REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4575/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SN iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Jurković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Imex banka d.d., Split, Tolstojeva br.6., OIB 99326633206, kojeg zastupa punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja,, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1495/2024-3 od 30. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1357/2020 od 4. srpnja 2024., u sjednici održanoj 29. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija).
2. U odgovoru na prijedlog tuženik je predložio ovome sudu da ga odbaci ili odbije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Prvo i treće u prijedlogu naznačeno pitanje, kojima tužitelj problematizira treba li baš dužnik biti adresat vjerovnike izjave o otpustu duga ili je dopušteno da dužnik za takvu vjerovnikovu izjavu sazna „makar posredno i s njom se naknadno suglasi“, odnosno, kojima problematizira oblik vjerovnikove izjave o otpustu duga i dužnikove izjave da je s otpustom duga suglasan, nisu pitanja važna za odluku u sporu. Naime, zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti predmetnoga tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj traži utvrđenje da je prestala njegova obveza za isplatu novčane tražbine prema tuženiku kao vjerovniku s osnove jamstva, nije zasnovan na shvaćanju da u ovome slučaju postoji tuženikova izjava o otpustu duga prema tuženiku, ali da ona nije tužitelju izravno upućena, već da je on za nju saznao na drugi način, kao ni na shvaćanju da takva tuženikova izjava o otpustu duga i tužiteljeva suglasnost na to nisu dani u nekom potrebnom obliku, već je zasnovan na zaključku da „ni po uvjerenju ovog suda činjenična utvrđenja koja proizlaze iz provedenog postupka, ne predstavljaju valjano uporište temeljem kojeg se može zaključiti da je tuženik kao kreditor i vjerovnik tražbine po Ugovoru o kreditu sklopljenom sa društvom IZO PERFEKT-BEKI d.o.o., uputio istome odnosno tužitelju jasnu i nedvosmislenu izjavu da neće tražiti ispunjenje duga preko iznosa od 637.069,48 eur“, kako je to navedeno u točki 10.3. obrazloženja predmetne drugostupanjske presude. Dakle, nižestupanjski sudovi smatraju da u konkretnome slučaju uopće ne postoji tuženikova izjava o otpustu duga. Kada u prijedlogu naznačeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, onda ono nije važno ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Neosnovano je, inače, tužiteljevo pozivanje na određene odluke ovoga suda i tvrdnja da su u njima u vezi s naznačenim pitanjima zauzeta pravna shvaćanja s kojima nisu podudarna shvaćanja iz drugostupanjske presude, jer su shvaćanja ovoga suda na koja se tužitelj poziva donesena s obzirom na bitno drukčiju činjeničnu i pravnu osnovu u odnosu na predmetnu.
4.2. Drugim u prijedlogu naznačenim pitanjem tužitelj problematizira sadržaj obrazloženja predmetne drugostupanjske presude i potom s tim u vezi traži odgovor na pitanje čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP kada ne odgovori na „konkretni žalbeni navod tužitelja“. Takva formulacija pitanja uopće nije pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP već isticanje revizijskoga razloga bitne povrede odredaba parničnoga postupka, što sve tužitelj ponavlja u nastavku predmetnoga prijedloga za dopuštenje revizije, u kojem obrazlaže zahtjev da mu se revizija dopusti zbog povrede prava na pravično suđenje, kako slijedi u nastavku ovoga rješenja. Tako ni ovo pitanje nije važno pravno pitanje u smislu članka 385. stavka 1. ZPP.
4.3. Zato je, što se naznačenih pitanja tiče, na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
5.1. Tužitelj se u prijedlogu poziva na to da drugostupanjski sud nije odgovorio na njegov žalbeni navod kako je iz činjenice da je glavnome dužniku tuženik izdao brisovno očitovanje u odnosu na upisanu hipoteku trebalo zaključiti da je i njemu kao jamcu tuženik otpustio dug. Međutim, drugostupanjski je sud obrazložio zašto cjelokupne zaključke prvostupanjskoga suda glede utvrđenoga činjeničnog stanja smatra valjanima, a tužitelj zanemaruje da odustajanje vjerovnika od osiguranja tražbine zasnivanjem založnoga prava ne znači samo po sebi i otpust samoga duga, kako prema glavnome dužniku tako i prema jamcu (članak 204. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05). I u svemu ostalome nižestupanjske su presude jasno i neproturječno obrazložene te se ni po čemu ne mogu smatrati arbitrarnima. Tako tužitelj nije učinio vjerojatnom tvrdnju da mu je povrijeđeno temeljno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje u vidu obrazložene sudske odluke.
5.2. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 29. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
