Poslovni broj: Usž-3908/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SZ, [adresa] i SZP, [adresa], koje zastupa opunomoćenica Ingrid Jurcan Lakičević iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka, Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba: Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Frana Kurelca 3 i Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istoj opunomoćenici, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 Us I-172/2022-7 od 11. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 Us I-172/2022-7 od 11. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/18- 01/268, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-03 od 7. prosinca 2021., kojim se, povodom žalbe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, poništava djelomično rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/04-01/138, URBROJ: 2170-04-02/8-18-12 od 28. svibnja 2018. i ujedno rješava na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu za stanove u stambenoj zgradi u [adresa]. Navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem se imenovanim ovlaštenicima naknade utvrđuje pravo na naknadu za stanove koji se nalaze u stambenoj zgradi u [adresa], ukupne vrijednosti 1.119,514,49 kn, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu, koju je ovaj Sud ocijenio neosnovanom te je, presudom poslovni broj: Usž-2785/22-2 od 30. rujna 2022., odbio žalbu i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Nakon toga su tužitelji ustali s ustavnom tužbom, koja je usvojena te je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom, broj: U-III-7543/2022 od 17. rujna 2025., ukinuo ovosudnu presudu od 30. rujna 2022. i predmet vratio ovom Sudu na ponovni postupak.

3. S obzirom na navedeno, ovaj Sud je uzeo u ponovno razmatranje žalbu kojom tužitelji zakonitost ovdje osporene presude pobijaju u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, navode da se predmet ovog spora odnosi na oduzimanje imovine njemačkom državljaninu, koje je izvršeno na temelju mjera u provođenju Odluke AVNOJ-a od 21. studenog 1944., nakon čega zaključuju da među strankama pravno odlučne činjenice nisu sporne, već je sporna primjena materijalnog prava odnosno primjena odredbe članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19. -dalje: Zakon o naknadi), a prema kojoj prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima ili na drugi način, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. S tim u vezi, tužitelji navode kako prvostupanjski sud utvrđuje da je međudržavnim sporazumima (Pariški sporazum iz 1946., Bonska konvencija iz 1955.) riješeno pitanje povrata imovine oduzete njemačkim državljanima na temelju mjera savezničkih država poduzetih nakon završetka Drugog svjetskog rata, što uključuje i oduzimanje imovine sukladno Odluci AVNOJ-a od 21. studenog 1944., Zakonu o konfiskaciji i Zakonu o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestracije nad imovinom odsutnih osoba. Takvo utvrđenje tužitelji drže upitnim, jer za svoju odluku prvostupanjski sud, osim nabrajanja sporazuma, ne iznosi nikakve druge razloge. U nastavku se pozivaju na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz kojih, po njihovom mišljenju, proizlazi da pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom u odnosu na njemačke državljane. Smatraju da, jednom kad je Republika Hrvatska donijela zakon koji predviđa potpun ili djelomičan povrat imovine oduzete u razdoblju prije stupanja na snagu Ustava odnosno naknadu za nju, tim je zakonom priznala osobama koje su ispunjavale propisane zakonske uvjete pravo potraživanja naknade za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima u smislu članka 1. stavka 2. Zakona o naknadi. Uvažavajući navedeno, te odredbu članka 10. Zakona o naknadi, a imajući u vidu predmet zahtjeva, osnovu oduzimanja i sadašnji upis vlasništva predmetnih čestica, tužitelji drže da imaju pravo na povrat imovine odnosno naknadu, jer tako proizlazi iz Zakona o naknadi pa razlozi odbijanja njihovog zahtjeva nisu pravno utemeljeni niti proizlaze iz dostavljenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Iz izloženog slijedi da je prvostupanjski sud, bez nužne analize i utvrđivanja svih relevantnih činjenica te provođenja dokaza kojima bi se iste mogle sa sigurnošću utvrditi, zauzeo stav tuženika, čime je bitno narušena procesna ravnoteža te ravnopravnost između stranaka u postupku, a što je jedan od konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. Iznoseći opširno i druge razloge zbog kojih smatraju da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužitelji predlažu ovom Sudu usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev te poništiti rješenje tuženika, podredno, ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje, uz naknadu iskazanog troška za sastav ove žalbe.

4. Tuženik i zainteresirane osobe, uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ovdje mjerodavnog Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), a imajući pritom u vidu pravna stajališta iz ustavnosudske odluke od 17. rujna 2025., ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

7. Naime, ukidajući ovosudnu presudu od 30. rujna 2022., Ustavni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke upozorio na drukčiju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u izrijekom navedenim odlukama toga suda, pri čemu, međutim, nije doveo u pitanje ovlaštenje ovog Suda da odstupi od pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetih u predmetima istovrsne činjenične i pravne naravi, uz uputu da je u takvom slučaju potrebno navesti dostatne i relevantne razloge i podrobno ih obrazložiti.

8. S tim u vezi treba ukazati na raniju odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-7287/21 od 6. veljače 2024., u izvršenju koje je na sjednici Imovinsko- pravnog odjela ovoga Suda, održanoj 8. svibnja 2024., nakon analize međudržavnih sporazuma i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje je uputio Ustavni sud Republike Hrvatske u toj odluci (a na koje upućuje i u predmetnoj odluci), zauzeto pravno shvaćanje da je pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima riješeno Sporazumom o reparacijama Njemačke o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata od 14. siječnja 1946. (Pariški sporazum iz 1946.) te Konvencijom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokolom o završetku okupacijskog režima u Saveznom Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Bonska konvencija iz 1955.).

9. Slijedom izloženog, a uvažavajući presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje upućuje ustavnosudska odluka i recentne presude istog suda u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, osnovano zaključio da pravnom predniku tužitelja, a time i tužiteljima, ne pripada pravo na naknadu za oduzetu imovinu, jer je to pitanje riješeno međudržavnim sporazumima (tako i u ovosudnim presudama, poslovni broj: Usž-609/2024-5 od 15. svibnja 2024., Usž- 3590/2024-3 od 23. srpnja 2025. i dr.).

10. Ovo stoga jer je ovaj Sud, detaljnom analizom međudržavnih sporazuma, koji se odnose na imovinu njemačkih državljana nakon kapitulacije fašističke Njemačke, utvrdio da je pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu riješeno sporazumom između SR Njemačke i saveznika te internim njemačkim zakonodavstvom, a iz kojih proizlazi da je u konkretnom slučaju SR Njemačka obvezna osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima njemačke imovine u inozemstvu, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na temelju ratnog stanja, slijedom čega Republika Hrvatska, kao jedna od sljednica bivše SFRJ, nije u obvezi naknaditi tu imovinu.

11. Kod toga je za istaknuti da je takvo stajalište ovaj Sud zauzeo, iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama (pa tako i u recentnoj odluci, broj: U-zpz- 29/2022 od 1. travnja 2025.) izrazio shvaćanje da pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumom, pri čemu je svoje stajalište obrazložio time da Bonski sporazum iz 1956. nema odredbe o obeštećenju za imovinu oduzetu njemačkim državljanima, unatoč činjenici da to nije jedini sporazum koji se odnosi na predmetnu situaciju, zbog čega ovaj Sud kod donošenja odluke nije imao u vidu isključivo odredbe tog sporazuma.

13. Naime, Drugi svjetski rat okončan je bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke 8. svibnja 1945. te su četiri države (Sjedinjene Američke Države, Savez Socijalističkih Republika Rusije, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo) u ime savezničkih sila, preuzele vlast u Njemačkoj, što proizlazi iz preambule Deklaracije o porazu Njemačke i preuzimanju vrhovne vlasti u odnosu na Njemačku od strane Sjedinjenih Američkih Država, Saveza Socijalističkih Republika Rusije, Privremene vlade Francuske Republike i Ujedinjenog Kraljevstva od 5. lipnja 1945. Vrhovni vojni zapovjednici četiri savezničke snage upravljali su odgovarajućim zonama samostalno i preko Savezničkog nadzornog vijeća i, između ostalog, dogovarali o pitanjima reparacije.

12.1. Potsdamskim sporazumom od 1. kolovoza 1945. dogovoreno je preuzimanje zajedničke odgovornosti četiriju sila nad okupiranom Njemačkom, kao i da će mirovni sporazum biti potpisan s Njemačkom nakon uspostave jedinstvene njemačke vlade. Zahtjevi za reparaciju SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih zemalja koji imaju pravo na naknadu, prema dogovoru, moraju se podmiriti iz zapadnih zona i odgovarajuće njemačke imovine.

12.2. Nakon održane konferencije o reparacijama u Parizu dana 14. siječnja 1946. sklopljen je Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine) između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije. Člankom 6.A. navedenog Sporazuma ugovoreno je da će svaka vlada potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povrat imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama (u neto iznosu bez akumuliranih poreza, založnih prava, troškova administracije, ostalih in rem pristojbi na određene konkretne stavke i na zakonita ugovorna potraživanja prema bivšim njemačkim vlasnicima takve imovine). U periodu nakon drugog svjetskog rata, a kada je donesen Pariški sporazum iz 1946., Njemačka je imala specifičan međunarodnopravni položaj, te je Pariški sporazum potpisan od strane savezničkih snaga koji su preuzeli vlast nad područjem Njemačke.

13. Stoga, Pariški sporazum, kojeg su zaključile savezničke i udružene sile, određuje pravnu sudbinu njemačke imovine i daje ovlaštenje državama na čijem području se nalazi ta imovina da njemačku imovinu uračunaju u korist svog reparacijskog fonda. Iako SR Njemačka nije potpisnica ovog sporazuma, za naglasiti je da je ista potpisnica Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokola o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Bonska konvencija iz 1955.).

14. Naime, Savezna Republika Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republika Francuska potpisale su Bonsku konvenciju iz 1955., koja, prema članku 1. stavku 1. Šestog poglavlja, uzima u obzir i ranije sporazume vezane uz reparaciju.

14.1. U članku 3. stavku 1. Šestog poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Savezna Republika neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera, koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima."

14.2. U stavku 3. istog članka i poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u stavku (1) i (2) ovog članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada, nisu dopušteni."

14.3. Člankom 5. istog poglavlja navedene Konvencije izričito je navedeno: "Savezna Republika osigurat će naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. ovog poglavlja."

15. Nadalje, Konvencija o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije zajedno s Konvencijom o odnosima Triju sila i Federalne Republike Njemačke, Konvencijom o pravima i obvezama stranih snaga i njihovih prednika u Saveznoj Republici Njemačkoj i Financijskom konvencijom, sklopljena je u Bonnu 26. svibnja 1952. između Savezne Republike Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Francuske. Konačni cilj navedenih ugovora i Konvencija bio je okončanje okupacijskog režima te prijenos potpune nadležnosti nad unutarnjim i vanjskim poslovima Republike Njemačke.

15.1. Konvencijom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije (poglavlje VI.) regulirano je i pitanje reparacije koje se treba riješiti mirovnim ugovorom koji će biti sklopljen između Njemačke i prijašnjih neprijateljskih država ili posebnim ranijim sporazumom vezanim za tu materiju. Ugovoreno je da će do konačnog rješenja tog pitanja vrijediti odredbe Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije.

15.2. Odredbom članka 3. poglavlja VI. Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije određeno je da SR Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Tri sile potpisale ili će potpisati s ostalim savezničkim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Člankom 5. Njemačka je preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI.

16. Konačno, tek su sklapanjem Ugovora o zaključnom reguliranju s obzirom na Njemačku od 12. rujna 1990., a koji je stupio na snagu 15. ožujka 1991., prava i odgovornosti četiri sile prestale, te je definitivno okončan prijelazni status Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.

17. Dakle, dovodeći u vezu specifičnu situaciju Njemačke u Drugom svjetskom ratu, kao i odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. u vezi s Bonskim sporazumom iz 1956., ovaj Sud nalazi da je člankom 5. poglavlja VI Njemačka preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI internim propisima, a što je i Saveznim zakonom o naknadi reparacijskih šteta od 12. veljače 1969. i regulirala.

17.1. S obzirom da se SR Njemačka obvezala osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima njemačke imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili ratnog stanja, što je i činila na osnovi svojeg Zakona o naknadi za ratne i poslijeratne gubitke (LAG) (Savezni sl. l. SR Njemačke, br. 34/52) od 14. kolovoza 1952., to, po ocjeni ovog Suda, Republika Hrvatska, bez obzira na to što nije potpisala zasebni ugovor sa SR Njemačkom o tom pitanju, kao sljednica bivše Jugoslavije (SFRJ) na koju se odnose prethodno navedeni međudržavni sporazumi, nije obvezna naknaditi imovinu njemačkih državljana koja je im oduzeta konfiskacijom po završetku Drugog svjetskog rata, jer su za tu imovinu sklopljeni međunarodni ugovori kakve ima u vidu članak 10. Zakona o naknadi.

18. Slijedom izloženog, nije pravno odlučna niti okolnost da pravni prednik tužitelja nije obeštećen za oduzetu imovinu, jer, prema pravnom shvaćanju ovoga Suda, pravo na naknadu prijašnji vlasnik neće imati ako je propustio ostvariti to pravo po međudržavnom sporazumu ili na drugi način. U konkretnom slučaju prijašnji vlasnik imao je pravo potraživati naknadu od SR Njemačke pa, ako je to propustio učiniti, isto nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

19. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

20. Na kraju, a u odnosu na zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, ističe se da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom u ovom sporu pa im, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

21. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić Zaninović