Poslovni broj: Usž-2923/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Marija Vuletić, odvjetnica u Splitu, Ivana Gundulića 26a, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 3361/2023-9 od 2. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3361/2023-9 od 2. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/23-01/43, urbroj: 513-04-23-2 od 20. listopada 2023., kojim je djelomično odbijena žalba tužitelja i potvrđeno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Split, Službe za nadzor, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, klasa: UP/I-471-03/22-01/1, urbroj: 513-07-17-22-12 od 22. prosinca 2022. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje obveze plaćanja poreza na dohodak za 2016. (točka I. izreke). U točki II. Izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u odredbi članka 66. stavka 1. Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužitelj u bitnom opisuje kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, a pri tome navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da prvostupanjska presuda nije zakonita. Prije svega upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da je i dalje sporno jesu li primici ostvareni u 2016. iz inozemstva oporezivi dohodak u smislu mjerodavnih zakonskih odredbi, je li nastupila zastara utvrđenja porezne obveze za 2016. te je li porezni nadzor bilo dopušteno provesti u smislu članka 117. stavak 2. Općeg poreznog zakona, koja propisuje da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđenje poreza. S time u vezi dodaje da je u predmetnom slučaju rok zastare počeo teći 1. siječnja 2018., što znači da se porezni nadzor nije mogao provesti nakon 1. siječnja 2021., tek dana 23. ožujka 2022. donijeti obavijest o poreznom nadzoru, koja prema mišljenju tužitelja ne sadrži sve propisane elemente u skladu s odredbom članka 120. stavak 3. Općeg poreznog zakona.

Nadalje u žalbi tužitelj daje osvrt i na sadržaj ugovora o pozajmici sklopljenog 1. prosinca 2016. Dodaje da nije jasno zbog čega nije sud prihvatio da se radi o pozajmici, već je primitak iz inozemstva tretirao kao drugi dohodak, jer za takav zaključak nije dao jasne i utemeljene razloge. Dodaje da je iz sadržaja navedenog ugovora jasno da se radi o pozajmljenom iznosu koji je tužitelj dužan vratiti do kraja 2026. Tužitelj dodaje da izjave koje je s tim u vezi dao tijekom postupka nisu kontradiktorne, kako to zaključuje prvostupanjski sud, a niti je točan zaključak suda da je navedeni ugovor sklopljen s ciljem izbjegavanja plaćanja porezne obveze i drugih javnih davanja.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužitelj u žalbi traži naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

U žalbenom stadiju postupka i dalje su sporna pitanja jesu li primici koje je tužitelj ostvario u 2016. u navedenoj visini iz inozemstva drugi dohodak te je li nastupila zastara prava na utvrđenje poreze obveze za 2016.

6. Prije svega valja reći da je u predmetnom slučaju propisani šestogodišnji rok zastare počeo teći 1. siječnja 2018. za utvrđenje porezne obveze za 2016., pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da nije nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze za 2016. u smislu odredaba članka 108. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ). Dalje ovaj Sud daje osvrt na pravnu prirodu izvršenih uplata iz inozemstva, prihvaćajući s time u vezi razloge koje je prvostupanjski sud dao u obrazloženju prvostupanjske presude, ocijenivši da je sud svoje zaključke i stajališta valjano i dostatno argumentirao.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj od društva Marcotec Establishement iz Vaduza, Lihtenšajna, primio uplatu u 2016., ukupni iznos od 63.600,00 eura, tj. tri uplate, koje transakcije su naznačene kao "naplata iz inozemstva".

U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj s navedenim društvom kao zajmodavcem sklopio ugovor o zajmu 1. prosinca 2016. Zajmodavac se u članku 1. ugovora obvezao uplatiti zajmoprimcu, tužitelju iznosu od 60.000,00 eura u obliku dugoročnog zajma, odnosno zajam isplatiti u ratama zaključno do 31. ožujka 2017., a prema članku 3. navedenog ugovora zajmoprimac se obvezao zajmodavcu vratiti iznos zajma do 1. prosinca 2026. Također iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj pri uplati navedenih novčanih sredstava koje je zaprimio dostavio banci u Bosni i Hercegovini ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen s pravnom osobom Macrotec, kojim se obvezuje promovirati, nuditi i vršiti prodaju rabljenih i novih brodova Princess motornih jahti, da su ugovorne strane dogovorile iznos provizije koju će tužitelj kao partner primati, a koja će se formirati na temelju ostvarene marže za svaki prodani brod pojedinačno te će se isplaćivati na račun otvoren u Livnu, Bosni i Hercegovini. Također nije sporno da je tužitelj odgovorna osoba u društvu "Princess Yahts Adriatic" d.o.o. sa sjedištem u [adresa], koje je ovlašteni ekskluzivni distributer Princess Yahts motornih jahti i najveći distributer motornih jahti u srednjoj i istočnoj Europi.

8. Nadalje, iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da tužitelj obavlja djelatnost pružanja usluge smještaja te pripremanja i usluge hrane od 27. svibnja 2021. te je vlasnik ili suvlasnik trgovačkih društava u inozemstvu, društva Princess Yahts Adriatc s.r.o. (100%) u Češkoj, društva Macrotec Malta LTD (50%) i društva Princess Yahtcs Adriatic GmbH u Njemačkoj (50%), a za nadziranu 2016. nije podnio godišnju prijavu poreza na dohodak.

9. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju cjelokupnih podataka spisa, prihvatio zaključke i utvrđenja poreznih tijela u vezi pravne prirode izvršenih uplata, jer tužitelj tijekom upravnog spora nije s uspjehom osporio prirodu i opis izvršenih transakcijskih uplata, odnosno nije uspio dokazati da su izvršene uplate pozajmica, tj. zajam, pa je bilo osnove prihvatiti ocjenu poreznih tijela da se radi o oporezivom drugom dohotku.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj, rezident Republike Hrvatske, ostvario dohodak u inozemstvu (inozemni dohodak), na temelju kojeg je osnovano tužitelju utvrđena porezna obveza, primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 177/04., 173/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15. - ZPD), pobliže navedenih u obrazloženju pobijane presude, a koje se ovdje primjenjuju sukladno članku 5. OPZ-a.

11. Dakle, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio zaključke i stajališta poreznih tijela da se u konkretnom slučaju ne radi o isplati zajma, već o oporezivom drugom dohotku, jer za takvu ocjenu postoji uporište u podacima spisa, odnosno utvrđenim činjenicama u zapisniku o poreznom nadzoru te dopunskom zapisniku i njihovim prilozima, a njihov sadržaj je suglasan s ostalim izvedenim pisanim dokazima, kao i sadržajem izvoda iz bankovnih računa. Slijedno tome, prvostupanjski sud je dao valjane i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio ocjenu poreznih tijela u vezi sadržaja sklopljenog ugovora o zajmu, zaključivši da je navedeni ugovor sklopljen s ciljem izbjegavanja plaćanja porezne obveze i drugih javnih davanja, tim više jer odlučne činjenice koje su porezna tijela utvrdila u vezi pravne prirode izvršenih uplata tužitelj nije uspio osporiti. Također je i ovaj Sud ocijenio da je bilo zakonske osnove da se tužitelju utvrdi porezna obveza za 2016. u naznačenom iznosu, kojem tužitelj posebno ni ne prigovara.

12. U osvrtu na žalbene navode vezano uz dopustivost obavljanja poreznog nadzora, valja reći da je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja naveo i obrazložio razloge zbog kojih se u predmetnom slučaju primjenom odredbe članka 117. stavak 3. OPZ-a, iznimno od stavka 2. tog članka Zakona, porezni nadzor mogao obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, jer je riječ o postupku suzbijanja poreznih prijevara u smislu točke 3. primijenjene zakonske odredbe. S obzirom da bi propisani šestogodišnji zastarni rok za utvrđivanje porezne obveze za 2016. nastupio 1. siječnja 2024., jer je počeo teći 1. siječnja 2018., to je sukladno članku 117. stavku 3. točki 3. OPZ-a, porezni nadzor za 2016. bio dopušten, protivno navodu na kojem tužitelj ustraje i u žalbi.

13. Kako tužitelj u žalbi u bitnom ponavlja prigovore koje je isticao i u tužbi te tijekom upravnog postupka, u odnosu na koje su sud i porezna tijela već iscrpno odgovorila, bez potrebe ponavlja svih daljnjih razloga, utvrdivši ih relevantnim i dostatnim za iznesene zaključke i stajališta u obrazloženju pobijane presude, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

14. Slijedom iznesenog, ovaj Sud je utvrdivši da žalbeni razlozi kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

15. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović