REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4226/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Čedomir Prodanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1540/2022-2 od 27. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1174/2020-18 od 23. lipnja 2022., u sjednici održanoj 29. listopada 2025.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja se odbacuje.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude na temelju članka 385.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) ustvrdivši da su mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija) i pravo na privatni život zajamčeno člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije.
2. U odgovoru na prijedlog tuženik je predložio ovome sudu da ga odbaci ili odbije, a tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak toga podneska.
3. Prijedlog je nedopušten.
4.1. Predmetnim nižestupanjskim presudama odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu određene novčane svote na ime naknade neimovinske štete za koju tužitelj smatra da mu ju je tuženik prouzročio objavom sadržaja u kojemu ga spominje na svome profilu na društvenim mrežama.
4.2. Stav o tome da su mu nižestupansjkim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na privatni život tužitelj obrazlaže zajednički za oba ta prava, ustvrđujući da su razlozi povreda povezani, tvrdnjama:
- da nižestupanjski sudovi nisu ocijenili njegov iskaz dan u postupku, a tuženikov da jesu,
- da nižestupanjski sudovi nisu ocijenili očitovanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala,
- da nižestupanjske presude i inače nisu valjano obrazložene.
4.3. Sadržaj tužiteljeva iskaza prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka, suprotno tužiteljevoj tvrdnji iz prijedloga, prvostupanjska presuda ipak spominje, kako to proizlazi iz točke 7.4. njena obrazloženja. Iako se radi tek o kratkom dijelu obrazloženja, iz ostaloga sadržaja toga obrazloženja proizlazi da se prvostupanjski sud ni na tuženikov iskaz kao izvedeni dokaz ne referira u mnogo većoj mjeri. Na tuženikov se iskaz, naime, odnose tek dvije rečenice iz točke 11. obrazloženja. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, zapravo, da se činjenično stanje, s obzirom na to koje su se činjenice u postupku ukazale spornima, i nije utvrđivalo u većoj mjeri na temelju iskaza stranaka. Osim toga, iz onoga što je tužitelj dostavio uz prijedlog za dopuštenje revizije, ovaj sud ne može utvrditi da je tužitelj iskazivao u bitnome više od onoga što se s tim u vezi navodi u prvostupanjskoj presudi, jer tužitelj nije dostavio zapisnik s ročišta u kojem je njegov iskaz zabilježen. Također, tužitelj u prijedlogu niti tvrdi da je njegov iskaz bio opsežniji od toga, niti ukazuje na to kako bi to činjenično stanje bilo drukčije utvrđeno da se prvostupanjski sud osvrnuo na neke konkretne njegove tvrdnje iz danoga iskaza.
4.4. S obzirom na to koje je činjenice prvostupanjski sud smatrao relevantnima, proizlazi da nije smatrao važnim posebno ocijeniti očitovanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala na koje se tužitelj pozvao. Naime, prvostupanjski sud očito smatra da tužitelj ni ne treba dokazivati kako iz toga očitovanja proizlazi da u odnosu na njega nisu provođeni izvidi i dokazne radnje vezano za nabavu vojnih vozila, kao i da nije relevantno očitovanje veleposlanstva Finske o tome da tužitelj nikada nije bio osumnjičen u tzv. aferi Patria. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi shvaćanje prvostupanjskoga suda da tužitelj pogrešno smatra da je tuženik u spornoj objavi ustvrdio da je tužitelj bio „upleten u aferu oko nabave vojne opreme od finske kompanije Patria“.
4.5. Suprotno tužiteljevoj tvrdnji iz prijedloga za dopuštenje revizije prvostupanjski je sud jasno i neproturječno obrazložio zaključak o tome da sporna objava ne može biti osnova za naknadu neimovinske štete. S tim u vezi, zaključci prvostupanjskog suda o tome na što se odnosi sadržaj sporne tuženikove objave, zašto se određeni dijelovi te objave imaju smatrati vrijednosnim sudovima, a ne uvredama izrečenima prema tužitelju, o tuženikovim motivacijama za spornu objavu te o tome zašto se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na to da u vrijeme objave više nije bio političar nego da je umirovljenik, nisu nerazumni. Neosnovano tužitelj tvrdi i da je prvostupanjski sud kontradiktoran jer da je sam ustvrdio kako je tužitelj trpio duševne bolove zbog sporne tuženikove objave, jer je prvostupanjski sud ustvrdio tek to kako razumije da je ta objava za tužitelja bila stresna i da ga je uznemirila, ali je obrazložio i to zašto u konkretnom slučaju nije pređena granica kritike u situaciji kada se, što se odnosa parničnih stranaka tiče, radi o političkim neistomišljenicima bez međusobnoga uvažavanja. Konačno, i zaključak o tome da, suprotno tužiteljevoj tvrdnji, tuženik sadržajem sporne izjave nije zadro u tužiteljev privatni život, također je utemeljen na izvedenim dokazima.
4.6. S obzirom na navedeno, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je prvostupanjski sud tijekom postupka, niti donošenjem presude, počinio bitnu povredu neke postupovne zakonske odredbe, niti to da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
4.7. Tužitelj je uz prijedlog dostavio i žalbu, a ovaj sud je usporedbom njena sadržaja i sadržaja obrazloženja drugostupanjske presude, utvrdio da je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljeve odlučne žalbene navode.
4.8. S obzirom na navedeno, odlučeno je na temelju članka 389.a stavka 1. ZPP kao u točki II. izreke.
5. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka II. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka, a to zato što tuženik u tome podnesku tek ponavlja zaključke prvostupanjskoga suda o tome zašto je tužbeni zahtjev neosnovan (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 29. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
