Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4625/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Lidije Bošnjaković, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Vlatke Fresl Tomašević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Badovincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ADDIKO Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9242/2021-27 od 8. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9242/2021-27 od 8. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 4. st.3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 05.04.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 06.04.2007. godine po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba pod brojem OV-5835/2007, u dijelu odredbe koji glasi: "…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." - iz čl.6. st.1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 05.04.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 06.04.2007. godine po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba pod brojem OV-5835/2007, u dijelu odredbe koji glasi: "…sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici RŠ isplati iznos od 4.107,14 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim: - na iznos od 35,40 kn (4,70 EUR-a) od dana 11. ožujka 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 90,28 kn (11,98 EUR-a) od dana 11. studenog 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 34,43 kn (4,57 EUR-a) od dana 29. studenog 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 112,76 kn (14,97 EUR-a) od dana 30. prosinca 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 167,77 kn (22,27 EUR-a) od dana 06. veljače 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 186,50 kn (24,75 EUR-a) od dana 04. ožujka 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 139,93 kn (18,57 EUR-a) od dana 08. travnja 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 155,29 kn (20,61 EUR-a) od dana 29. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,00 kn (16,86 EUR-a) od dana 06. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 122,91 kn (16,31 EUR-a) od dana 10. srpnja 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 96,76 kn (12,84 EUR-a) od dana 13. kolovoza 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 119,79 kn (15,90 EUR-a) od dana 09. rujna 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 99,50 kn (13,21 EUR-a) od dana 14. listopada 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 106,13 kn (14,09 EUR-a) od dana 03. studenog 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 132,27 kn (17,56 EUR-a) od dana 08. prosinca 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 155,29 kn (20,61 EUR-a) od dana 12. siječnja 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 181,43 kn (24,08 EUR-a) od dana 10. veljače 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 173,24 kn (22,99 EUR-a) od dana 09. ožujka 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 208,75 kn (27,71 EUR-a) od dana 15. travnja 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 216,16 kn (28,69 EUR- a) od dana 07. svibnja 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 282,88 kn (37,54 EUR-a) od dana 12. lipnja 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 343,36 kn (45,57 EUR-a) od dana 11. srpnja 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 286,78 kn (38,06 EUR-a) od dana 07. kolovoza 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 438,17 kn (58,16 EUR-a) od dana 09. rujna 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 355,06 kn (47,12 EUR-a) od dana 05. listopada 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 378,86 kn (50,28 EUR-a) od dana 11. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 440,12 kn (58,41 EUR-a) od dana 09. prosinca 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 528,69 kn (70,17 EUR-a) od dana 08. siječnja 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 451,44 kn (59,92 EUR-a) od dana 10. veljače 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 468,22 kn (62,14 EUR-a) od dana 12. ožujka 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 441,37 kn (58,58 EUR-a) od dana 14. travnja 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 481,00 kn (63,84 EUR-a) od dana 05. svibnja 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 603,22 kn (80,06 EUR-a) od dana 10. lipnja 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 719,77 kn (95,53 EUR-a) od dana 15. srpnja 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 22.511,47 kn (2.987,79 EUR-a) od dana 22. srpnja 2011. godine pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. računa prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici RŠ naknadi parnični trošak u iznosu od 1.727,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko bank d.d. za naknadu troškova parničnog postupka."

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, ni razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni Ugovor o kreditu zaključen između prednika tužitelja i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF te razlozi o dosuđenju zateznih kamata od dana stjecanja do isplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta.

5. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (u ugovoru o CHF kreditu) i zahtjev za isplatu utuženog iznosa kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 25.857,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u svrhu kupnje novog automobila; da je čl. 6. ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odlukama prednika tuženika koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila od 5,25% godišnje, da je iz iskaza tužiteljice, kojem je u cijelosti poklonio vjeru jer je sukladan sa dokumentacijom u spisu utvrđeno da je tužena banka ponudila predmetni kredit u CHF kao najpovoljniji kredit, da nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja oko spornih odredaba ugovora niti su je prije sklapanja ugovora o kreditu upozorili da bi rata kredita mogla značajno rasti te da je kupljeni automobil koristila u osobne svrhe dok iskaz svjedokinje OŠ nije posebno cijenio iako je tijekom 2007. godine bila osobni bankar prednika tuženika jer ona nije imala neposrednih saznanja o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na kojem se ne nalazi njezin potpis, ne sjeća se ni ugovora niti tužiteljice.

8. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavio prednik tuženika i da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao te da su se mijenjale kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banke kao kreditora.

9. Sporno je da li je tuženik kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i posljedično tome, ima li tužiteljica pravo na isplatu razlike u obračunatim anuitetima u odnosu na početni tečaj valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjev prvostupanjski sud se pravilno pozvao na utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača.

11. Naime Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačenu (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih i prednik tuženika, u promatranom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača kojima je utvrđeno da su sporne ugovorene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke i na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te su one suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF po pravilima stečenog bez osnove.

13. Suprotno navodima žalbe, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednika tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama, neosnovani su žalbeni prigovori tuženika kojima upire na neprovođenje testa transparentnosti i poštenosti, imajući u vidu i to da je u konkretnom slučaju s tim u vezi postupljeno u skladu s pravom Europske unije, uz pravilno tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ.

16. Tuženik u postupku nije dokazao, niti je predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bila informirana o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužiteljicu bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

17. Isto tako, tuženik nije u postupku dokazao da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, potrošaču prilikom sklapanja ugovora moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su joj bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužiteljice kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

20. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa kredita sud prvog stupnja pravilno je temeljio na razlici u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, koje je tuženik jednostrano mijenjao, te je utvrdivši ništetnost pojedinih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, osnovano prihvatio tužbeni zahtjev pod stavkom

I. i II. izreke pobijane presude.

21. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/91).

22. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 16. 11. 2021., tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a pa je pravilan stav prvostupanjskog sud o neosnovanosti prigovora zastare.

23. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene iznose glavnice donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na utvrđenje da je odredba o ugovaranju valutne klauzule vezane za CHF i promjenjive kamatne stope nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, time je isti postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom, zbog čega je temeljem te ništetne odredbe ugovora o kreditu u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

24. Glede utvrđene visine tužbenog zahtjeva za isplatu žalitelju valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je financijsko vještačenje u ovom predmetu provedeno u skladu s čl. 260. i 261. ZPP jer se financijski vještak na prigovore tuženika usmeno očitovao pa kako tuženik i ne osporava matematički izračun vještaka već upućuje na drugačiju metodologiju obračuna razlike u preplati, glede kojeg prijedloga tuženik nije postavio bilo kakav zahtjev sudu to izneseno ne utječe na pravilnost i zakonitost provedenog financijskog vještačenja, kojeg je sud pravilno u cijelosti prihvatio kao stručan I obrazložen.

25. Na žalbene navode valja odgovoriti da je Vrhovni sud RH u odluci posl. broj Rev- 898/2024 od 16. studenog 2024. u pogledu postavljenog pravnog pitanja upućuje da je revizijski sud u odluci poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanje koje citirano glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.".

Taj sud dalje utvrđuje da, kako iz nižestupanjskih odluka, tako i iz stanja spisa, ne proizlazi da bi - u ostvarivanju svog (eventualnog) prava da joj se na ikoji način umanje iznosi po osnovu tzv. negativne tečajne razlike - tužena istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev, a samo upućivanje tužene u svojim podnescima o potrebi uzimanja u obzir negativnih tečajnih razlika ne može se smatrati konkretnim i određenim dispozicijama u smislu prethodno navedenih prigovora, a da taj sud u ovoj odluci reafirmira prethodno izraženo pravno shvaćanje i - uzimajući u obzir da tužena tijekom postupka nije istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev - pravilnim ocjenjuje pristup nižestupanjskih sudova u kojem oni nisu uzeli u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjili potraživani iznos, s kojim pravnim stavom je suglasan i ovaj sud.

26. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako po osnovu tako i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) u vezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23 - dalje Tarifa).

27. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke o troškovima parničnog postupka koje je prvostupanjski sud pravilno dosudio primjenjujući vrijednost boda od 2,00 eura s obzirom da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 126/22, 138/23), ista izmijenjena na način da Tbr. 50. određuje vrijednost boda od 2,00 eura. Izmjena je stupila na snagu 7. studenog 2023., pa je stoga pravilnom primjenom navedene odredbe tarife koja se primjenjuje na sve radnje poduzete u postupku, donio pobijanu odluku o troškovima parničnog, prethodno pravilno utvrdivši koji su troškovi bili potrebni i poduzeti radi vođenja tog postupka.

28. Slijedom navedenog, neosnovan je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao pravilnu i zakonitu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković