REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4571/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Franko Kotlar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kotlar & Vidov, iz Zadra protiv 1. tuženika GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. tuženika ČB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. tuženika BB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ŠB, iz [adresa] i 4. tuženika ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], time da su 3. i 4. tuženik zastupani po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o prijedlogu 3. i 4. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4279/2023-2 od 30. siječnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3436/2015 od 21. rujna 2022., u sjednici održanoj 28. listopada 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnose na povredu temeljnog ljudskog prava.
Obrazloženje
1. Treće i četvrtotuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4279/2023-2 od 30. siječnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3436/2015 od 21. rujna 2022.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije predlagatelji postavljaju sedam pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
1.2. U opravdanju razloga važnosti postavljenih pitanja predlagatelji se pozivaju na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 837/2010 od 12. siječnja 2016., Rev 1317/1991 od 20. kolovoza 1991., na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/1076/2019 od 7. ožujka 2023., U-III/3985/2012 od 22. veljače 2017., U-III/2494/2008 od 20. ožujka 2011., U-III-1631/2015 od 13. svibnja 2015., na presudu Europskog suda za ljudska prava ShestiMaiEngineering OOD i drugi protiv Bugarske broj 17854/04, presuda od 20. rujna 2011., § 77., Project-Trade d.o.o. protiv Hrvatske broj 1920/14, presuda od 19. studenoga 2020., § 46. te na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 56/19-2 održanoj 14. veljače 2019., uz tvrdnju da je shvaćanje nižestupanjskih odluka protivno shvaćanju u navedenim odlukama odnosno protivno shvaćanju sjednice odjela.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja nemaju značaj pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1. Naime, sa prvih pet postavljenih pitanja predlagatelj ukazuje na eventualnu pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu odredbe čl. 382. ZPP, jer i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, a što je osnovni smisao postupka koji se provodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.2. Naime, ako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 385.a ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.
3.3. Pogrešno je i shvaćanje predlagatelja da odluke na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja pozivaju u opravdanju postavljenih pitanja usporedive s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnim pitanjima u kojima ona odstupa od prakse revizijskog suda ili bi se radilo o neujednačenoj praksi viših sudova. Naime, u svakom od predmeta na koje se pozivaju tuženici odluka o tužbenom zahtjevu obrazložena je specifičnim činjeničnim okolnostima s kojima se ne može usporediti činjenična situacija u predmetnom slučaju. Naime, odluka o sporu o postavljenim pitanjima ovisi o načinu vođenja postupka izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni pa stoga te odluke ne daju značaj važnosti postavljenim pitanjima niti je pozivanjem na navedene odluke tužitelj opravdao značaj važnosti postavljenih pitanja. Pritom valja dodati da odgovor na posljednja dva materijalnopravna pitanja ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja načinu vođenja postupka izvedenim dokazima i njihovoj ocjeni, pa odluke na koje se tuženici pozivaju ne opravdavaju značaj važnosti postavljenih pitanja.
3.4. S obzirom na izloženo, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
4. U odnosu na tvrdnje tuženika u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP valja reći da nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkcije revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana za donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuju predlagatelji, a koje se tiče prava na pošteno suđenje koje se u biti svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
4.1. S tim u vezi valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
4.2. Što se tiče navoda koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da su tuženici imali na raspolaganju mogućnost očitovati se na sve podneske tužitelja, te da su na raspolaganju imali i žalbu kojom su se i koristili. Činjenica da nisu uspjeli u sporu ne čini ta sredstva nedjelotvornim.
5. Kako dakle, tuženici nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pošteno i pravično suđenje te pravo na djelotvorno pravno sredstvo to nisu dokazali da su ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije po toj osnovi.
6. U opisanim okolnostima, dakle, tuženici nisu dokazali da im je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njihov je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 28. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
