REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-541/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirna Bokun Vlašić protiv tuženika GO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici David Salaj i Biserka Radolović odvjetnici u Puli, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1929/2019-2 od 9. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-901/2017 od 4. veljače 2019., na sjednici održanoj 29. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1929/2019-2 od 9. srpnja 2020. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-901/2017 od 4. veljače 2019. utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica nekretnine, upisane kao kč. br. [katastarska čestica] u naravi vrt, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je ovlaštena temeljem te presude, a nakon pravomoćnosti, izvršiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola što je tuženik dužan trpjeti (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.125,00 kuna (točka II. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka III. izreke).

2. Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1929/2019-2 od 9. srpnja 2020. odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2572/2020-2 od 15. rujna 2021. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnih pitanja:

„1. Da li je strani državljanin sposoban dosjelošću stjecati pravo vlasništva na nekretnini u Republici Hrvatskoj u razdoblju do 1. veljače 2009., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 146/08), dakle, da li je strani državljanin u razdoblju od 1992. do 1. veljače 2009. mogao ispuniti zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno može li se takav strani državljanin koji zna da ne može steći pravo vlasništva, pa sudjeluje u zaključenju pravnih poslova o stjecanju prava vlasništva u korist treće osobe, smatrati poštenim posjednikom nekretnine i to kakvoće posjedovanja zakonom određene kao nužne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću?

2. Moraju li sudovi u svojoj presudi navesti utvrđenja i razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, u konkretnom slučaju s osnove dosjelosti, ili u suprotnom čine (apsolutno) bitnu povredu zbog koje se presuda ne može ispitati, odnosno smije li drugostupanjski sud odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu bez da se u obrazloženju očituje na žalbu i žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja za donošenje zakonite i pravilne odluke?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da se nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnoga troška tuženiku. Tuženik potražuje troškove sastava revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Povodom revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem stjecanja prava vlasništva dosjelošću, od strane tužiteljice, nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te ishođenje uknjižbe vlasništva u njenu korist a na teret tuženika (koji je nekretninu stekao i uknjižio se kao vlasnik na temelju kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 2016.).

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno: da je MO kao prodavatelj zaključio sa UO kao kupcem ugovor o kupoprodaji nekretnine 21. rujna 1992. i to nekretnine kč. br. [katastarska čestica] u naravi štala i magazin površine 120m2; da je ugovorom o prodaji nekretnine od 1. lipnja 1994. UO kao prodavatelj zaključila ugovor sa tvrtkom La Seta d.o.o. [adresa] zastupanoj po direktorici UO, a predmet kupoprodaje je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; da je prodavatelj MO predao u vlasništvo kupcu UO kuću prizemnicu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a na korištenje i vrt na kč. br. [katastarska čestica]; da tužiteljica početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kao talijanski državljanin nije mogla steći pravo vlasništva na nekretninama, pa je iste kupila putem UO, a zatim je i formalno kupila nekretninu od UO; da iz zapisnika o primopredaji od 6. veljače 1993. proizlazi da se sporna kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] daje na korištenje tužiteljici; da je 25. srpnja 2016. MO zaključio i kupoprodajni ugovor za predmetnu česticu sa tuženikom, koji se upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

10. Drugostupanjski sud polazeći od odredbi Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 7/92 - dalje: ZOVO) i to čl. 33. ZOVO- a, kojim je propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stječe upisom u javnu knjigu - nalazi da ta odredba ne rješava pitanje višestrukog otuđenja iste nekretnine pa primjenom Paragrafa 440. bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koji se primjenjuje kod instituta višestrukog otuđenja nekretnine, polazi od toga da u slučaju kada vlasnik zemljišta najprije otuđi nekretninu jednom, a zatim drugom vlasniku vlasnikom postaje onaj koji je prvi tražio uknjižbu. Međutim, nalazi da se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer je tužiteljica u trenutku prodaje nekretnine tuženiku, bila dugi niz godina u posjedu spornog zemljišta, a za što je tuženik kao susjed tužiteljice znao. Stoga, zaključuje da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva i uknjižiti se kao vlasnik u zemljišnim knjigama te uz zaključak da je posjed tužiteljice predmetne nekretnine zakonit i pošten potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je utvrđeno da je tužiteljica stekla vlasništvo sporne kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

11. U reviziji tuženik osnovano ističe da drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tuženika nije iznio ni dostatno i valjano obrazloženje niti ocijenio odlučne navode tuženika.

12. Kao prvo se navodi da se u reviziji neosnovano navodi da iz obrazloženja drugostupanjske presude ne bi bilo jasno o kojoj žalbi tuženika je drugostupanjski sud uopće odlučivao budući da je izrijekom navedeno da je predmet žalbenog postupka žalba koju je „podnio tuženik zastupan po punomoćniku Davidu Salaju“, a dok se žalba koju je tuženik podnio 15. veljače 2019. po punomoćniku Biserki Radolović odvjetnici uopće ne spominje. Naime, iz sadržaja spisa je vidljivo da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćniku Davidu Slaju odvjetniku u Puli, a da je u daljnjem tijeku postupka opunomoćio i Biserku Radolović, također odvjetnicu u Puli. Protiv prvostupanjske presude podnesena je žalba 15. veljače 2019. koja je napisana na memorandumu odvjetnice Biserke Radolović i ista je u uvodnom dijelu žalbe i (samo) navedena kao punomoćnik tuženika, međutim, na dnu tekstualnog dijela žalbe otisnuti su pečati oboje odvjetnika, dakle, i odvjetnika Davida Salaja. Stoga, je jasno o kojoj je žalbi drugostupanjski sud odlučivao, jer je tuženik i podnio samo jednu žalbu po oba punomoćnika.

13. U odnosu na prvo postavljeno pitanje kojim se u bitnome problematizira poštenje posjednika nekretnine u situaciji kada se radi o stranom državljaninu, koji zna da ne može steći pravo vlasništva, pa sudjeluje u zaključenju pravnih poslova o stjecanju prava vlasništva u korist treće osobe, navodi se da odgovor ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. U okolnostima konkretnog slučaja navedena bi činjenica mogla dovesti u pitanje poštenje tužiteljice kao posjednice predmetnih nekretnina, ali o čemu drugostupanjski sud ne daje valjane razloge. Drugostupanjski sud je u potpunosti pri odlučivanju zanemario činjenicu (iako ju navodi u obrazloženju) da je tužiteljica strani (talijanski) državljanin.

13.1. Sud u drugostupanjskoj presudi nije dostatno obrazložio niti je u potpunosti odgovorio na tuženikove navode kojima se osporava poštenje posjeda tužiteljice predmetne nekretnine, a što je odlučno za odluku u sporu. Drugostupanjski sud samo paušalno navodi da je posjed tužiteljice „pošten jer tužiteljica nije imala razlog sumnjati u svoje pravo na posjed“, a da pritom ne obrazlaže iz kojega razloga, a naročito pored nespornih činjenica da je tužiteljica znala da ne može stjecati pravo vlasništva nekretnine na području Republike Hrvatske i da je upravo iz toga razloga predmetne nekretnine kupovala posredstvom UO, koja je bila samo formalno pravno kupac kako to tvrdi i sama tužiteljica. Pritom drugostupanjski sud ne uzima u obzir definiciju poštenja posjeda prema čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV), prema kojoj je posjed pošten ako posjednik u vrijeme kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti slučaja imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali i sukladno definiciji savjesnosti posjeda prema ZOVO-u (s obzirom da je dosjedanje prema obrazloženju drugostupanjske presude započelo u režimu toga zakona) prema kojoj je u smislu odredbe čl. 72. st. 2. posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

14. Nadalje, u pobijanoj presudi o žalbenim razlozima kojima se osporava samostalnost posjeda tužiteljice predmetne nekretnine, osporava sposobnost tužiteljice da stekne vlasništvo dosjelošću, odnosno sposobnosti predmetne nekretnine da bude objektom dosjedanja u korist tužiteljice i isticanje žalbenog razloga postojanja bitne povrede u vezi neobrazlaganja relevantnih činjenica od strane prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud ne navode nikakve razloge dok o žalbenom razlogu osporavanja zaključaka prvostupanjskog suda o nepoštenju tuženika pri stjecanju nekretnine i primjenu načela postupanja s povjerenjem u zemljišne knjige, drugostupanjski sud ne daje u obrazloženju pobijane odluke dostatne razloge.

15. Odgovor na drugo postavljeno pitanje proizlazi iz odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj u obrazloženju presude odnosno rješenja, drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju, s obzirom na predmet spora, izloženi žalbeni navodi tuženika kojima osporava zaključke i pravna shvaćanja prvostupanjskog suda od odlučnog su značaja za ishod spornog odnosa između stranaka.

16. Dakle, u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a (jer je navedeni propust drugostupanjskog suda bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude).

17. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. alineja 1. ZPP- a, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovoga rješenja.

18. O troškovima povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

Zagreb, 29. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić