Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3223/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i Vlatke Fresl Tomašević, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Bambiru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-164/2024-12 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-164/2024-12 od 13. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] zaključen dana 20. prosinca 2005. Između stranaka, a koji glasi: "korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačni iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed", ništetan i bez pravnog učinka (stavak I izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.100,80 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 23. prosinca 2005. do isplate (stavak II izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 714,82 eura (stavak III. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH,70/19, 80/22, 114/22 I 115/23 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] sklopljenog dana 20. prosinca 2005. kojom je određena jednokratna naknada na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita, te isplata iznosa od 1.100,80 eura sa zateznom kamatom od 23. prosinca 2005. do isplate.

5. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 116.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita i da je između stranaka ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada), kako je navedeno u čl. 6. toga Ugovora.

6. Također nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita, 23. prosinca 2005., naplatio naknadu za spornu obradu u visini od 1.100,00 kn.

7. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna i je li osnovan prigovor zastare.

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je i presudu u skladu s odredbama ZPP. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik niti ne navodi odlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

10. Suprotno žalbenim navodima iz iskaza tužitelja pravilno je sud utvrdio da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o ovoj spornoj odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa niti o njenoj visini već da je upravo uvjet banke za odobrenje kredita bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita. Suprotno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, što isti nije dokazao. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 - dalje: ZZP 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09 - dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP 96/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81. st. 1. ZZP 96/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

12. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ili prijevremene isplate kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021. ZOO.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

14. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl. 4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj, a koju tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

15. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 6. toč. 1. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

16. U odnosu odluku o ništetnosti ugovorne odredbe o navedenoj naknadi i žalbene navode da je ta ugovorne odredbe bile jasne i razumljive pa da je stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti valja reći da je u odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelja kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade), to, i po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao suprotno odnosno nije dokazao da se o odredbi čl. 6. ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Naime, sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,50%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, š t o govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

18. Slijedom izloženog, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je predmetnu ugovornu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

19.1. Suprotno žalbenim navodima, nije povrijeđeno niti pravo tuženika na pravično suđenje, niti je odluka arbitrarna već je ista rezultat promišljenog razmatranja izloženih i utvrđenih činjenica kroz relevantne propise, a tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

19.2. Naime, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

19.3. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio, a u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita.

21. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO/05.

22. Imajući u vidu naprijed navedeno neodlučna su razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih zakonskih odredbi, na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

23. Pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja odbio je i prigovor zastare tuženika, na kojem isti ustraje i u žalbi, pozvavši se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovog odlukom pravomoćno utvrđena ništetnost predmetne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade tvrdnje tuženika o nastupanju zastare ukazuju se neosnovanim.

24. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

25. Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci.

U Zagrebu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković