Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3798/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Lidije Bošnjaković. kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Vlatke Fresl Tomašević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ĆČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆČ, [adresa], 2. tužitelja MČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆČ, [adresa]. tužitelja LČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz odvjetničkog društva Ljubičić & Vrdoljak u Splitu, protiv tuženika: Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-150/2023-20 od 23. svibnja 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-150/2023-23 od 12. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-150/2023-20 od 23. svibnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-150/2023-23 od 12. lipnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom ispravljenom presudom utvrđeno je da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 29. lipnja 2005. koji ugovor je solemniziran kod Ankice Kolege Zubčić pod br. OU- 507/05-1 dana 12. srpnja 2005., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria bank d.d., prednika tužene, kao banke-kreditora, u dijelu kojim je ugovoren povrat obveza iz ugovora u švicarskim francima, odnosno u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (kojima je ugovoren povrat obveza iz ugovora uz valutnu klauzulu u švicarskim francima) te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci i drugim internim aktima banke (kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama) pa te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke, kao ni za sudužnike i založne dužnike (stavak I izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 39.564,41 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose (dijelove glavnice) od dana preplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate (stavak II izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 15.418,58 eur sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak III izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07
- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11,25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 115/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.
3. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode i predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika tuženika kao i ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju kreditora za CHF prednika tuženika. na dan plaćanja, te zahtjev za isplatu preplaćenih svota po navedenim osnovama tijekom otplate kredita.
6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući označene odredbe ništetnim budući da su nepoštene s obzirom da su ugovorene na štetu potrošača te sudi zatražene svote izračunate sukladno nalazu i mišljenju vještaka, prethodno ocjenjujući prigovor zastare neosnovanim budući da u pogledu stjecanja bez osnove zastarni rok iznosi 5 godina a taj rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena. Također, prvostupanjski sud otklanja i prigovor da prednik tužitelja nema svojstvo potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine', br. 96/03 - dalje: ZZP/03).
7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, ni razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni Ugovor o kreditu zaključen između prednika tužitelja i prednika tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF te razlozi o dosuđenju zateznih kamata od dana stjecanja do isplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta.
8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom svih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
9. Među strankama nije sporno da je između pravnog prednika tuženika kao kreditora i pravnog prednika tužitelja, kao korisnika kredita, dana 29. lipnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je prema čl. 2 odobren u iznosu od 230.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja, uz redovitu kamatu od 5,25%, koju je prema čl. 3. kreditor ovlašten promijeniti u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 2.474,15 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate u trajanju do 31. srpnja 2015.(dalje: Ugovor o kreditu).
10. Okolnost jesu li predniku tužitelja bile dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, to je tužena banka u predmetnom pojedinačnom potrošačkom sporu bila ovlaštena i mogla je tvrditi i dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama u postupku pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo (unatoč tome što to nisu utvrdili konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) odnosno da je na drugi način potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U konkretnom slučaju tuženik je u odgovoru na tužbu istakao da je predniku tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, pa je na iste okolnosti predložio saslušanje svjedoka MČ. Na ročištu održanom 19. rujna 2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tog svjedoka pa kako je na tuženiku teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, to zaključak suda da se u konkretnom slučaju o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nije protivno odredbi čl. 81. st. 4.ZZP i procesnoj ravnopravnosti stranaka.
11. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je kasniji ZZP/07 u čl. 3. toč. 1. gotovo istovjetno propisivao da je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ovdje je za naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
12. Navedena Direktiva 93/13/EEZ, ugovore na koje se primjenjuje, određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti, iz čega pak proizlazi da je taj kriterij u skladu s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom Direktivom 93/13/EEZ (da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja, tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj), slijedom čega je za zaključiti da je nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru (koji može ulaziti u područje primjene Direktive 93/13/EEZ) dužan, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te Direktive, u koju svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge.
13. Suprotno žalbenim navodima, kako je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij), a iz sadržaja sklopljenog ugovora i to čl. 2. proizlazi da je predniku tužitelja bio odobren stambeni kredit u svrhu dovršetka kuće, s time da je 2 tužitelj u svom iskazu potvrdio da je njegov pok. otac kredit podigao u privatne svrhe radi dovršetka kuće, to se ne radi o kreditu koji je sklopljen u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti odnosno poslovne svrhe, kako to neosnovano ističe tuženik, neovisno o tome što se ta kuća nakon završetka izgradnje dijelom iznajmljuje turistima jer se svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, a eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.
14. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Također, prvostupanjski sud otklanja i prigovor da tužitelji nemaju svojstvo potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, s obrazloženjem da je predniku tužitelja odobren stambeni kredit u svrhu dovršetka kuće, pa u konačnome temeljem odredbe čl. 324. ZOO-a (koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojih je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje), cijeneći da je ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora samo djelomično ništetetan, tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan.
15. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Drugačije postupanje bilo bi u suprotnosti sa odredbama ZPP i ZZP koji je važio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.
16. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
17. Ovo stoga što je dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope prednik tuženika, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
18. Budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), a ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer ne sadrži jasno određene uvjete promjenjivosti i referentne stope za koju se veže odnosno egzaktne parametre i metode izračuna već je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke, a posljedica takve nepoštene ugovorne odredbe jest njezina ništetnost.
19. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
20. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to prednika tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 6. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe prednik tuženika je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
21. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju je koristio prednik tuženika. a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.
22. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.
23. Označenim dijelom Ugovora o kreditu, kojim je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju prednika tuženika na dan isplate te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1.ZZP. Naime, u konkretnom slučaju, a iz dostavljene dokumentacije i iskaza 2. tužitelja, ne proizlazi da je prednik tuženika informirao prednika tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Iako tužitelji nisu sporili razumijevanje pojma valutne klauzule, ono što prednik tužitelja nije razumio, jer mu to nije bilo obrazloženo niti je navedeno u Ugovoru o kreditu, jest specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. budući da u Ugovoru o kreditu nisu uneseni specifični rizici koje nosi valuta CHF, a tuženik, koji je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka MČ na navedene okolnosti, nije dokazao suprotno.
24. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
25. Kako je prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju ugovora, prvostupanjski je sud pobijanu presudu pod stavkom I izreke donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO.
26. Glede utvrđene visine tužbenog zahtjeva za isplatu žalitelju valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je financijsko vještačenje u ovom predmetu provedeno u skladu s čl. 260. i 261. ZPP jer se financijski vještak na prigovore tuženika pismeno i usmeno očitovao pa kako tuženik i ne osporava matematički izračun vještaka već upućuje na drugačiju metodologiju obračuna razlike u preplati, glede kojeg prijedloga tuženik nije postavio bilo kakav zahtjev sudu to izneseno ne utječe na pravilnost i zakonitost provedenog financijskog vještačenja, kojeg je sud pravilno u cijelosti prihvatio kao stručan I obrazložen.
27. Na žalbene navode valja odgovoriti da je Vrhovni sud RH u odluci posl. broj Rev- 898/2024 od 16. studenog 2024. u pogledu postavljenog pravnog pitanja upućuje da je revizijski sud u odluci poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanje koje citirano glasi:
"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.".
Taj sud dalje utvrđuje da, kako iz nižestupanjskih odluka, tako i iz stanja spisa, ne proizlazi da bi - u ostvarivanju svog (eventualnog) prava da joj se na ikoji način umanje iznosi po osnovu tzv. negativne tečajne razlike - tužena istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev, a samo upućivanje tužene u svojim podnescima o potrebi uzimanja u obzir negativnih tečajnih razlika ne može se smatrati konkretnim i određenim dispozicijama u smislu prethodno navedenih prigovora, a da taj sud u ovoj odluci reafirmira prethodno izraženo pravno shvaćanje i - uzimajući u obzir da tužena tijekom postupka nije istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev - pravilnim ocjenjuje pristup nižestupanjskih sudova u kojem oni nisu uzeli u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjili potraživani iznos, s kojim pravnim stavom je suglasan i ovaj sud.
28. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
29. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
30.1. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te ono glasi: "Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".
30.2. Zaključak iz točke 4. ovog mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.", to se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
31. Kako iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., to su žalbeni navodi tuženika vezano za prigovor zastare pravilno ocijenjeni neosnovanim. Naime, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13., to je zastarni rok istekao nakon utuženja dana 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. od presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017. to je zastarni rok istekao također nakon utuženja dana 15. lipnja 2023., tako da je pravilno prvostupanjski sud otklonio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan.
32.1. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako po osnovu tako i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) u vezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa)
32.2. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a odredbom Tbr. 50. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eur.
32.3. Budući da je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 23. svibnja 2025., dakle, u vrijeme kada je na snazi navedena Tarifa, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je donosio odluku o naknadi parničnog troška primjenom te tarife i vrijednosti boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu iste odnosno prije 5. studenog 2022. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eur.
32.4. Na žalbene navode valja odgovoriti da je Vrhovni sud RH u odluci posl broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., na postavljeno pitanje:
"Je li sud kod odluke o parničnim troškovima stranaka primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) u svezi čl. 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), a imajući na umu pravno stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-450/2023-2 od 30. kolovoza 2023., odluku treba donijeti na način da se za parnične radnje poduzete do 1. studenoga 2022. godine stranci prizna parnični trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kuna, dok se za parnične radnje poduzete nakon 1. studenoga 2002. godine stranci treba priznati parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna ili pak odluku o parničnim troškovima stranaka treba donijeti na način da za sve poduzete radnje, odnosno i za one parnične radnje poduzete i prije 1. studenoga 2022. stranci prizna/dosudi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna?" dao odgovor:
Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (2,00 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (2,00 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5.studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura), a jednako pravno shvaćanje je primijenjeno i u odlukama toga suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.
32.5. Slijedom izloženog, u konkretnom je slučaju pravilno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka,
33. Slijedom navedenog, neosnovan je i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao pravilnu i zakonitu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu 29. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Lidija Bošnjaković
