Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4275/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Lidije Bošnjaković, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Fresl Tomašević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mateša & Kapitan d.o.o., protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7086/2022-20 od 7. lipnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P- 7086/2022-26 od 10. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagreb poslovni broj P-7086/2022-20 od 7. lipnja 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-7086/2022-26 od 10. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom ispravljenom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o [broj kredita] od 26.03.2008. koje glase: "Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.426,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. vežećem na dan korištenja kredita…", "Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 377,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća." (stavak I izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.791,10 eur preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to pobliže precizirano u stavku II izreke, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.362,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.06.2024. do isplate (stavak III izreke)

2. Protiv navedene ispravljene presude žalbu je podnio tuženik i to zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 115/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenom između tužitelja i prednika tuženika u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita uz švicarski franak (CHF) i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika. na dan plaćanja, kao i zahtjevi za isplatu preplaćenih svota po navedenoj ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli tijekom otplate kredita uz zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

5. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor Ugovorom o [broj kredita] od dana 26. ožujka 2008., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO), temeljem kojeg je prednik tuženika odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 25.426,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 6,50% godišnje, obvezao vratiti u 84 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća, za kupovinu novog motornog vozila, te da je sporni kredit otplaćen.

6. Pošavši od utvrđenja da predmetni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed sastavljeni tipski ugovor te da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz valutnu klauzulu, što je bio dužan jer su navedene jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena, da, s obzirom da je tužitelju odobren kredit kao vlasniku obrta taxi prijevoza i to uz akciju Taxi 500, a ne za kupovinu vozila za svoje osobne potrebe, zaključio da u konkretnom slučaju tužitelj nije potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) slijedom čega isti ne može osnovano tražiti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima temeljem ZZP ili Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktive 93/13) odnosno da se ne može uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama jer se utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda RH o kolektivnim tužbama odnose isključivo na potrošače kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovom zanimanju, njihovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se na tužitelja ne odnosi, da se uzimajući u obzir da tužitelj nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima. Iako je odredba o valutnoj klauzuli propisana odredbom čl. 22. ZOO-, kao dispozitivna odredba dopuštena, ona podliježe testu poštenosti jer iako je lako uočljiva, nije jasna i razumljiva jer tužitelju nisu dani niti obrazloženi točni i razumljivi kriteriji temeljem kojih je mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, a niti je upozoren na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB „štiti“ tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF, a što je tuženik, trgovac bio dužan učiniti, to je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita, slijedom čega je takvo jednostrano određivanje ugovorne obveze protivno čl. 4. ZOO i čl. 247. ZOO, te je pobijanom presudom pod stavkom I izreke utvrdio nepoštenost, a time i ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koji je unaprijed na tipskom ugovoru sastavio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja, na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO.

7. Nadalje pošavši od utvrđenja da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika preplate po osnovu valutne klauzule za CHF u iznosu od 4.791,10 eur sud je naložio tuženom isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama isplaćene temeljem navedene ništetne odredbe.

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi kao niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj nema status potrošača, za koje utvrđenje je sud prvog stupnja dao valjane razloge, te da u odnosu na njega ne dolazi do primjene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje su donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ukazuje se pravilnim.

10. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da iz dostavljene dokumentacije i iskaza tužitelja, ne proizlazi da je prednik tuženika informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za korisnika kredita jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

11. Naime, i po ocjeni ovog suda, iako tužitelj nije sporio razumijevanje pojma valutne klauzule, ono što tužitelj nije razumio, jer mu to nije obrazloženo niti je navedeno u Ugovoru o kreditu, jest specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, a tuženik, koji je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara na navedene okolnosti, nije dokazao suprotno.

12. Zbog izloženog, iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba propisana odredbom čl. 22. ZOO-a dopuštena, ta ugovorna odredba podliježe testu poštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti, ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima, koja nije nepoštena sama po sebi, jer ugovaratelji razumiju značaj valutne klauzule, a svodi se na opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što tuženik, trgovac, nije upozorio tužitelja, korisnika kredita na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB "štiti" tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF, to je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, nametnutom obvezom tužitelju, koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, prouzročena znatna neravnopravnost i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita u odnosu na drugu ugovornu stranu-tuženika, a što je suprotno općim načelima prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

13. Naime, prema redovnom tijeku stvari od trgovačkih društava koja obavljaju gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti očekuje se veći stupanj pozornosti prilikom sklapanja pravnih poslova jer kao trgovci redovito sudjeluju u pravnom prometu u kojem svakodnevno obavljaju djelatnost(i) koje čine predmet njihovog poslovanja te stupaju u pravne odnose.

14. Pod tim se, naravno, ne podrazumijeva mogućnost predvidjeti međuvalutne odnose koji su od utjecaja na visinu obveze u pravnim odnosima u kojima je, kao u konkretnom slučaju, ugovorena valutna klauzula.

15. U svakom slučaju, ne može se smatrati da je primjenom valutne klauzule u predmetnom ugovoru, uslijed aprecijacije valute CHF, tužitelj došao u očigledno neravnopravan položaj naspram tuženika, ali pri tom se napominje da su se ugovorne stranke neovisno o tome, posebno u situaciji turbulentnih ekonomskih i monetarnih kretanja, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja propisanog odredbom članka 4. ZOO-a. Smisao navedenog načela, u okolnostima konkretnog slučaja odnosno kod snažne aprecijacije valute u ugovorima u kojima je ugovorena valutna klauzula, jest da ne dođe do pretjeranog bogaćenja s jedne strane odnosno znatnog osiromašenja s druge strane, a što u konačnici može dovesti u pitanje opstojnost samog pravnog posla. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci ovog suda poslovni broj Pž-2441/2023-2 od 20. rujna 2023.

16. Prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj potražuje i isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnih odredbi o valuti CHF iz Ugovora o kreditu i u kojem je nakon provedenog vještačenja utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, ukupno platio više 4.791,10 EUR, iako je pravilno zaključio da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. ZOO-a, ispitao i pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju očigledno došlo do neravnopravnog položaja tužitelja naspram tuženika, odnosno do povrede/ narušavanja jednakosti uzajamnih davanja zbog primjene valutne klauzule i o tome je dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

17.Stoga je, suprotno žalbenim navodima, pravilno sud prvog stupnja utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u smislu odredbi čl. 322.st.1. ZOO ništetne jer ne predstavljaju dopuštene i odredive odredbe sukladne odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO, a kako je takve nejasne odredbe unaprijed sastavio tuženik kao bankar i pravna osoba od koje se traži povećana pažnja, takve odredbe ugovora treba tumačiti u korist tužitelja, kao korisnika kredita, pa kako tuženik nedvojbeno nije tužitelja informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz primjenu te klauzule niti je upozorio tužitelja, kao korisnika kredita na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, što je bio dužan učiniti, to su sporne jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je prilikom sklapanja ugovora iznos glavnice kredita kojeg je tužitelj imao obvezu vratiti banci bio neizvjestan.

18. S obzirom na navedeno, tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu primjene valutne klauzule tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja pravilno utvrdio visinu razlike preplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetne odredbe u iznosu od 4.791,10 eura, pa kako tuženik i ne osporava matematički izračun vještaka već upućuje na drugačiju metodologiju obračuna razlike u preplati, glede kojeg prijedloga tuženik nije postavio bilo kakav zahtjev sudu, to izneseno ne utječe na pravilnost I zakonitost provedenog financijskog vještačenja, kojeg je sud pravilno u cijelosti prihvatio kao stručan i obrazložen.

19. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužitelju preplaćene iznose utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke.

20. Nadalje, tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana plaćanja dospjelih anuiteta kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

21. Neosnovan je i prigovor zastare. To iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

22. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st.1 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

23.1. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a odredbom Tbr. 50. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

23.2. Budući da je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 7. lipnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi navedena Tarifa, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je donosio odluku o naknadi parničnog troška primjenom te tarife i vrijednosti boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu iste odnosno prije 5. studenog 2022. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eur.

23.3. Na žalbene navode valja odgovoriti da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., na postavljeno pitanje:

"Je li sud kod odluke o parničnim troškovima stranaka primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) u svezi čl. 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), a imajući na umu pravno stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-450/2023-2 od 30. kolovoza 2023., odluku treba donijeti na način da se za parnične radnje poduzete do 1. studenoga 2022. godine stranci prizna parnični trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kuna, dok se za parnične radnje poduzete nakon 1. studenoga 2002. godine stranci treba priznati parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna ili pak odluku o parničnim troškovima stranaka treba donijeti na način da za sve poduzete radnje, odnosno i za one parnične radnje poduzete i prije 1. studenoga 2022. stranci prizna/dosudi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna?"

dao odgovor:

Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (2,00 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura)., a jednako pravno shvaćanje je primijenjeno i u odlukama toga suda broj: Rev- 940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

23.4. Slijedom izloženog, u konkretnom je slučaju pravilno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka,

24. Slijedom navedenog, neosnovan je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao pravilnu i zakonitu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković