Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4529/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ksenije Jakovčević i Vlatke Fresl Tomašević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-485//2023-13 od 9. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-485//2023-13 od 9. kolovoza 2024. pod stavkom II i III izreke i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod stavkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu od 20.10.2004. godine broj [broj kredita] koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek iz Zagreba, sklopljen između pravnog prednika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne učinke između stranaka."

Pod stavkom II izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredabi Ugovora o kreditu od 20.10.2004. godine broj 016-1120/2004 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek iz Zagreba, sklopljen između pravnog prednika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 2. "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.700,00 CHF (stotisuća sedamsto švicrskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…"

- dio odredbe čl. 4. "Iznos od 106,16 CHF (stošest švicarskih franaka i 16/100) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske Narodne banke važećem na dan uplate…"

Pod stavkom III izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. kolovoza 2024. pa do isplate, a pod stavkom IV izreke odbijena je tužiteljica sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 100,00 €.

2. Protiv navedene presude pod stavkom II i III izreke pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11,25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 115/23 dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF koja je visinu obveze vezala uz tečaj švicarskog franka. u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta.

5. Sud prvog stupnja je, u pobijanoj presudi zaključio da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njenoj poslovnoj aktivnosti, već su sredstva kredita utrošena u privatne svrhe radi adaptacije stamenog prostora, a da činjenica što je tužiteljica u to vrijeme radila kod tuženika na mjestu osobnog bankara i što je kredit dobila pod povoljnijim uvjetima, kao i ugovoreni način oplate kredita, po stavu toga suda nisu relevantni.

6. Zaključak suda prvog stupnja o spornom svojstvu tužiteljice kao potrošača, za sada se ne može prihvatiti. To stoga što status tužiteljice kao potrošača, nije na pouzdan način utvrđen, niti činjenično u dovoljnoj mjeri raspravljen, kao što nisu u konačnici na adekvatan način raspravljeni niti prigovori tuženika koje je o tom spornom statusu tužiteljice tijekom postupka iznosio, čemu tuženik osnovano prigovara u žalbi.

7. Naime, tuženik u žalbi prije svega ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužiteljica potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP) jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlenik tuženika kao osobni bankar te da je ugovorila povlašteni kreditni proizvod namijenjen isključivo djelatnicima tuženika (mjesečna otplata kamate, visina kamatne stope vezana uz LIBOR, vraćanje glavnice na dan isteka roka otplate, ulaganje u investicijski fond), kao i da se predmetnim Ugovorom o kreditu obvezala svaki mjesec uplaćivati iznos od 106,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize HNB-a, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI - balanced fond, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

8. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje na to kako je za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje, bio dužan nedvojbeno uz jasne i valjane razloge utvrditi svojstvo tužiteljice kao potrošača, odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor.

9. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba, ili prema odredbama ZOO-a, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. -106. ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49. - 56. ZZP/14), već djelomično i kroz odredbe ZOO-a u čl. 295. i 296.

10. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je kasniji ZZP/07 u čl. 3. toč. 1. gotovo istovjetno propisivao da je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ovdje je za naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

11. Slijedom toga, navedena Direktiva 93/13/EEZ, ugovore na koje se primjenjuje, određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti, iz čega pak proizlazi da je taj kriterij u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom 93/13/EEZ (da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja, tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj), slijedom čega je za zaključiti da je nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru (koji može ulaziti u područje primjene Direktive 93/13/EEZ) dužan, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te Direktive, u koju svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge.

12. Dakle, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

13. S obzirom da je prvostupanjski sud propustio uz jasne i valjane razloge utvrditi je li predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor i ima li tužiteljica status potrošača, utoliko presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I izreke sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Posljedično tome, za sada, nije na pouzdan način utvrđeno niti to, treba li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ili prema odredbama ZOO-a, o čemu pak ovisi i ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva.

14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom II izreke ukinuti, a posljedično tome ukinuti i odluku o parničnom trošku pod stavkom III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

15. Sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem te će prvenstveno raspraviti sporno pitanje svojstva tužiteljice kao potrošača, o čemu će dati jasne, neproturječne i relevantne razloge, imajući pri tome u vidu prethodno izložene kriterije za ocjenu svojstva potrošača, nakon čega će, ovisno o tom utvrđenju, odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice primjenom mjerodavnih propisa (pa tako i u dijelu zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule).

16. Odluka pod stavkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

17. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković