Poslovni broj: Usž-3811/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Ogulina, OIB: 58264108511, Ogulin, Bernardina Frankopana 11, kojeg zastupa opunomoćenik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika Karlovačke županije, Upravnog djela za gospodarstvo, Odsjeka za održivi razvoj, OIB: 65050537368, Karlovac, A. Vraniczanya 4, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatske autoceste d.o.o., OIB: 57500462912, Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-473/2023- 13 od 4. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-473/2023-13 od 4. rujna 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja na naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Karlovačke županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, Odsjeka za održivi razvoj KLASA: UP/II-363-03/23-02/2, URBROJ: 2133-05-02/06-23-2 od 23. ožujka 2023., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.
2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-363-03/23-02/2, URBROJ: 2133-05-02/06- 23-2 od 23. ožujka 2023. je poništeno rješenje Grada Ogulina, Upravnog odjela za gospodarstvo, komunalni sustav i prostorno uređenje, KLASA: UP/I-363-09/23-02/03, URBROJ: 2133-02-04/1-23-1 od 8. veljače 2023., kojim je ovdje zainteresiranoj osobi, utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa za izgradnju građevine gospodarske namjene-Autocesta Zagreb-Split - u dijelu u kojem je ta građevina izgrađena na ustrojstvenom području Grada Ogulina, i to na k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], zatim k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], ¾ i 3/5 k. o. [katastarska općina] te k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupnog obujma 763.664,42 m3 u iznosu od 3.147.085,68 kuna. Tuženik je ovo rješenje poništio jer se za izgrađenu prometnu infrastrukturu komunalni doprinos ne plaća, što je prvostupanjski sud ocijenio ispravnim.
3. Tužitelj pravovremenom žalbom pobija naznačenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da su sud i tuženik nepravilno primijenili materijalno pravo iz članka 77. stavka 4. točke 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 68/18. do 32/20., dalje: ZKG), prema kojemu se komunalni doprinos ne plaća za građenje prometne infrastrukture i članka 42. stavka 4. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11. do 114/22., dalje: ZOC), prema kojemu se ne plaća komunalni doprinos u slučaju građenja javnih cesta, odnosno da je trebalo primijeniti odredbu članka 86. ZKG-a, koja mjerodavnim izvorom materijalnog prava određuje odluku o komunalnom doprinosu. U nastavku opširno elaborira pravo jedinice lokalne samouprave na vlastite prihode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske i volju zakonodavca u primjeni članka 86. ZKG-a, poziva se i na stav izražen u ovosudnoj presudi Usž-1890/21-2 od 4. lipnja 2021., koju je Sud donio u objektivno sličnom predmetu utvrđivanja komunalnog doprinosa na temelju odluke o komunalnom doprinosu iz članka 86. stavka 2. ZKG, ali za ozakonjenu građevinu i zauzeo pravno shvaćanje da se u smislu članka 86. stavka 2. ZKG komunalni doprinos utvrđuje primjenom odluke o komunalnom doprinosu koja je na snazi na dan pravomoćnosti rješenja o izvedenom stanju (pravomoćnog ozakonjenja). Drži da je neselektivno prihvaćanje u presudi primijenjenog materijalnog prava, umjesto članka 86. stavak 2. ZKG-a, čije neprihvaćanje prvostupanjski sud nije obrazložio, nezakonito i protuustavno te da predstavlja arbitrarno suđenje.
4. Slijedom izloženog, predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu. Potražuje trošak spora.
5. U odgovoru na žalbu, tuženik predlaže odbiti žalbu jer je svoju odluku poput prvostupanjskog suda utemeljio na načelu zakonitosti primjenjujući važeće mjerodavno pravo. Po ocjeni tuženika, odlučno pitanje u ovoj upravnoj stvari predstavlja pitanje vremenske primjene propisa (Zakona), u kojem smislu ističe da se upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti smatra pokrenutim kad službena osoba u javnopravnom tijelu poduzme bilo koju radnju sa svrhom vođenja postupka, kao i činjenica da u vrijeme pokretanja postupka, materijalni propis na snazi (ZKG) nije predviđao obvezu plaćanja komunalnog doprinosa za izgradnju javnih cesta. Također, vezano za prigovore o potrebi primjene odluke o komunalnom doprinosu u pogledu prava na utvrđivanje komunalnog doprinosa smatra da je ta odluka primjenjiva tek u pogledu visine i ostalih uvjeta plaćanja komunalnog doprinosa. Tumačenje kako ga ističe tužitelj, predstavljalo bi povredu načela da propis više snage ima prednost pred propisom niže snage, odnosno Odlukom koja je podzakonski propis (opći akt). Dodaje da je tužitelj propustio da do izmjene ZKG-a postupi u skladu s pravomoćnim aktom za gradnju, kao osnovom utvrđivanja komunalnog doprinosa, koji je plaćanje komunalnog doprinosa za izgradnju javnih cesta uređivao na drukčiji način.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga izjavljene žalbe, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da je svoju presudu valjano obrazložio.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je građevinska dozvola od 26. srpnja 2002. te njezine izmjene i dopune od 4. lipnja 2003.,koja je izdana zainteresiranoj osobi za građenje autoceste, postala pravomoćna prije stupanja na snagu ZOC-a (28. srpnja 2011.), koji predviđa oslobađanje od plaćanje komunalnog doprinosa za izgradnju javne ceste. Iz ove činjenice proizlazi da je tužitelj mogao temeljem tada važećih zakona i svoje Odluke o komunalnom doprinosu utvrditi obvezu plaćanja komunalnog doprinosa. Da je tako postupio, mogao se tužitelj pozivati i na pravno shvaćanje Imovinsko-pravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 27. studenog 2006.,koje je doneseno u primjeni tada važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15).
9. Međutim, prvostupanjsko rješenje o utvrđivanju obveze plaćanja komunalnog doprinosa doneseno je po službenoj dužnosti 8. veljače 2023., u vrijeme kada je na snazi bio važeći ZKG i važeći ZoC pa se tužitelj, i po ocjeni ovog Suda, neosnovano poziva na pravno shvaćanje od 27. studenog 2006. i upravnosudsku praksu o zastari prava utvrđivanja obveze komunalnog doprinosa jer se potonje navedeno odnosilo na upravnopravne odnose na koje se primjenjivao Zakon o komunalnom gospodarstvu iz 1995. godine.
10. Neupitno je pravo jedinica lokalne samouprave da, osiguravajući vlastite prihode, donesu vlastite odluke o komunalnom doprinosu i da u skladu s člankom 86. i 84. ZKG-a utvrde ovu obvezu onima kojima to temeljem zakona mogu učiniti, ali ove odredbe kao i te odluke ne mogu same po sebi biti osnovom za naplatu ove obveze svim investitorima izgrađenih građevina, kada je izričitom odredbom članka 77. stavka 4. točke 3. ZKG-a ta mogućnost isključena. Ovo stoga što je navedena odredba ZKG- a, koja je važila u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 8. veljače 2023., kao prve radnje u postupku vođenom po službenoj dužnosti (podaci iz popisa akata prvostupanjskog tijela), izričito propisala da se komunalni doprinos ne plaća za građenje i ozakonjenje: prometne, vodne, pomorske, komunikacijske i elektroničke komunikacijske infrastrukture, što je ovdje slučaj.
11. Ovdje valja upozoriti i na to da, u konkretnom slučaju, vremenski razmak od pravomoćnosti građevinske dozvole do donošenja rješenja o utvrđenju obveze prelazi Općim poreznim zakonom predviđen rok zastare u kojem je uopće moguće utvrditi obvezu.
12. Slijedom svega navedenog, Sud nalazi da je prvostupanjska presuda temeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava i valjano je obrazložena, radi čega je žalba tužitelja ocijenjena neosnovanom.
13. S obzirom da tužitelj u upravnom sporu nije uspio, pravilno je točkom II. izreke pobijane presude prvostupanjskog suda, na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
14. Također, s obzirom na to da tužitelj nije uspio ni sa žalbom protiv osporavane presude prvostupanjskog suda, to je, temeljem članka 147. stavka 1. ZUS-a, ocijenjen neosnovanim zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.
15. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
Zagrebu, 28. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
