Poslovni broj: Usž-857/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice NHI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Vinko Adžić, odvjetnik u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Uprave za stambeno zbrinjavanje, Sektora za imovinsko-pravne poslove stambenog zbrinjavanja, Službe za raskide upravnih ugovora i neupravna postupanja, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi raskida ugovora o najmu stana, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-22/2024-9 od 9. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l- 22/2024-9 od 9. siječnja 2025.
II. Poništava se rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Uprave za stambeno zbrinjavanje, Sektora za imovinsko- pravne poslove stambenog zbrinjavanja, Službe za raskide upravnih ugovora i neupravna postupanja, KLASA: UP/I-371/01-23-01/14, URBROJ: 531-13-2-1- 23-3 od 28. studenog 2023.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak spora u iznosu od 4.062,50 EUR u roku od 60 dana od primitka drugostupanjske presude, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev za naknadom troška spora.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-371-01/23-01/14, URBROJ: 531-13-2-1-23- 3 od 28. studenog 2023., i odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.
1.1. Rješenjem tuženika raskinut je ugovor o najmu, KLASA: 371-01/18-041/2046, URBROJ: 510-06-05-02/04-19-02, sklopljen 31. prosinca 2018. između Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, kao najmodavca i tužiteljice, kao najmoprimca, predmet kojeg je najam stana u [adresa], (stan broj 42 na 4. katu) i određeno da je tužiteljica dužna predati u posjed stambenu jedinicu u roku od 15 dana od izvršnosti ovog rješenja.
2. Tužiteljica u tužbi, u bitnome, navodi da je rješenje tuženika osporavala zbog povrede načela utvrđivanja materijalne istine i načela izjašnjavanja stranke o svim činjenicama i okolnostima. Sud je neosnovano prihvatio stav tuženika da su, u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o najmu, propisani odredbom članka 22. stavka 4. točke 1. i točke 10. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima („Narodne novine“, broj: 106/18., 98/19., 82/23.). U ostatku žalbe opširno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da, kao dijete poginulog hrvatskog branitelja, ima pravo na otkup, odnosno na darovanje predmetnog stana sukladno odredbama navedenog Zakona, a koji postupak da je pokrenula zahtjevom od 6. prosinca 2005. godine. Slijedom navedenog, predlaže poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška spora prema dostavljenom troškovniku.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da je prvostupanjski sud cijenio dokaze spisa na okolnosti na koje ukazuje tužiteljica, a koje su relevantne za odluku o tužbenom zahtjevu te je obrazložio razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen.
4. Žalba je osnovana.
5. Tuženik je osporeno rješenje donio pozivom na odredbe Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o najmu i pozivom na odredbe članka 150. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., dalje ZUP).
5.1. Odredbom članka 18. stavka 2. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., propisano je da je ugovor o najmu upravni ugovor. Odredbom članka 150. stavka 1. ZUP-a propisano je da će javnopravno tijelo i stranka sklopiti upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora, dok je odredbom članka 153. stavka 2. ZUP-a propisano da će javnopravno tijelo jednostrano raskinuti upravni ugovor ako stranka ne ispunjava obveze iz upravnog ugovora.
6. Međutim, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je ugovor o najmu sklopljen 31. prosinca 2018., i to primjenom odredbi ranije važećeg Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj: 86/08., 57/11., 51A/13., 148/13., 76/14., 147/14. i 18/15.). Taj Zakon je bio osnova i za donošenje Suglasnosti za privremeno stambeno zbrinjavanje od 22. prosinca 2004., kojim je utvrđeno pravo tužiteljici i članovima njezine obitelji na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi. U istoj je navedeno da će se suglasnost za stambeno zbrinjavanje izdati radi zaključivanja ugovora o najmu, a što je i realizirano.
7. Citiranim Zakonom o područjima posebne državne skrbi nije bilo propisano da se ugovor o najmu stana smatra upravnim ugovorom, a što proizlazi i iz članka 14. navedenog ugovora o najmu stana od 31. prosinca 2018., prema kojem će sve eventualno nastale sporove iz tog ugovora ugovorne strane nastojati sporazumno riješiti, u protivnom sporove će rješavati stvarno i mjesno nadležan sud.
8. Stoga se tuženik neosnovano pozvao na odredbe članka 150. i 153. ZUP-a, vezano za tumačenje što se smatra upravnim ugovorom te nadležnošću za njegov raskid, jer je u konkretnom slučaju pravo na stambeno zbrinjavanje realizirano primjenom ranijeg propisa (Zakona o područjima posebne državne skrbi) za vrijeme važenja kojeg je donesena Suglasnost za privremeno stambeno zbrinjavanje od 22. prosinca 2004., temeljem kojeg je sklopljen ugovor koji nije imao karakter upravnog ugovora.
9. Stoga se niti raskid tog ugovora nije mogao odrediti rješenjem, već o istom može odlučiti redovni sud, pa se stoga ne radi niti o stvari o kojoj se odlučuje u upravnom sporu.
10. Slijedom navedenog, proizlazi da je pobijanom presudom pogrešno ocijenjeno zakonitim rješenje tuženika obzirom da je to rješenje utemeljeno na pogrešnom stajalištu u vezi primjene materijalnog i postupovnog prava.
11. Kako je tužiteljica uspjela u sporu to, temeljem članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje ZUS), ima pravo na zatraženi i opravdani trošak tužbe i pristupa na ročište od 18. prosinca 2024. u iznosu od po 1.000,00 € za svaku radnju, troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 €, što uvećano za PDV ukupno iznosi 4.062,50 €. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak putovanja na ročište, trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja u trajanju od 7h i trošak dnevnice jer trošak zastupanja po odvjetniku, čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor. Naime, radi se o trošku koji prelazi iznos koji bi pripao nekom od odvjetnika iz sjedišta suda. Pravo je tužiteljice da ovlasti opunomoćenika koji ima poslovno sjedište u [adresa], i sukladno ugovoru s opunomoćenikom isplati odvjetniku naknadu, ali se ta naknada ne može prevaliti na protivnu stranu, jer se ne radi o potrebnom trošku. Osim toga, prema Tbr. 51. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), trošak dnevnice se može priznati samo ako odvjetnik mora ostati na putu izvan sjedišta ureda više od jednog dana ili mora prenoćiti u hotelu, o čemu se ovdje ne radi.
12. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe članka 135. stavka 2. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 28. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
