REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-440/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IL, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-799/2024-3 od 20. ožujka 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-529/2021-25 od 17. studenoga 2023., na sjednici održanoj 29. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-799/2024-3 od 20. ožujka 2024. u dijelu pod točkom II. izreke, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-529/2021-25 od 17. studenoga 2023. (točka I.III., I.IV. i III. izreke) i u tom dijelu predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.2. i čl.6. Ugovora o kreditu broj: 3206794644, broj kreditne parije: 7103171275 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika davatelja kredita od dana 2 lipnja 2006., a koje glase:

2.1.“ ... promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....

2.2. „ ... po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, koja je promjenjiva, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša...“ 6.2.“Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ... iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

II. Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj: 3206794644, broj kreditne parije: 7103171275 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika davatelja kredita od dana 02.06.2006. godine kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a koje glase:

u odredbi čl.1.1.: „ … u kunskoj protuvrijednosti .... CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke...”,

u odredbi čl. 1.2. koja glasi:

„... uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama....“,

u odredbi čl.2.:

„... sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

u odredbi čl.6.:

„Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 192,15 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja...“

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u odredbi čl. 2.3. Ugovora o kreditu broj: 3206794644, broj kreditne parije: 7103171275 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika davatelja kredita od dana 2. lipnja 2006. godine, a koja glasi:

« Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.»,

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473 da tužiteljici IL, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime jednokratne naknade isplati iznos od 78,91 EUR/594,58 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 13. lipnja 2006. do isplate po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena., te od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. e po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, da tužiteljici IL, OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenog tečaja isplati iznos od 124,02 EUR /934,50 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 0,84 EUR/6,32 kn od 12. listopada 2008 . do isplate

na iznos od 2,81 EUR/21,19 kn od 12. studenog 2008. do isplate

na iznos od 5,72 EUR/43,13 kn od 12. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 7,81 EUR/58,81 kn od 12. veljače 2009. do isplate

na iznos od 9,24 EUR/69,65 kn od 12. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 5,17 EUR/38,92 kn od 12. travnja 2009. do isplate

na iznos od 5,76 EUR/43,37 kn od 12. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 3,83 EUR/28,84 kn od 12. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 4,60 EUR/34,66 kn od 12. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 2,61 EUR/19,64 kn od 12. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 4,45 EUR/ 33,54 kn od 12. rujna 2009. do isplate

na iznos od 2,88 EUR/21,69 kn od 12. listopada 2009. do isplate

na iznos od 3,94 EUR/29,71 kn od 12. studenog 2009. do isplate

na iznos od 3,58 EUR/27,00 kn od 12. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 6,84 EUR/51,57 kn od 12. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 8,40 EUR/63,29 kn od 12. veljače 2010. do isplate

na iznos od 7,92 EUR/59,71 kn od 12. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 10,38 EUR/78,22 kn od 12. travnja 2010. do isplate

na iznos od 12,75 EUR/96,03 kn od 12. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 14,48 EUR/109,21 kn od 12. lipnja 2010. do isplate

po kamatnoj stopi primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, da tužiteljici IL, OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćene kamate isplati iznos od 384,72 kn / 51,06 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 11,76 kn/ 1,56 € od 12.11.2007. do isplate

na iznos od 11,43 kn/ 1,52 € od 12.12.2007. do isplate

na iznos od 11,10 kn/ 1,47 € od 12.01.2008. do isplate

na iznos od 10,78 kn/ 1,43 € od 12.02.2008. do isplate

na iznos od 19,41 kn/ 2,58 € od 12.03.2008. do isplate

na iznos od 18,76 kn/ 2,49 € od 12.04.2008. do isplate

na iznos od 18,15 kn/ 2,41 € od 12.05.2008. do isplate

na iznos od 17,50 kn/ 2,32 € od 12.06.2008. do isplate

na iznos od 16,84 kn/ 2,24 € od 12.07.2008. do isplate

na iznos od 16,19 kn/ 2,15 € od 12.08.2008. do isplate

na iznos od 15,54 kn/ 2,06 € od 12.09.2008. do isplate

na iznos od 14,93 kn/ 1,98 € od 12.10.2008. do isplate

na iznos od 14,28 kn/ 1,90 € od 12.11.2008. do isplate

na iznos od 13,62 kn/ 1,81 € od 12.12.2008. do isplate

na iznos od 12,92 kn/ 1,71 € od 12.01.2009. do isplate

na iznos od 12,22 kn/ 1,62 € od 12.02.2009. do isplate

na iznos od 11,52 kn/ 1,53 € od 12.03.2009. do isplate

na iznos od 10,87 kn/ 1,44 € od 12.04.2009. do isplate

na iznos od 10,17 kn/ 1,35 € od 12.05.2009. do isplate

na iznos od 9,47 kn/ 1,26 € od 12.06.2009. do isplate

na iznos od 8,77 kn/ 1,16 € od 12.07.2009. do isplate

na iznos od 16,19 kn/ 2,15 € od 12.08.2009. do isplate

na iznos od 14,79 kn/ 1,96 € od 12.09.2009. do isplate

na iznos od 13,34 kn/ 1,77 € od 12.10.2009. do isplate

na iznos od 11,90 kn/ 1,58 € od 12.11.2009. do isplate

na iznos od 10,50 kn/ 1,39 € od 12.12.2009. do isplate

na iznos od 9,00 kn/ 1,19 € od 12.01.2010. do isplate

na iznos od 7,51 kn/ 1,00 € od 12.02.2010. do isplate

na iznos od 6,07 kn/ 0,81 € od 12.03.2010. do isplate

na iznos od 4,57 kn/ 0,61 € od 12.04.2010. do isplate

na iznos od 3,08 kn/ 0,41 € od 12.05.2010. do isplate

na iznos od 1,54 kn/ 0,20 € od 12.06.2010. do isplate

po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015. godine, te od 01.08.2015. godine pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na svaki mjesečni iznos pretplate, sve u roku od 15 dana."

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa od 521,52 EUR/3.929,41 kune sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška. V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-529/2021-25 od 17. studenoga 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I.I., I.II., I.V. i V. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao osnovana, djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-529/2021-25 od 17. studenoga 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I.III., I.IV. i III. izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u odredbi čl. 2.3. Ugovora o kreditu broj: 3206794644, broj kreditne parije: 7103171275 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika davatelja kredita od dana 2. lipnja 2006. godine, a koja glasi:«Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.», pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473 da tužiteljici IL, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime jednokratne naknade isplati iznos od 78,91 EUR/594,58 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 13. lipnja 2006. do isplate po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena., te od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. e po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

2. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Odbacuje se žalba tuženika protiv točke IV. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola broj P-529/2021-25 od 17. studenoga 2023. kao nedopuštena.“.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-3750/2024-2 od 27. studenoga 2024., dopustio tužiteljici podnošenje revizije protiv točke II. drugostupanjske presude kojom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I.III., I.IV. i III. izreke u odnosu na pitanje:

„Protivi li se čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) odluka suda kojom je odbijeno utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita, kao i kojom je odbijen kondemnatorni zahtjev tužitelja za povratom naplaćenog iznosa, samo na temelju toga jer da je tužiteljica bila svjesna da takvu naplatu treba platiti te da je na to pristala, a bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tužiteljica je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tužiteljica predlaže drugostupanjsku presudu preinačiti podredno ukinuti. Tužiteljica potražuje troškove revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana presuda povodom revizije ispitana je u skladu s čl. 391. st. 3. ZPP-a, samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.

8. Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice, za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita i zahtjev za povratom naplaćenog iznosa temeljem te odredbe.

9. Uz utvrđenje: da je tužiteljica kod tuženika podigla kredit za kupnju osobnog automobila za osobne svrhe, pri čemu joj u odnosu na spornu naknadu za naplatu obrade kredita u banci nije ništa posebno objašnjeno, u smislu da bi joj se objasnilo na što se odnosi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita „za koju joj se čini da je iznosila 1% kredita“ te sve što su joj rekli jest da je riječ o standardnom trošku koji mora platiti ukoliko želi kredit, te da je tužiteljica pročitala ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisala i znala da mora platiti naknadu za odobrenje kredita i da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to usluge naplatio, odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita - prvostupanjski sud zaključuje da je odredba čl. 2.3. Ugovora o kreditu od 2. lipnja 2006. ništetna, jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna čl. 3. Direktive 93/13) slijedom čega prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti te odredbe kao i zahtjev za isplatom naplaćene naknade od 594,58 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2006.

10. Međutim, suprotno navedenom zaključku prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud zaključuje, da navedena odredba kojom se tužiteljica obvezuje platiti naknadu za obradu kredita nije ništetna niti je protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer da je tužiteljica „bila svjesna da treba platiti naknadu za obradu kredita, a to je i uobičajena praksa poslovanja banaka s čime je tužiteljica bila upoznata i na to je pristala“.

11. Tužiteljica u reviziji osporava navedeni zaključak drugostupanjskoga suda, koji se temelji samo na tome da je tužiteljica bila svjesna da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita. Navedeno stoga, što: odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve kriterije i pojašnjenja iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada ugovorena te je stoga takva odredba nejasna i nerazumljiva; da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; tuženik nije tužiteljici prezentirao koje točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti joj je objasnio strukturu tih troškova te zašto je iznos te naknade u izravnoj vezi s iznosom kredita koji se traži.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP- a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Sud je u pojedinačnom postupku kojim potrošač zahtjeva restituciju zbog nepoštenih ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi, a kako je to već i navedeno da je kredit bio unaprijed formuliran od strane banke i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o obradi zahtjeva. Zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. ZZP-a (prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koje predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući u vidu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

15. Prema shvaćanju ovoga suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostaloga, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pružanih usluga, a što drugostupanjski sud u svome obrazloženju ne navodi.

16. Iz utvrđenja pravostupanjskog suda bi proizlazilo da je tužiteljica samo informirana o vezi plaćanja naknade, ali nije bila informirana o razlozima koje opravdavaju plaćanje takve naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti bi joj bez takve naknade kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što bi moglo upućivati na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o vezi plaćanja naknade i da je mogla zaključiti o njezinoj visini ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca kredita.

17. Kod ocijene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa bi shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, moglo bi se zaključiti da banka u tim zakonskim interesima potrošača nije vodila računa, ali o čemu drugostupanjska odluka također nema razloga.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita i odobravanje kredita, već ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svoga prava (zahtjev za kredit ili sadržaj ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor, koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja ugovora koje su opće poznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako i u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv više tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome.

21. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle, naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

22. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koju je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne) može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imale objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog neprihvaćanja ili prihvaćanja, što je sve moglo prouzročiti značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

23. Nadalje, navodi se da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači nužno samo po sebi da je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri potrošač obavješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kada se ima na umu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kada tužiteljica na sadržaj sporne odredbe nije mogla utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je, sud dužan u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača utvrditi, između ostaloga, je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje i neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

24. Ovaj sud je u svojoj odluci Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03…

Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.).“.

25. Ovom odlukom reafirmira se gore navedeno pravno shvaćanje.

26. Kako se pobijana presuda temelji na pravnom shvaćanju koje odstupa od pravnog shvaćanja iznijetog u odgovoru na postavljeno pitanje, temeljem odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

27. O troškovima povodom revizije odlučeno je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

Zagreb, 29. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić