). Naime, smatra da su Odlukama/16 i Odlukama/18 propisane dvije različite, iako slične, pronatalitetne mjere, a da je Odlukom/22 izmijenjena isključivo Odluka/18. Ističe da ne postoji zakon koji dopušta zadiranje u pravomoćne upravne akte i pravomoćno riješenu upravnu stvar, te da su u konkretnom slučaju mjerodavne materijalno pravne odredbe propisane Zakonom o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09., 110/21., dalje: ZUP), a ne odredbama Odluke/22. Osim toga, prigovara da sud uopće nije obrazložio koja odluka je izmijenjena Odlukom/22, da li Odluka/16 ili Odluka/18. Navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje tužiteljice jer nije proveden test razmjernosti, već je osporena presuda donesena pozivanjem na stavove ovog Suda izražene u presudama posl.br.: Usoz-132/22 od 27. veljače 2023. te Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022., a čime je propuštena primjena načela zakonitosti jer nije suđeno primjenom propisa, već po snazi autoriteta. Ističe da tuženik nije stvarno nadležno drugostupanjsko tijelo budući da Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi kao organski zakon propisuje kao pravni lijek žalbu ministarstvu. Osim toga, smatra da je bez utjecaja pozivanje na provedeni test razmjernosti u objektivnom upravnom sporu budući da tužiteljica u njemu niti nije sudjelovala, a niti su presude ovog Suda objavljene u javnom glasilu pa ne djeluju erga omnes. Ističe da je sud propustio ocijeniti njene prigovore istaknute u tužbi koji se odnose na povredu prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ovo iz razloga jer se mjerom propisanom Odlukom/16 utjecalo ne na zaštitu materinstva, nego se zadiralo u obiteljski i privatni život kroz dugi period u što spada odgoj djeteta, a što predstavlja zasebnu mjeru. Ističe da sud nije cijenio niti prigovor diskriminacije po dobi koja je posljedica toga da se tužiteljici uskraćuje daljnja naknada dok se osobama u usporedivoj situaciji i dalje svaki mjesec naknada plaća i to isključivo ovisno o dobi djeteta, a što čini i povredu članka 14. Konvencije. U svezi s time ukazuje na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u presudi Beeler protiv Švicarske. Također smatra da joj je zadiranjem u pravomoćni upravni akt povrijeđeno pravo vlasništva te legitimni interes, i to nerazmjerno i diskriminatorno. Upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava za koju smatra da se ima primijeniti u konkretnom slučaju. S obzirom da sud nije ocijenio sve prigovore iznijete tijekom prvostupanjskog upravnog spora, ističe da obrazloženje osporene presude nije u skladu s odredbom članka 119. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima. Navodi da je sud u osporenoj presudi odlučivao o prigovorima koje ona nikad tijekom spora nije isticala. Naime, prigovarala je da rješenje tuženika uopće ne sadrži potpis, a ne da li je gradonačelnik ovlaštena osoba za potpisivanje rješenja tuženika jer tuženik ionako ne može biti potpisnik jer nije niti rješavatelj prigovora upućenih gradonačelniku. Smatra da sud ne može svojom odlukom anulirati nepravilnosti učinjene tijekom upravnog postupka ako se radi o postupanju apsolutno nenadležnog tijela, a o čemu je riječ u konkretnom slučaju. Nadalje, prigovara da nije u cijelosti odlučeno o njenom prigovoru koji je isticala u odnosu na neovlašteno postupanje prvostupanjskog upravnog tijela. Naime, treba razlikovati složene upravne stvari od najsloženijih upravnih stvari kakva je zasigurno predmetna upravna stvar. Stoga je sud trebao pribaviti rješenje o rasporedu konkretnog službenika koji je odlučivao o prigovoru kako bi se utvrdila njegova ovlast za rješavanje predmetne upravne stvari. Ponavlja i obrazlaže prigovor istaknut ranije tijekom prvostupanjskog spora da je rok propisan odredbom članka 6. Odluke/22 prekluzivne naravi. Smatra da je sud u osporenoj presudi navedeni prigovor otklonio temeljem proizvoljnih i arbitrarnih razloga glede kojih tužiteljica u nastavku žalbe iznosi svoje tumačenje. U tom smislu upućuje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske. Zaključuje da je sud trebao oglasiti ništavim osporena rješenja budući da u konkretnom slučaju ne postoji zahtjev stranke, a prestalo je i ovlaštenje tijela temeljem zakona da pokrene upravni postupak po službenoj dužnosti i donese osporena rješenja s obzirom da je ta ovlast prestala 1. siječnja 2023. Smatra da je povrijeđeno pravo jednakosti oružja time što je sud odbio dokazne prijedloge tužiteljice, naročito njeno saslušanje. Prigovara da osporenom presudom nije odlučeno u cijelosti o postavljenom tužbenom zahtjevu, već tek o jednom dijelu zahtjeva. S obzirom da je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev, nezakonita je i odluka o trošku upravnog spora. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno riješiti upravnu stvar na način da se usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku. Potražuje trošak sastava žalbe uvećano za trošak PDV-a te zakonskih zateznih kamata.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.
7. Pri tome je sud, suprotno žalbenom navodu, odluku donio temeljem ocjene pravno relevantnih procesnih i materijalnih prigovora tužiteljice istaknutih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Naime, sud nije dužan obrazlagati i otklanjati svaki navod tužiteljice, već isključivo one pravno relevantne, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Stoga je i obrazloženje osporene presude u cijelosti sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS).
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tijela prvog stupnja od 29. ožujka 2023. zamijenjen zaključak Grada Zagreba, Ureda za demografiju od 9. listopada 2019. na temelju odredbe članka 6. Odluke/22 na način kako je to propisano odredbom članka 3. i 4. navedene Odluke/22 kojom su izmijenjene odredbe članka 5. i 7. Odluke/18 sve detaljno navedeno u izreci i obrazloženju rješenja tijela prvog stupnja. Rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice podnesen protiv rješenja tijela prvog stupnja, a što je potvrđeno osporenom presudom.
9. Ovaj Sud ističe kako je točan navod tužiteljice da je prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude greškom naveo da je tužiteljica pravo na novčanu pomoć stekla temeljem Odluke/16, umjesto ispravno Odluke/18. Međutim radi se o omašci koja ne bi dovela do drugačije odluke s obzirom da je u konkretnom slučaju mjerodavna primjena odredaba Odluke/22 budući da su osporena upravna rješenja donesena temeljem Odluke/22, a što je prvostupanjski sud, nesporno, pravilno utvrdio.
10. Navedena Odluka/22, kao mjerodavni pravni propis u konkretnom slučaju, bila je predmetnom ocjene zakonitosti te su presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz- 143/2022-91 od 27. veljače 2023. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22, a koju presudu je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje poslovni broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.), a koja odluka je objavljena u službenom glasilu Republike Hrvatske, dok su presude ovog Suda, donesene u objektivnom sporu, dostupne na javnoj internetskoj stranici ovog Suda i obvezne su za sve sukladno članku 10. stavku 2. ZUS-a.
11. Tužiteljica smatra da je ovdje sporna stvarna nadležnost tuženika budući da je on kao čelnik tijela izvršno tijelo, a ne službena osoba i koji kao takav nije ovlašten postupati, odnosno rješavati u upravnom postupku.
12. Odredbom članka 10. Odluke/22 propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od osam dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnoga tijela. Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna. Nadležnost gradonačelnika Grada Zagreba, proizlazi i iz svojstva izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, koje nadzire rad tijela uprave prema članku 48. stavku 1. točki 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine 33/01., 60/01., 129/05., 36/09., 36/09., 109/07., 125/08., 150/11., 144/12., 123/17., 98/19.), u ovom slučaju kao drugostupanjsko tijelo, koje je općim aktom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave ovlašteno kontrolirati zakonitost rada tijela uprave u predmetnim slučajevima.
13. Ovaj Sud ističe da je odredba članka 10. Odluke/22 bila predmetom ocjene zakonitosti u objektivnom upravnom sporu. Presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz- 254/2023-7 od 19. prosinca 2023. zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti naprijed navedenog članka 10. Odluke/22 su odbijeni.
14. U navedenoj presudi ovaj Sud je ocijenio, uzimajući pritom u obzir odredbe ZUS-a, da time što je odredbom članka 10. Odluke/22 propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije te da pravni lijek iz te odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske te da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu ovom Sudu, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Stoga da je u konkretnom slučaju, zakonom propisanom mogućnošću pokretanja upravnog spora protiv pojedinačnog upravnog akta, osigurana sudska kontrola takvih pojedinačnih upravnih akata zbog čega zahtjev i prijedlog nisu osnovani (točke 17. i 20.).
14.1. Izražavajući naprijed navedeno shvaćanje ovaj Sud je imao u vidu i izraženo stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke U-I-2911/2017 od 5. veljače 2019. (točka 18. i 19. presude).
15. Također neosnovano tužiteljica smatra da rješenje tuženika ne sadrži potpis budući da je u konkretnom slučaju kao osoba koja je donijela rješenje naznačen Gradonačelnik Grada Zagreba koji je rješenje i potpisao, a što je u skladu s odredbom članka 98. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) koja definira sadržaj rješenja, u vezi sa Odlukom/18 kojom je gradonačelnik izričito ovlašten za rješavanje o ovom sui generis prigovoru.
16. Nadalje, suprotno navodu tužiteljice, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud u cijelosti pravilno otklonio prigovor tužiteljice kojim osporava nadležnost osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje. To stoga jer je sud nakon što je izvršio uvid u Pravilnik o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 13/22. i 31/22., dalje: Pravilnik) utvrdio da je rješenje donijela i potpisala ovlaštena službena osoba. Naime, odredbom članka 5. podtočka 2.2.1. Pravilnika propisano je da se u Odsjeku za pronatalitetnu politiku, obavljaju, između ostalog, poslovi rješavanja u upravnim stvarima vezano uz ostvarenje novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Prema Sistematizaciji radnih mjesta u uredu, koja je prilog navedenom Pravilniku u opis poslova višeg stručnog savjetnika za pronatalitetnu politiku spadaju i poslovi rješavanja u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja.
17. Pravilno prvostupanjski sud, otklanjajući prigovor tužiteljice o pravnoj prirodi roka propisanog odredbom članka 6. Odluke/22, obrazlaže da iz smisla navedene odredbe ne proizlazi da bi se radilo o prekluzivnom roku nakon kojeg prestaje ovlast nadležnog tijela za primjenu Odluke/22. Ovo iz razloga jer se, po ocjeni ovog Suda, radi o procesnom instruktivnom roku istekom kojeg ne prestaje pravo nadležnog tijela za donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22. Osim toga, ovaj Sud ističe da je rješenjem ovog Suda poslovni broj: Usoz-143/2022-15 od 12. prosinca 2022. obustavljeno izvršenje Odluke/22 koja obustava izvršenja nastupa danom donošenja rješenja i traje do donošenja odluke ovog Suda u postupku ocjene zakonitosti tog općeg akta, koji je, kao što je već navedeno ocjenjen zakonitim presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. Stoga za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno tijelo nije smjelo po njoj postupati. Odluke na koje se poziva tužiteljica u žalbi nisu usporedive ni primjenjive u konkretnom slučaju.
18. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze, ovaj Sud upućuje na odredbu članka 49. stavak 3. ZUS-a prema kojoj sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi. Osnovano je prvostupanjski sud odbio predložene dokazne prijedloge tužiteljice budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, a što uključuje i dokumentaciju u spisu tuženika. To stoga jer je u konkretnom slučaju u upravnom postupku pravo stanje stvari utvrđeno temeljem službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te su i po ocjeni ovog Suda, odlučne činjenice dostatno utvrđene temeljem podataka u sudskom spisu te spisu tuženika bez potrebe provođenja predloženih dokaza.
19. Neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici, samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja (načelo jednakosti oružja), a na koje tužiteljica upire u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, naročito održavanjem ročišta dana 11. lipnja 2025., imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti upravnom sporu. Naime, imajući na umu dokaznu dokumentaciju spisa predmeta iz koje nedvojbeno proizlazi osnovanost tvrdnji tuženika, to je prvostupanjski sud zakonito odbio dokazne prijedloge tužiteljice.
20. U odnosu na prigovor tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na nepovredivost vlasništva kao i da je povrijeđeno načelo legitimnog očekivanja te da nije proveden test razmjernosti, ističe se da je već u presudi ovog Suda poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022. ovaj Sud utvrdio da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valja imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. Sud nije našao da bi donošenjem nove Odluke/22 skraćivanje novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. do 56.). Stoga ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore tužiteljice istaknute u tom smislu, dok odluke Europskog suda za ljudska prava, USRH te Suda Europske unije na koje se tužiteljica paušalno poziva nisu od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari.
21. Ovaj Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor tužiteljice u pogledu diskriminacije na osnovi dobi djeteta, s obzirom da je članak 7. Odluke/18, odnosno članak 4. Odluke/22, kojim je propisano da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina, ocijenjen ustavnopravno prihvatljivim, kako je pojašnjeno u ranijim točkama ovosudne presude. S tim u vezi, neosnovano se tužiteljica poziva na odluku u predmetu Beeler protiv Švicarske. Naime, u toj odluci je sud utvrdio da je ukidanje mirovine za udovce bilo diskriminatorno jer su udovice u usporedivoj situaciji i dalje imale to pravo, što ovdje nije slučaj, niti se može usporediti jer se Odluka/22 primjenjuje jednako na sve korisnike kojima su prestali uvjeti propisani tom odlukom.
22. Vezano za odredbu članka 6. Odluke/22, valja istaknuti da je ovaj Sud u presudi Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023., zakonitost odredbi Odluke/22 razmatrao u povodu prijedloga zasnovanih na prigovorima koje tužiteljica ističe i u ovom postupku, pri čemu valja ukazati na odredbe članka 10. stavka 2. ZUS-a kojim je propisano da je pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna za sve. Odlukom/22, koju su zakonitom i ustavnopravno prihvatljivom ocijenili ovaj Sud, a tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, Grad Zagreb je na drugačiji način riješio uvjete i način dodjele novčane pomoći za roditelje odgojitelje, slijedom čega ima pravo pojedinačnim aktima odrediti trajanje novčane pomoći i njenu visinu u skladu s pravilima uspostavljenima novom odlukom.
23. Zaključno, u odnosu na prigovor tužiteljice da sud nije riješio o svim tužbenim zahtjevima, ovaj Sud napominje da je prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi, npr. odluke poslovni broj: Usž-2022/2015, Usž-599/2015 i dr., izraženo shvaćanje da sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva i nije vezan procesnopravnim kvalifikacijama tužbenog zahtjeva. Naime, ovlast odnosno obveze upravnog suda prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu propisane su kogentnim odredbama članaka 116. i 117. ZUS-a.
24. S obzirom da tužiteljica ni ostalim prigovorima kojima iznosi svoje tumačenje pravnih propisa nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske presude, pri čemu ovaj Sud ne nalazi niti konvencijske povrede tužiteljičinih prava na koje upire u žalbi, a kako u konkretnom slučaju ne postoje niti razlozi propisani odredbom članka 128. ZUP-a, to nema mjesta usvajanju predmetne žalbe.
25. Kako tužiteljica nije uspjela u upravnom sporu, osnovano je pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora. U kontekstu iste zakonske odredbe nije osnovan niti njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
26. Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. i odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 30. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
