REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Gr 1-405/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu mr. sc. Igoru Periši, u pravnoj stvari tužitelja HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o sukobu nadležnosti između Općinskog suda u Zadru, koji se oglasio mjesno nenadležnim rješenjem poslovni broj P- 1754/2021 od 7. ožujka 2025. i Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koji je taj sukob izazvao dopisom poslovni broj P-6394/2025-15 od 23. listopada 2025., 30. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
Za postupanje u ovom predmetu nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Zadru oglasio se rješenjem poslovni broj P-1754/2021 od 7. ožujka 2025. mjesno nenadležnim te je predmet po pravomoćnosti rješenja ustupio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. U rješenju je naveo da su „stranke u čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je nesporno Grad Zagreb, tako je u konkretnom slučaju za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.“
2. Općinski građanski sud u Zagrebu izazvao je dopisom poslovni broj P-6394/2025- 15 od 23. listopada 2025. sukob nadležnosti, navodeći da se o odredbi čl. 13. Ugovora o kreditu (prorogacijska klauzula) nije pregovaralo i to „tim više što je odredba sastavni dio tipskog ugovora tužitelja, na čiji sadržaj tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u [adresa], kraj činjenice da je sjedište ureda njegovog punomoćnika (odvjetnika) u [adresa], što bi, budući da tuženik ima prebivalište u [adresa], odnosno na području Općinskog suda u Kutini, a da njegov izabrani punomoćnik ima ured čije je sjedište u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.“. Slijedom navedenog, predlaže da se za suđenje u ovom parničnom predmetu odredi Općinski sud u Zadru, a podredno predlaže se da se za suđenje odredi Općinski sud u Kutini kao sud na kojem tužitelj ima prebivalište.
3. Za postupanje u ovom predmetu stvarno i mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.
4. Prema odredbi članka 70. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Stavkom 2. istog članka propisano da ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu nadležna dva ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova, dok je stavkom 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.
5. Načelno ocjenjujući, sporazumom o mjesnoj nadležnosti iz potrošačkog ugovora nužno se ne isključuje niti se po njemu samom nužno otežava potrošaču pravo na ostvarivanje prava iz takvog ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, posebno ne u okolnostima kakve su u konkretnom slučaju, odnosno kada je ugovorena nadležnost u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP određena po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženicu. Suprotno navodima predmetnog prijedloga, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može se, sama po sebi, smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, kao ni članka 53. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
6. Slijedeći praksu Suda Europske unije, Vrhovni sud Republike Hrvatske u okviru nadležnosti iz članka 23. ZPP ocjenjuje da ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost može eventualno biti nepoštena kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava dodijeljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Odredba ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva nadležnost isključuje mogućnost sudjelovanja potrošača u postupku i isticanja prava koja ima na temelju spomenute Direktive. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača tek u situaciji kada bi sud pred kojim bi se vodio postupak bio previše udaljen od njegova prebivališta pa mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak (tako i Sud EU u predmetu Aqua Med sp. z.o.o., broj C- 266/2018, ECLI:EU:C:2019:28, od 3. travnja 2019.). Valja napomenuti da su, prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda RH (primjerice, Rev-245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.
7. U okolnostima konkretnog slučaja za suđenje u ovoj pravnoj stvari nije određena isključiva mjesna nadležnost, pa su stranke imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika i valjano su se o tome sporazumjele pri čemu valja naglasiti da se tužbenim zahtjevom i ne traži utvrđenje ništetnosti prorogacijske klauzule niti je ona do sada tijekom postupka utvrđena ništetnom.
8. S druge strane, zaključak Suda koji je izazvao sukob nadležnosti o tome da udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) i njegova punomoćnika ([adresa]) do suda na čijem je području ([adresa]) ugovorena nadležnost izaziva „znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu“ nije uvjerljiv. To posebno zbog toga što tužitelj nije tužbu podnio osobno niti radnje u postupku poduzima osobno, već ga u postupku još od podnošenja tužbe zastupa kvalificirani punomoćnik, a kvalificiranog punomoćnika tužitelj može angažirati i ovlastiti na postupanje kako na području grada [adresa], tako i na području grada [adresa] jer za tu radnju nije nužno osobno pristupanje uredu odvjetnika. Osim toga, sud pred kojim se vodi postupak, u slučaju potrebe, ima na raspolaganju i ovlaštenja iz članka 224. i 225. ZPP, odnosno mogućnost određivanja izvođenja pojedinih dokaza u postupku pred zamoljenim sucem, a što je u skladu s načelom ekonomičnosti (članak 10. ZPP) na kojem se, među ostalim načelima, temelji domaći građanski parnični postupak. U tom smislu trošak kojeg tužitelj kao stranka ima za ovlašćivanje odvjetnika u [adresa] u odnosu na ovlašćivanje odvjetnika kao punomoćnika u [adresa] nije takav da bi odvratio tužitelja od pristupa sudu kroz podnošenje tužbe, pravnog lijeka ili bilo kakvih prigovora jer svi odvjetnici u Republici Hrvatskoj troškove odvjetničkih usluga odmjeravaju na temelju iste tarife na čiju primjenu inače upućuje odredba članka 155. stavaka 2. ZPP.
9. Ovaj sud također napominje da iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužitelj tijekom postupka isticao druge činjenične okolnosti koje bi zbog prorogacijske klauzule za njega bile nepovoljne i koje bi ga odvraćale od traženja pravne zaštite po osnovi ništetnosti potrošačkog ugovora ili njegovih pojedinih odredaba.
10. U takvim okolnostima, kod činjenice da su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika odredbom koja u kontradiktornom postupku nije utvrđena ništetnom niti se o ništetnosti te odredbe vodi postupak, kao i uz nepostojanje okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi nadležnost suda koji je izazvao sukob nadležnosti opravdano odvratio tužitelja od upuštanja u postupak, ovaj sud je na temelju odredbi članka 23. stavka 1. u vezi s člankom 70. stavkom 1. ZPP ocijenio da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu s obzirom na to da tuženik ima sjedište u [adresa], što je na području mjesne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Slično pravno shvaćanje ovaj sud je već zauzeo u rješenjima poslovni broj Gr1-40/2022-2 od 17. veljače 2023., Gr1-225/2024- 2 od 6. kolovoza 2025. i Gr1-171/2025 od 6. lipnja 2025.
11. Zato je na temelju odredbe čl. 23. st. 1. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 30. listopada 2025.
Sudac:
mr. sc. Igor Periša
