Poslovni broj: Usž-1702/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Evelina Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ABC od ABC i ABC iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 Us l-813/2023-15 od 15. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 Us I-813/2023-15 od 15. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/373, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-07 od 6. ožujka 2023., kojim je, u povodu žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, točkom I. izreke, poništeno djelomično rješenje Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Delnice, KLASA: UP/I-942-05/03-01/05, URBROJ: 2170/1- 03-03/6-21-101 od 28. listopada 2021. i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu oduzete imovine, dok je točkom II. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Djelomičnim rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 28. listopada 2021. utvrđeno je da je tužitelj ovlaštenik prava na naknadu nekretnine opisane kao k. č. br. [katastarska čestica] od 7186 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s upisanim pravom vlasništva [adresa], u 1/1 dijela i tužitelju utvrđena naknada u iznosu od 17.366,10 kn, koju je dužno isplatiti Ministarstvo financija.

3. Prvostupanjski upravni sud ocijenio je rješenje tuženika zakonitim, pozivom na članak 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99. - odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 42/99. - ispravak odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/99. - ispravak, 43/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 131/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 27/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 34/01. - ispravak odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, 65/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/02., 81/02. – ispravak i 98/19., dalje: Zakon o naknadi), radi čega je presudio na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje: ZUS).

4. Tužitelj pravovremeno podnesenom žalbom u cijelosti pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da obrazloženje osporavane presude ne ispunjava minimum propisan člankom 60. stavkom 4. ZUS-a. Drži da prvostupanjski sud nije cijenio najnoviju sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2021., niti se o istoj očitovao, a koja poimence citira sve međunarodne sporazume koje prvostupanjski sud analizira u svojoj presudi. Navodi da, iako prvostupanjski sud nije objavio presudu na dan zakazane objave 15. veljače 2024. te su mu prije donošenja presude dostavljene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojima je potvrđeno pravo tužitelja na povrat (U-III-7287/2021 i U- III-7166/2021 od 6. veljače 2024. godine), prvostupanjski sud je ignorirao dostavljene mu odluke Ustavnog suda, a umjesto toga se pozvao na presude ovog Suda koje su poništene navedenim odlukama Ustavnog suda. U žalbi, u bitnom, nadalje navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da mu je već pravomoćno vraćen dio imovine na području Republike Hrvatske temeljem iste pravne osnove na kojoj se temelji povrat imovine i u ovom postupku. Smatra da mu je ishođenjem te odluke pravni poredak Republike Hrvatske priznao pravo na naknadu sukladno odredbama Zakona o naknadi. Mišljenja je da bi bilo kakvo odstupanje od tako utvrđenog prava predstavljalo grubu negaciju pravne sigurnosti. Upućuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i ovog Suda, koju upravni sud također nije uzeo u obzir. Smatra da su tuženik i prvostupanjski sud mimo odredbi Zakona o međunarodnom privatnom pravu tumačili vrlo složeno pravo međunarodnih ugovora koji ne predstavljaju dio pravnog poretka Republike Hrvatske te ujedno zanemarili potvrdu njemačkog Saveznog ureda za poravnanje tereta od 13. srpnja 2015. godine. Ističe da navedena potvrda ne ukazuje samo na činjenicu da njegovi prednici nisu primili obeštećenje za oduzetu imovinu na području Jugoslavije, već jasno potvrđuje da on i njegovi prednici niti po njemačkom pravu niti na temelju međunarodnih obveza Savezne Republike Njemačke (dalje SR Njemačka) nisu stekli pravo na obeštećenje. Smatra da prvostupanjski sud na štetu tužitelja nije uzeo u obzir odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 7287/2021 i U-III-7166/2021 od 6. veljače 2024., kojima da je potvrđeno pravo tužitelja na povrat oduzete imovine, dok je prvostupanjsku presudu utemeljio na presudama ovog Suda za koje zna da su dostavljenim mu odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poništene, uz obrazloženje kako nije mogao uzeti u obzir odluke Ustavnog suda jer su dostavljene nakon objave presude. Smatra da državno odvjetništvo nije uopće dokazalo da bi imovina upravo tužitelja bila zaplijenjena na osnovi mjera iz čl. 2. i 3. članka 5. Poglavlja 6. Bonske konvencije. Imovina prednika tužitelja zaplijenjena je na osnovi Zakona o konfiskaciji čiji je cilj bio "podruštviti" svu imovinu onih osoba koje su smatrane neprijateljima komunističkog režima, bilo da su one bile Nijemci, Talijani, Mađari, Hrvati ili osobe neke treće nacionalnosti. Prema tome, mjere koje je provela Jugoslavija nisu bile u cilju naknade ratne štete, već u cilju stavljanja cjelokupne imovine neprijatelja komunističkog režima pod vlasništvo države. To uostalom potvrđuje i članak 5. Odluke AVNOJ-a od dana 21. studenog 1944. godine (a na kojoj je temeljena odluka o konfiskaciji podnositeljevog prednika iz 1945. godine) u kojoj se navodi: "Cilj postavljanja sve podržavljene ili sekvestrirane imovine pod udar i nadzor Državne uprave narodnih dobara jeste maksimalno iskorištavanje te imovine za plansku proizvodnju (…)". Kao drugo, Jugoslavija je temeljem Sporazuma o reparacijama iz 1946. godine bila ovlaštena zadržati "neprijateljsku" imovinu, međutim, to pravo nije bilo neograničeno. Prema mišljenju tužitelja, nema uporišta za zaključak da se SR Njemačka obvezala obeštetiti svoje državljane za imovinu koja im je oduzeta u državama potpisnicama Pariškog sporazuma iz 1946. Smatra da je Pariškim sporazumom iz 1946. jasno određeno da će se eventualno njemačka vanjska imovina koja je u nadležnosti države potpisnice sporazuma zaračunati u korist udjela države potpisnice u reparacijama. Pozivajući se na članak 1. stavke B i D Pariškog sporazuma iz 1946., zaključuje da Jugoslavija nije mogla svu njemačku imovinu proglasiti kao udio u reparacijama, jer se trebala izračunati vrijednost te imovine i prelazi li ta vrijednost udio Jugoslavije u reparacijama. Osim toga, zainteresirana osoba nije dokazala da bi imovina tužitelja bila uključena u udio Jugoslavije u reparacijama niti da joj je ona dodijeljena od Međusavezničke agencije. Tim više što je Jugoslaviji SR Njemačka isplatila naknadu u gotovu novcu, a nije zadržala njemačku imovinu na ime reparacije. Nespornom smatra da sa SR Njemačkom nikada nije potpisan međudržavni sporazum u kojem bi bilo riješeno pitanje naknade u smislu članka 10. Zakona o naknadi. Predlaže da Sud poništi presudu prvostupanjskog suda i rješenje tuženika te potvrdi djelomično rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 28. listopada 2021. godine.

5. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu podnijeli odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud pobijanom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, te da je za nju naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

8. Stoga se, a suprotno žalbenim navodima, osporavana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. To iz razloga jer je postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, pravilnom primjenom članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, ispravno zaključio da zahtjev tužitelja nije osnovan, jer je pitanje naknade za oduzetu imovinu riješeno međudržavnim sporazumima.

10. Iz rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela proizlazi da je tužitelj podnositelj zahtjeva za naknadu imovine oduzete njegovom pradjedu, ŽSZB, G i ABC (koji je u trenutku oduzimanja bio državljanin Njemačkog Reicha), odlukama donesenima temeljem članka 1. točke 1. Odluke AVNOJ-a o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile od 21. studenoga 1944. (dalje: Odluka AVNOJ-a od 21. studenoga 1944.) u svezi članka 30. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije („Službeni list DFJ“, broj: 40/45., dalje: Zakon o konfiskaciji), i to Odlukom Kotarske komisije NOO Delnice, broj 2/1945 od 31. srpnja 1945., odlukom Kotarske komisije NOO Fužine, broj 1/45 od 3. kolovoza 1945. i rješenjem Narodnog kotarskog suda Fužine, broj: R 10/45-2 od 11. kolovoza 1945. godine.

11. Tuženik je djelomično rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 28. listopada 2021., kojim je udovoljeno zahtjevu tužitelja, poništio našavši da je pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima riješeno međudržavnim sporazumima, radi čega prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu, a što je potvrdio i prvostupanjski sud svojom presudom.

12. U konkretnom slučaju, za ostvarenje prava na naknadu zainteresirane osobe u ovom sporu treba, kao jedino sporno, odgovoriti na pitanje je li pitanje naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je konfiscirana predniku tužitelja kao pripadniku njemačkog naroda i njemačkom državljaninu, riješeno međudržavnim sporazumom ili nije.

13. S tim u vezi za istaknuti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka (broj Uzz 29/2010 od 2. svibnja 2012., Uzz 8/2010 od 28. studenog 2013. Uzz 28/2010 od 28. studenog 2013., Uzz 13/2010 od 11. veljače 2015., U-zpz 7/2019 od 3. veljače 2021.) odlučivao o predmetima naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je konfiscirana pripadnicima njemačkog naroda i njemačkim državljanima te je u odluci, broj U-zpz-29/2022 od 1. travnja 2025., izrazio shvaćanje da pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumom jer Bonski sporazum iz 1956. godine nema odredbe o obeštećenju za imovinu oduzetu njemačkim državljanima.

13.1. Iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na navedeni način uspostavio pravni standard koji sud koji su upravni sudovi dužni uvažavati kada u skladu sa Zakonom o naknadi odlučuju u predmetima povrata odnosno naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima, ovaj Sud je detaljnom analizom međudržavnih sporazuma koji se odnose na imovinu njemačkih državljana nakon kapitulacije fašističke Njemačke utvrdio da je pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu riješeno sporazumom između SR Njemačke i saveznika te internim njemačkim zakonodavstvom.

14. Naime, Drugi svjetski rat okončan je bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke 8. svibnja 1945. te su četiri države (Sjedinjene Američke Države, Savez Socijalističkih Republika Rusije, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo) u ime savezničkih sila, preuzele vlast u Njemačkoj, što jasno proizlazi iz preambule Deklaracije o porazu Njemačke i preuzimanju vrhovne vlasti u odnosu na Njemačku od strane Sjedinjenih Američkih Država, Saveza Socijalističkih Republika Rusije, Privremene vlade Francuske Republike i Ujedinjenog kraljevstva od 5. lipnja 1945. godine. Vrhovni vojni zapovjednici četiri savezničke snage upravljali su odgovarajućim zonama samostalno i preko Savezničkog nadzornog vijeća, i između ostalog dogovarali o pitanjima reparacije.

15. Tako je Potsdamskim sporazumom od 1. kolovoza 1945., dogovoreno preuzimanje zajedničke odgovornosti četiriju sila nad okupiranom Njemačkom kao i da će mirovni sporazum biti potpisan s Njemačkom nakon uspostave jedinstvene njemačke vlade. Zahtjevi za reparaciju SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih zemalja koji imaju pravo na naknadu, prema dogovoru, moraju se podmiriti iz zapadnih zona i odgovarajuće njemačke imovine.

16. Nakon održane konferencije o reparacijama u Parizu dana 14. siječnja 1946. sklopljen je Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine) između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije. Člankom 6.A. navedenog sporazuma ugovoreno je da će svaka vlada potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povrat imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama (u neto iznosu bez akumuliranih poreza, založnih prava, troškova administracije, ostalih in rem pristojbi na određene konkretne stavke i na zakonita ugovorna potraživanja prema bivšim njemačkim vlasnicima takve imovine. U to vrijeme, nakon drugog svjetskog rata, kada je donesen Pariški sporazum iz 1946. godine Njemačka je imala specifičan međunarodnopravni položaj te je Pariški sporazum potpisan od strane savezničkih snaga koji su preuzeli vlast nad područjem Njemačke. Zbog toga Pariški sporazum kojeg su zaključile savezničke i udružene sile određuje pravnu sudbinu njemačke imovine i daje ovlaštenje državama na čijem području se nalazi ta imovina da njemačku imovinu uračunaju u korist svog reparacijskog fonda.

17. SR Njemačka nije bila potpisnica ovog sporazuma, jer u vrijeme njegova sklapanja nije imala suverenitet, ali je potpisnica Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokola o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Bonska konvencija iz 1955. godine). Prema tome, Savezna Republika Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republika Francuska potpisale su Bonsku konvenciju iz 1955. godine koja, prema članku 1. stavku 1. Šestog poglavlja, uzima u obzir i ranije sporazume vezane uz reparaciju. Tako se, u članku 3. stavku 1. Šestog poglavlja Konvencije izričito navodi: "Savezna Republika neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera, koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima.".

18. U stavku 3. istog članka i poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u stavku (1) i (2) ovog članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada, ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada, nisu dopušteni.".

19. Člankom 5. istog poglavlja navedene Konvencije izričito je navedeno: "Savezna Republika osigurat će naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. ovog poglavlja.".

20. Nadalje, Konvencija o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije zajedno s Konvencijom od odnosima Triju sila i Federalne Republike Njemačke, Konvencijom o pravima i obvezama stranih snaga i njihovih prednika u Saveznoj Republici Njemačkoj i Financijskom konvencijom, sklopljena je u Bonnu 26. svibnja 1952. između Savezne Republike Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Francuske. Konačni cilj navedenih ugovora i Konvencija bio je okončanje okupacijskog režima te prijenos potpune nadležnosti nad unutarnjim i vanjskim poslovima SR Njemačke.

21. Konvencijom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije (poglavlje VI.) regulirano je i pitanje reparacije koje se treba riješiti mirovnim ugovorom koji će biti sklopljen između Njemačke i prijašnjih neprijateljskih država ili posebnim ranijim sporazumom vezanim za tu materiju. Ugovoreno je da će do konačnog rješenja tog pitanja vrijediti odredbe Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije.

22. Odredbom članka 3. poglavlja VI. Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije određeno je da SR Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Tri sile potpisale ili će potpisati s ostalim savezničkim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Člankom 5. Njemačka je preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI.

23. Tek su sklapanjem Ugovora o zaključnom reguliranju s obzirom na Njemačku od 12. rujna 1990., koji je stupio na snagu 15. ožujka 1991., prava i odgovornosti četiri sile prestale te je definitivno okončan prijelazni status Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.

24. Dovodeći u vezu specifičnu situaciju Njemačke u Drugom svjetskom ratu, kao i odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. godine u vezi sa Bonskim sporazumom iz 1956., Njemačka je člankom 5. Poglavlja VI preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI, internim propisima, a što je i Saveznim zakonom o naknadi reparacijskih šteta od 12. veljače 1969. i regulirala. Kako se SR Njemačka obvezala osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima njemačke imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili ratnog stanja, što je i činila na osnovi svojeg Zakona o naknadi za ratne i poslijeratne gubitke (LAG) (Savezni sl. l. SR Njemačke, br. 34/52) od 14. kolovoza 1952., to, po ocjeni ovog Suda, Republika Hrvatska, bez obzira na to što nije potpisala zasebni ugovor sa SR Njemačkom o tom pitanju, kao sljednica bivše Jugoslavije (SFRJ) na koju se odnose prethodno navedeni međudržavni sporazumi, nije obvezna naknaditi imovinu njemačkih državljana koja je im oduzeta konfiskacijom po završetku drugog svjetskog rata, jer su za tu imovinu sklopljeni međunarodni ugovori u smislu članka 10. Zakona o naknadi.

25. Prema tome, obzirom na to da pravo tužitelja ovisi o tome primjenjuje li se Zakon o naknadi na njemačke državljane ili ne, a Sud je stava da se taj Zakon ne primjenjuje, jer je to pitanje riješeno međudržavnim sporazumima, žalbeni navodi tužitelja ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Stoga Sud ocjenjuje prvostupanjsku presudu zakonitom i dostatno argumentiranom razlozima koje u cijelosti prihvaća, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku te na pravilnom tumačenju materijalnopravnih odredbi relevantnih za donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari.

26. U odnosu na navod tužitelja kako nije primio obeštećenje od strane Savezne Republike Njemačke, Sud ističe da naknada štete od strane SR Njemačke, nastale gubitkom imovine u Republici Hrvatskoj zbog ratnog stanja, nije od utjecaja na rješenje ove upravne stvari, jer je to pitanje ispunjenja obveze koju je Savezna Republika Njemačka preuzela međunarodnim sporazumima, na način kako je to naprijed opisano i ne može sama po sebi dovesti do priznanja prava tužitelju prema odredbama Zakona o naknadi.

27. Zaključno, valja reći da Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci, broj: U-III- 7287/21 i U-III-7166/2021, obje od 6. veljače 2024., upozorava na raniju drugačiju praksu ovog Suda iz nekih ranijih odluka, kao i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz nekih odluka toga suda. Međutim, iz obrazloženja odluka Ustavnog suda vidljivo je da taj sud ne dovodi u pitanje mogućnost ovog Suda da odstupi od ranije prakse ukoliko daje valjanu argumentaciju iz koje proizlazi zašto je odstupio od ranije prakse.

28. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava i odredbi ZUS-a, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

29. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24.), odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić