Poslovni broj: Usž-543/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda , dr. sc. Sanje Otočan , predsjednice vijeća , Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković , članice vijeća , te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića , zapisničara , u upravnom sporu tužitelja LIDER EXPRESS doo , Žrnovnica , Gornje Sitno , Sv. Roka 3 , OIB: 81021464667 , kojeg zastupa opunomoćenik Marin Stanić , odvjetnik u Matuljima , Vladimira Gortana 2 , protiv tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti , Zagreb , Roberta Frangeša Mihanovića 9 , OIB: 87950783661 , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba VG Vodoopskrba doo , Velika Gorica , Ulica kneza Ljudevita Posavskog 45 , OIB: 62462242629 , radi prigovora na postupanje javnopravnog tijela, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-880/2024-16 od 31. listopada 2024. , na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-880/2024-16 od 31. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti , KLASA: UP/I-344-08/23-02/141 , URBROJ: 376-08-23-2 od 2. listopada 2023. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužitelja protiv obavijesti tuženika od 29. kolovoza 2023. kojom se tužitelj obavještava da ne postoje uvjeti za provođenje inspekcijskog nadzora nad društvom VG Vodoopskrba doo u vezi s obavljanjem samodostave bez prethodno provedenog upisa u imenik davatelja poštanskih usluga.

3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Poziva se na članak 11. stavak 2. Zakona o poštanskim uslugama („Narodne novine”, 144/12., 153/13, 78/15. i 110/19. – dalje: Zakon), kao lex specialis, i ističe da je za donošenje odluke bio nadležan isključivo Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Navodi da je sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog za saslušanje predloženih svjedoka jer bi upravo njihovim saslušanjem bile razjašnjene karakteristike obavljanja samodostave, odnosno njezine podudarnosti s obavljanjem poštanske usluge. Smatra da je sud zanemario značaj uvodne izjave 21. Direktive 97/67/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o zajedničkim pravilima za razvoj unutarnjeg tržišta poštanskih usluga u Zajednici i poboljšanje kvalitete usluga (SL L 15, 21. siječnja 1998. – dalje: Direktiva 97/67/EZ) kojom je definirana samodostava kao poštanska usluga. Navodi da je pri tome sud ocijenio nepotrebnim podnijeti zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije zbog postojanja kolizije između odredbi Direktive 97/67/EZ i članka 2. stavka 1. točke 21. Zakona kod definiranja samodostave. Smatra da činjenica da neka fizička ili pravna osoba obavlja poštansku uslugu isključivo za svoje potrebe ne isključuje tu osobu od toga da ju se smatra davateljem poštanske usluge, a samim time niti od obveze registriranja pri nacionalnom regulatornom tijelu kao davatelju poštanskih usluga. S obzirom na to da smatra da nacionalno zakonodavstvo i Direktiva 97/67/EZ različito definiraju samodostavu, ističe da je sud propustio utvrditi da odluka u ovoj upravnoj stvari ovisi o pravnom pitanju koje čini samostalnu pravnu cjelinu i koje prvostupanjski sud nije mogao sam riješiti, zbog čega predlaže ovom Sudu da podnese zahtjev Sudu Europske unije radi tumačenja pojma samodostave prema Direktivi 97/67/EZ, pri čemu navodi pitanja koja se trebaju postaviti. Zaključno navodi da nacionalno zakonodavstvo obvezuje sve davatelje poštanskih usluga na podnošenje prijave tuženiku radi upisa u upisnik davatelja poštanskih usluga, da Direktiva 97/67/EZ jasno definira samodostavu kao poštansku uslugu te da Europska komisija ističe da obavljanje poštanske usluge za vlastite potrebe ne isključuje takvu osobu od toga da se smatra davateljem poštanske usluge, pa ne postoji nikakvo izuzeće od toga da se zainteresirana osoba smatra davateljem poštanske usluge i upiše u upisnik davatelja poštanskih usluga. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet tuženiku na ponovni postupak.

Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu odgovorili na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje osnovanima.

7. U konkretnom slučaju tužitelj je tuženiku podnio prijavu 31. srpnja 2023. kojom je zatražio provođenje inspekcijskog nadzora nad zainteresiranom osobom zbog obavljanja usluge samodostave protivno odredbama Direktive 97/67/EZ i Zakona te donošenja odluke o zabrani daljnjeg obavljanja samodostave, sve do upisa zainteresirane osobe u upisnik davatelja poštaniskih usluga.

8. Povodom zaprimljene prijave tuženik je dopisom od 29. kolovoza 2023. obavijestio tužitelja da je o navedenom pravnom pitanju u istovrsnom predmetu ranije zauzeo pravni stav, koji je pravomoćno potvrđen presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-68/22-10 od 12. svibnja 2022., prema kojem postupanje zainteresirane osobe ne predstavlja povredu odredaba Zakona jer je člankom 2. stavkom 1. točkom 1. Zakona jasno propisano da samodostava ne predstavlja poštansku uslugu. Osporenim rješenjem od 2. listopada 2023. tuženik je odbio prigovor tužitelja na njegovo postupanje na temelju članka 42. stavka 4. u vezi s člankom 122. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine”, 47/09. i 110/21. – dalje. ZUP).

9. Ovaj Sud se, povodom tužbe tužitelja protiv osporenog rješenja tuženika, rješenjem, poslovni broj: UsII-197/23-7 od 7. ožujka 2024., oglasio stvarno nenadležnim te je predmet ustupio Upravnom sudu u Splitu, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju za odlučivanje o tužbi podnesenoj protiv rješenja od 2. listopada 2023., kao pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela protiv koje nije dopušteno izjaviti redovni pravni lijek, stvarno nadležan odlučivati upravni sud u skladu s člankom 122. ZUP-a u vezi s člankom 12. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine”, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS/10), dok je u skladu s člankom 13. stavkom 1. ZUS/10-a mjesno nadležan Upravni sud u Splitu. Imajući na umu da je o pitanju stvarne (i mjesne) nadležnosti pravomoćno odlučeno odlukom ovog Suda, to je neosnovano isticanje istog prigovora u žalbi protiv ovdje pobijane presude.

10. U provedenom upravnom sporu prvostupanjski sud je prihvatio utvrđenje činjeničnog stanja u upravnom postupku kao valjano i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio da je zakonito postupio tuženik kada je odbio prigovor tužitelja izjavljen protiv obavijesti od 29. kolovoza 2023. U obrazloženju presude sud je ocijenio pravilnim zaključak tuženika da ne postoje uvjeti za provođenje inspekcijskog nadzora nad zainteresiranom osobom jer se radi o samodostavi, odnosno prenošenju isključivo vlastitih pošiljki putem svojih djelatnika u vezi s obavljanjem komunalnih usluga koje pruža na predmetnom području. Prvostupanjski sud smatra da poslovi samodostave pošiljki ne predstavljaju poštansku uslugu prema članku 2. stavku 1. točki 21. Zakona jer samodostava podrazumijeva da pošiljatelj sam dostavlja samo svoje pošiljke različitim primateljima.

11. Prvostupanjski sud je pri tome otklonio i prigovor tužitelja o postojanju kolizije između nacionalnog zakonodavstva, odnosno članka 2. stavka 1. točke 21. Zakona, i uvodne izjave 21. Direktive 97/67/EZ, a time i nužnost podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije po pitanju predstavlja li samodostava poštansku uslugu.

12. U uvodnoj izjavi 21. Direktive 97/67/EZ propisano je: „budući da nove usluge (usluge koje se prilično razlikuju od uobičajenih usluga) i razmjena dokumenata ne čine dio univerzalnih usluga, te tako i ne postoji opravdanje da one budu rezervirane za pružatelje univerzalnih usluga; budući da ovo vrijedi i za samodostavu (poštanske usluge koje daju fizičke ili pravne osobe koje su ujedno i pošiljatelji pošte, odnosno prikupljanje i usmjeravanje takvih pošiljaka koje isključivo u ime tih osoba vrše treće osobe), koje ne spada u kategoriju usluga”.

13. Člankom 2. stavkom 1. točkom 1. Direktive 97/67/EZ propisano je da su poštanske usluge usluge koje uključuju prikupljanje, sortiranje, transport i dostavu poštanskih pošiljaka.

14. Člankom 2. stavkom 1. točkom 21. Zakona propisano je da je poštanska usluga usluga koja uključuje svako postupanje s poštanskim pošiljkama od strane davatelja poštanskih usluga, a osobito prijam, usmjeravanje, prijenos i uručenje poštanskih pošiljaka u unutarnjem ili međunarodnom poštanskom prometu. Poštanske usluge ne uključuju prijenos pošiljke primatelju koji pošiljatelj obavlja sam (samodostava), prijevoz kao samostalnu uslugu te prijam, prijenos i uručenje poštanskih pošiljaka izravno od pošiljatelja do primatelja po individualnom zahtjevu, bez usmjeravanja, na način da isti radnik davatelja usluga obavlja sve navedene radnje (kurirska usluga).

15. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno su tuženik i prvostupanjski sud ocijenili da samodostava ne predstavlja poštansku uslugu u smislu gore navedenih odredaba Zakona i Direktive 97/67/EZ jer se radi o prijenosu pošiljke primatelju koji obavlja sam pošiljatelj. Imajući na umu navedeno, neosnovano tužitelj smatra da se zainteresirana osoba morala upisati u upisnik pružetelja poštanskih usluga koji vodi tuženik, odnosno da je tuženik zbog navedenog propusta zainteresirane osobe bio dužan provesti inspekcijski nadzor i zabraniti zainteresiranoj osobi daljnju samodostavu pismena koje na određenom području obavlja zainteresirana osoba.

16. S obzirom na prethodno navedeno, a posebno navode koje je tužitelj iznio tijekom upravnog postupka i upravnog spora, ovaj Sud nije prihvatio tužiteljev prijedlog za postavljanje prethodnog pitanja Sudu EU jer, u dijelu relevantnom za donošenje odluke u ovome sporu, ne postoji različito tumačenje pojma samodostave prema Zakonu, koji je prema sadržaju članka 2. stavka 1. točke 21. u cijelosti preuzeo definiciju iz uvodne izjave 21. Direktive 97/67/EZ, a presude Suda EU na koje se poziva u sporu ne dovode do drugačijeg zaključka.

17. Prvostupanjski sud, u skladu s člankom 49. ZUS-a, slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Imajući na umu da je tijekom ovog postupka bilo sporno predstavlja li samodostava pošiljke poštansku uslugu u smislu Zakona i Direktive, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio nepotrebnim provođenje predloženih dokaza saslušanjem svjedoka (zakonskog zastupnika, predsjednika Vijeća, ravnatelja i rukovoditeljice Sektora poštanskih usluga tuženika) i provođenjem vještačenja po stalnom sudskom vještaku za područje telekomunikacija jer sud tumači i primjenjuje zakonske norme mjerodavne za rješavanje pojedine upravne stvari, a ne svjedoci i sudski vještaci, zbog čega ti dokazni prijedlozi nisu prikladni za rješavanje predmetnog spornog pitanja u ovoj upravnoj stvari.

18. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Prvostupanjski sud je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, a uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, utvrdio da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s člankom 119. stavkom 5. ZUS-a.

19. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, to je u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

20. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe ( članak 147. stavak 1. ZUS-a ).

21. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a , odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 29. studenog 2025.

Predsjednica vijeća :

dr. sc. Sanja Otočan