Poslovni broj: Usž-2012/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Gajeva 30a, OIB: 43539267895, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe URŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Varaždin, Pavlinska 5, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-737/2024-12 od 26. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-737/2024-12 od 26. ožujka 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/24- 01/59, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-03 od 28. ožujka 2024., te se nalaže tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 € u roku 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Virovitičko-podravske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-01/23-01/01, UR.BROJ: 2189/1-08/16-23-20 od 16. listopada 2023., kojim se ovlašteniku naknade, ovdje zainteresiranoj osobi daju u vlasništvo (vraćaju) izrijekom opisane nekretnine u k. o. [katastarska općina], u naravi poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, sve na način i pod uvjetima iz tog djelomičnog rješenja.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da je pogrešno utvrđena činjenica kada je pravno i stvarno proveden postupak eksproprijacije velikog posjednika U, jer je u pobijanoj presudi sud pogrešno zaključio da je imovina koja je predmet ovog upravnog spora oduzeta prijašnjem vlasniku temeljem odluka jugoslavenskih komunističkih vlasti donesenih 1945. i nadalje, a zbog čega mu priznaje pravo na povrat. Tužitelj, međutim, smatra da su predmetne nekretnine eksproprirane od UR još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i to temeljem pravomoćnih odluka tijela tadašnje vlasti, a sve prije II. svjetskog rata. Eksproprijacija je vršena u svrhu agrarne reforme te dodjele zemljišta agrarnim interesentima, odnosno vršena je pod pritiskom siromašnih seljaka koji su dotad bili nadničari na velikom posjedu i zahtijevali podjelu veleposjedničke zemlje, ali i zbog nužnošću promjena kada je u pitanju vlasništvo nad zemljom. Cijeneći razloge temeljem kojih je provedena agrarna reforma, tužitelj je mišljenja da dodijeljeno zemljište sigurno ne bi bilo vraćeno veleposjedniku, a što ukazuje da jugoslavenske komunističke vlasti nisu svojom intervencije stvarno oduzele zemljište ranijem vlasniku, već da su samo provele ranije eksproprijacijske odluke, čime se uskladilo faktično stanje sa zemljišno-knjižnim stanjem. Stoga drži postupanje tuženika protivnim članku 1. i članku 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19. – dalje u tekstu: Zakon o naknadi), jer se odredbe toga Zakona ne mogu primijeniti na oduzimanja koja su vršena prije 15. svibnja 1945., odnosno za vrijeme Kraljevine Jugoslavije te tvz. NDH. Nastavno tužitelj osporenu presudu pobija i zbog pogrešne primjene članka 10. Zakona o naknadi, smatrajući da se, suprotno stajalištu iz osporene presude, na imovinu prijašnjeg vlasnika U ima primijeniti Ugovor o miru s Mađarskom, zaključen u Parizu 10. veljače 1947., s obzirom da je u vrijeme oduzimanja imenovani bio mađarski državljanin. Pritom tužitelj upire na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-12475/07-8 od 9. veljače 2011., donesenoj u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a u kojoj je zauzeto stajalište da se Ugovor o miru s Mađarskom primjenjuje na imovinu mađarskog državljanina neovisno o tome što je oduzimanje imovine izvršeno konfiskacijom prije stupanja na snagu tog Ugovora. Konačno, a suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, drži da se u postupku povrata mora vratiti točno određeni dio oduzete nekretnine, a ne i suvlasnički dio iste, zbog čega smatra da je prvostupanjsko tijelo prethodno trebalo zatražiti parcelaciju i formiranje nove katastarske čestice koja odgovara ranije oduzetoj nekretnini. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu iskazanog troška za sastav ove žalbe.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, drži žalbene navode neosnovnim, a što sve detaljnije obrazlaže, ponavljajući pritom razloge navedene u osporenim aktima. Predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu, te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iskazanom iznosu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

7. Naime, iz podataka sveza spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koji su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, a iz kojih proizlazi da je, neovisno o eksproprijacijskim odlukama donesenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, na koje tužitelj upire u žalbi, do oduzimanja predmetne imovine, i po ocjeni ovoga Suda, došlo tek odlukama jugoslavenskih komunističkih vlasti, i to presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 21. studenog 1945. kojom je prijašnjem vlasniku (U) imovina konfiscirana kao posljedica osude za kazneno djelo, zaključkom Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini od 9. prosinca 1945. kojim je, u svrhu provođenja konfiskacije, određen popis i procjena imovine na licu mjesta i uknjižba prava vlasništva za korist DFJ, te odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini od 2. svibnja 1947. kojom je opisana imovina u zemljišnim knjigama prenesena u vlasništvo FNRJ odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

8. S tim u vezi je već tuženik dao jasnu i argumentirano obrazloženu analizu razloga kojima se rukovodio zaključujući da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je oduzeta na način propisan Zakonom o naknadi, na koju se stoga glede naknade ima primijeniti taj Zakon, a koje razloge je osnovano prihvatio i prvostupanjski sud, kao što ih, zbog nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnih odredaba Zakona o naknadi. Kod toga se napominje da je takvo shvaćanje ovaj Sud već izrazio u više svojih odluka (primjerice, presude poslovni broj: Usž-1551/22-3 od 1. lipnja 2022., Usž-3395/22-2 od 2. prosinca 2022. i dr.), koje se odnose na istovjetnu činjeničnu i pravnu situaciju kakva je i ovdje (s istim strankama u sporu kojima su navedene presude i dostavljene).

9. Nadalje, neosnovno tužitelj i u žalbi inzistira na mađarskom državljanstvu prijašnjeg vlasnika (U – pravnog prednika zainteresirane osobe), na koju okolnost se ovaj Sud također osvrnuo u nizu presuda (primjerice, presude broj: Us-9198/2002-13 od 24. studenog 2005., Us-2031/2010-8 od 16. veljače 2012., Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., poslovni broj: Usž-2/20-3 od 26. ožujka 2021. i dr.), u kojima je, temeljem izrijekom navedenih dokaza, utvrđeno jugoslavensko državljanstvo prijašnjeg vlasnika u trenutku konfiskacije predmetne imovine, a pravilnost kojeg utvrđenja je potvrđena u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice, presude broj: Uzz-29/12-12 od 27. veljače 2018., Uzz-30/12-7 od 26. veljače 2014., Uzz-31/12-9 od 6. svibnja 2015.), slijedom čega žalbeni prigovori vezani uz primjenu Ugovora o miru s Mađarskom i presudu ovoga Suda od 9. veljače 2011. koja se odnosi na mađarskog državljanina, nisu pravno relevantni, a time niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari.

10. Sud prihvaća i razloge iz osporene presude u odnosu na povrat suvlasničkih dijelova predmetne imovine, jer, suprotno žalbenim navodima, nema zapreke da se prijašnjem vlasniku vrati oduzeta imovina u odgovarajućim suvlasničkim omjerima, sukladno vještačkom nalazu od ožujka 2023., a sve temeljem odredbe članka 49. stavka 1. Zakona o naknadi, što je već naveo i prvostupanjski sud osnovano otklanjajući prigovore tužitelja s tim u vezi.

11. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

12. Na kraju, a u odnosu na tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, ovaj Sud ističe da tužitelj nema pravo na naknadu troškova spora na ime zastupanja, jer, osim što u upravnim sporovima koji se vode radi ostvarivanja prava na naknadu za oduzetu imovinu ima položaj stranke na temelju odredbe članka 65. stavka 2. Zakona o naknadi, tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu, sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, ne pripada prvo na naknadu tog troška. U odnosu na zahtjev zainteresirane osobe za naknadu zatraženih troškova, ocjenjuje se da odgovor na žalbu, kao procesna radnja, nije bio potreban niti je od utjecaja na donošenje odluke u ovoj stvari, zbog čega ga Sud ne smatra opravdanim izdatkom u smislu članka 144. stavka 1. i stavka 2. ZUS-a. Radi iznesenog, valjalo je navedene zahtjeve odbiti.

13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović