Poslovni broj: Usž-3120/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Leo Peruško, odvjetnik u Puli, Dalmatinova 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi naplate posebnog poreza na motorna vozila, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2420/2023-6 od 4. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2420/2023-6 od 4. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-01/21-01/174, urbroj: 513-04- 23-2 od 21. rujna 2023. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, klasa: UP/I-415-02/21-18/111, urbroj: 513- 02-6005/29-21-2 od 11. ožujka 2021. (točka I. izreke). U točki II. Izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno razloga propisanih u odredbi članka 126. stavku 1. Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS). Dalje u žalbi tužitelj opisuje kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku te prije svega upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj porezni obveznik u Republici Hrvatskoj, odnosno da je bio obveznik plaćanja mirovinskog i zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj na temelju radnog odnosa u Republici Hrvatskoj. Protivno tome tužitelj ustraje na tvrdnji da nije porezni obveznik u Republici Hrvatskoj, već je obveznik plaćanja doprinosa u Njemačkoj, gdje plaća i porez. Dodaje da je u prilog tvrdnji da nije porezni obveznik u Republici Hrvatskoj te da nije bio mirovinski i zdravstveno osigurana osoba u Republici Hrvatskoj uz tužbu dostavio dokaz. Navodi da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, klasa: UP/I-411-01/21-08-00013, urbroj: 513-07-18-01-22-3 od 20. svibnja 2022. poništeno rješenje od 11. listopada 2021. te se utvrđuje da tužitelj nije obveznik doprinosa ni obveznik plaćanja doprinosa po osnovi člana uprave/izvršnog direktora trgovačkog društva/likvidatora/upravitelja zadruge u smislu članka 21. stavka 2. Zakona o doprinosima, odnosno članka 37. stavka 2. tog Zakona za 2020. Tužitelj u prilog takvoj tvrdnji uz žalbu dostavlja navedeno rješenje, kao i rješenje za 2019. te zaključuje da sud nije uzeo u obzir da je tim rješenjima utvrđeno da tužitelj nije obveznik plaćanja doprinosa.

Zaključno, tužitelj navodi da je prvostupanjska presuda donesena na temelju pogrešno utvrđenih činjenica, da nije valjano obrazložena, što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje i na povredu Ustava i Europske konvencije. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu, otkloni navedene nedostatke i sam riješi o predmetnoj stvari te tužitelju dosudi nastale troškove postupka. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je rješenjem tuženika od 21. rujna 2023. odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 11. ožujka 2021., kojim je tužitelj obvezan na plaćanje iznosa ostatka posebnog poreza na motorna vozila od 5.733,34 kn, za osobno vozilo marke Peugeot, model 307 SW HI 80kv, 2148ccm njemačkih registarskih oznaka [registarska oznaka], dizelski motor s obujmom cilindra 1997ccm, datum prve registracije 9. travnja 2002. uz pripadajuće kamate u iznosu od 99,20 kn. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju naloženo da plati daljnju kamatu na neplaćeni iznos dospjelog posebnog poreza (glavnice) za razdoblje od dana donošenja tog rješenja do dana uplate duga, kao i da će se utvrđeni iznos posebnog poreza i zatezne kamate prisilno naplatiti ako ga tužitelj ne plati u određenom roku te da žalba izjavljena protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

7. Tijekom provedenog upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu carinska tijela su utvrdila da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti propisani odredbama Zakona o posebnom porezu na motorna vozila ("Narodne novine", 15/13., 108/13., 115/16., 127/17. i 121/19. – dalje: ZPPMV) za donošenje prvostupanjskog rješenja od 11. ožujka 2021., kojim je tužitelju utvrđeno plaćanje posebnog poreza na motorna vozila u pobliže naznačenom iznosu.

8. Članak 5. stavak 1. ZPPMV-a propisuje da su predmet oporezivanja motorna vozila na koje nije obračunat i plaćen posebni porez u Republici Hrvatskoj koja se registriraju sukladno posebnim propisima, a daljnji članak 8. stavak 1. istog Zakona propisuje da obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza iz članka 5. stavka 1. tog Zakona nastaje kada se utvrdi da su motorna vozila nezakonito upotrebljavana na području Republike Hrvatske.

9. Odredba članka 4. stavak 1. podstavak c) ZPPMV-a propisuje da je nezakonita uporaba motornih vozila svako korištenje, posjedovanje te činjenično ili pravno raspolaganje motornim vozilom na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez.

10. Tužitelj tijekom upravnog spora u bitnom ističe da nije obveznik plaćanja predmetne porezne obveze, jer je osobno i poslovno vezan uz Republiku Njemačku, gdje ima prijavljeno prebivalište, a da njegove tvrdnje potkrepljuje priložena dokumentacija, tj. potvrda o prebivalištu, potvrda mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Tužitelj također u tužbi navodi da je prekršajni postupak koji se protiv njega vodio u vezi korištenja predmetnog vozila na koje u Republici Hrvatskoj nije platio propisani porez obustavljen. Ukazuje i na primjenu Direktive Vijeća (83/182/EEZ) od 28. ožujka 1983. o oslobođenju od poreza unutar Zajednice za određena prijevozna sredstva koja se privremeno uvoze iz jedne države članice u drugu (SL L 105 od 23.04.1983. G – dalje: Direktiva).

11. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj na dan upravljanja predmetnim vozilom u Republici Hrvatskoj (22. studenoga 2020.) imao prijavljeno prebivalište u [adresa], da je porezni obveznik u Republici Hrvatskoj te je bio mirovinski i zdravstveno osigurana osoba u Republici Hrvatskoj na temelju radnog odnosa u Republici Hrvatskoj. Također proizlazi da za predmetno vozilo nije nadležnom carinskom uredu ponio poreznu prijavu radi obračuna i plaćanja posebnog poreza u roku od 15 dana od dana unosa, uvoza ili nabave motornog vozila. Na temelju tih činjenica utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme izvršene provjere bio tuzemni porezni obveznik koji na području Republike Hrvatske stvarno i boravi zbog osobnih i poslovnih veza koje ukazuju na blisku povezanost između tužitelja i mjesta njegovog boravka. Nezakonita uporaba predmetnog motornog vozila na području Republike Hrvatske je bila zakonska osnova za utvrđenje porezne obveze u pobliže naznačenom iznosu.

12. Slijedom navedenog, okolnost da je tužitelj nakon provedenog nadzora odjavio prebivalište u [adresa], na adresi [adresa] ogranak 6 te prebivalište prijavio u [adresa] na adresi [adresa], nije odlučna za drugačije rješenje predmetne stvari. Naime, iz cjelokupne dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je tužitelj u vrijeme provedenog nadzora imao prijavljeno prebivalište u [adresa] gdje je i stvarno boravio.

13. Članak 7. stavak 1. Direktive propisuju da za potrebe te Direktive "uobičajeno boravište" znači mjesto gdje osoba obično živi, to jest najmanje 185 dana u svakoj kalendarskoj godini i to zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju osobe koja nema poslovnih veza, zbog osobnih veza koje ukazuju na blisku povezanost između te osobe i mjesta u kojem živi.

14. Prvostupanjski sud u osvrtu na tužbene prigovore navodi da tužitelj dostavom potvrde A1 nije dokazao činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez u smislu članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ). S time u vezi ocjenjuje da dostavljena potvrda ne utječe na utvrđenje prebivališta tužitelja u vrijeme poreznog nadzora u Republici Hrvatskoj, već je riječ o dokumentu koji vrijedi na čitavom području EU kao dokaz o zakonodavstvu koje se na osobu primjenjuje te da se doprinosi plaćaju u državi članici koja ga je izdala, kao i da ne postoji obveza plaćanja doprinosa u drugim državama članicama u kojima se obavlja djelatnost. Pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud da tužitelj dostavljenom potvrdom nije dokazao da je u odlučno vrijeme samo povremeno dolazio u Republiku Hrvatsku, u kojoj je imao prijavljeno prebivalište, tj. da je u Republici Hrvatskoj boravio manje od 185 dana. Slijedno tome u konkretnom slučaju i prema ocjeni ovog Suda nije bilo osnove da se tužitelj oslobodi plaćanja navedenog poreza primjenom mjerodavnih odredbi Direktive, jer tužitelj nije dokazao da ispunjava propisani uvjet, odnosno da ima uobičajeno boravište u državi članici koja nije ona u koju privremeno uvozi vozilo.

Zaključno, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno navodi da su prekršajni i upravni postupak odvojeni, što znači da ishod jednog postupka ne mora imati utjecaj na ishod drugog postupka, osobito u situaciji kada je prekršajni postupak obustavljen primjenom načela "in dubio pro reo" jer na temelju provedenih dokaza nisu na nedvojben način utvrđene okolnosti koje bi bile temelj za prekršajnu odgovornost tužitelja.

15. Ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude. Također valja reći da rješenja koja se odnose na utvrđivanje doprinosa, priložena uz žalbu ne utječu na donošenje drugačije odluke o predmetnoj stvari.

16. Slijedom iznesenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda pravilna i zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava. Također neosnovano prigovara tužitelj u žalbi u pravcu povrede pravila postupka, jer je sud upravni spor proveo pravilno i zakonito, tužitelju je omogućio da se izjasni o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetne stvari, a za iznesene zaključke i stajališta je dao valjano, dostatno i relevantno obrazloženje.

17. Stoga je, ovaj Sud ocijenivši žalbene navode neosnovanima, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

18. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović