Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2786/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-812/2021-19 od 3. travnja 2025., u sjednici održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-812/2021-19 od 3. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I, III i V izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod stavkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka te nepošten čl. 2 Ugovora o kreditu, broj 7103026725, sklopljenog dana 15. ožujka 2006. te potvrđenog kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-264/2006 dana 17. ožujka 2006., u dijelu koji glasi: "…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Hrvatske šume d.o.o. sklopljenog dana 25.05.2005". Pod stavkom II. Izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka te nepošten čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci i Tarifi naknada za usluge kreditora." Pod stavkom III izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime preplaćene kamate iznos od 1.313,17 EUR-a zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na pojedine iznose pobliže određene u izreci, pod stavkom IV izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 97,57 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 21. ožujka 2006. pa do isplate, te iznos od 127,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 27. lipnja 2013. pa do isplate te je pod stavkom V izreke naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.789,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude pod stavkom I, III i V izreke žali se tuženik iz svih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP-a) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 7103026725, sklopljenog dana 17.03.2006. između tužitelja (korisnika kredita) i tuženika (kreditora), u dijelu koji glasi: "…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima društva Hrvatske šume d.o.o." i zahtjev za isplatu 1.313,17 eur na ime preplaćene kamate sa zakonskom zateznom kamatom od preplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje odredbe ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žalitelj određeno ukazuje u žalbi. Naime, pobijana presuda u tom dijelu sadrže valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, a u tom dijelu u presudi su navedeni jasni razlozi o razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju.

6. Također, nije utvrđena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s člankom 8. ZPP, na koje se poziva tuženik. Na te žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojim ne i zašto.

7. Isto tako, donoseći pobijanu presudu sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP jer je obrazloženje presude sačinjeno upravo u skladu s tom odredbom, a nisu počinjene niti bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

8. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora s kojim se drugostupanjski sud ne može složiti.

9. U postupku je utvrđeno, a što ni između stranaka nije sporno:

- da su stranke dana 17. ožujka 2006., sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora),

- da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana,

- da je rok otplate kredita 15 godina (čl. 3. ugovora),

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,50 % godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene banke (čl. 2 ugovora),

10. Sporno je, je li tužitelj potrošač, ako jest jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate nepoštene (ništetne), tužiteljevo pravo po osnovi restitucijskog zahtjeva, tijek zateznih kamata i prigovor zastare.

11. Neosnovano tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača. Naime, tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu nedvojbeno potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP), što proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, prema kojem je ugovor sklopljen kao namjenski kredit za kupnju stana, što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu, koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlenik Hrvatskih šuma d.o.o. kojima je tužena banka odobravala stambene kredite, a što izričito i jasno proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu (točka 2.), dakle, s ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinačnih privatnih potrošačkih potreba, a ne u svrhu koja bi bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor i može se raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi u smislu odredaba ZZP/03) te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. - dalje: ZZP/07/).

12. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnoj stopi tuženika te isto obrazlaže na način da istu smatra neodređenom i nerazumljivom te obzirom da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo – ništetnom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

13. Svoja uvjerenja u odnosu na zaključak o ništetnosti spornog dijela čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

14. Prije svega je za istaknuti da, imajući u vidu da tužitelj u konkretnom slučaju pravnu zaštitu traži u odnosu na ugovor o kreditu u eurima, prvostupanjski je sud odluku u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, pravilno donio primjenom odredbi Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. - dalje: ZOO-a) i odredbi Zakona o zaštiti potrošača koje reguliraju pretpostavke nepoštene i ništetne odredbe potrošačkog ugovora.

15. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (čl. 81. ZZP-a/03, čl. 96. ZZP-a/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03, čl. 99. ZZP-a/07), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP-a/03, čl. 100. ZZP-a/07), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP-a/03, čl. 101. ZZP-a/07) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP-a/03, čl. 102. ZZP-a/07).

16. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice na temelju saslušanja tužitelja te priložene dokumentacije, kao i naprijed navedeni pravni okvir, odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa, da bi uopće mogao istaknuti prigovor, pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa, čemu tuženica žalbenim prigovorima neosnovano prigovara.

17. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a (koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu). Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

18. Predmetnu je odredbu u Ugovoru o kreditu formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope, niti metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnom načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

19. Dakle, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 143/13), postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi, neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

20. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u spornom ugovoru o kreditu u eurima, bila nedovoljno određena i precizna, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije bio lako razumljiv u smislu čl. 99. ZZP/07, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da ga, primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a, treba tumačiti u korist tužitelja, da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bio dužan precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu protivna odredbi čl. 272. ZOO-a te ja kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju.

21. U prilog neodrživosti žalbenih navoda treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj Odluci banaka, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (čl. 326. st. 2. ZOO-a. To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP-a (čl. 96. ZZP-a/07) i čl. 4. ZOO-a, i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. - 19.).

22. Stoga, s obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice, i to da su pobijane odredbe Ugovora o kreditu dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da su kao takve nepoštene.

23. S navedenim u vezi, valja ukazati kako je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, pobijanom presudom proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženika utemeljio u bitnom na činjenicama da tužitelju, kao potrošaču, tuženik nije dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja spornog Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da tužitelja nije upoznao s rizicima koji za njega proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu, niti ga je informirala o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci tuženika, kao trgovca), da je riječ o Ugovoru u kojem je obveza tužitelja ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika koji je u vrijeme sklapanja ugovora trebao voditi računa i o interesima tužitelja i odrediti neku referentnu vrijednost, koju nije odredio, s time da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tuženica bila ovlaštena jednostrano promijeniti obvezu tužitelja koji je u odnosu na nju bio u ovisnom položaju Dakle, okolnosti konkretnog slučaja, osnova su za zaključak da odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive stope redovne kamate jednostranom Odlukom tuženika jest nepoštena, odnosno ništetna u smislu navedenih pravila za zaštitu potrošača i da je materijalno pravo po prvostupanjskom sudu vezan za odluku pod stavkom I. izreke pravilno primijenjeno.

24. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora (smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena).

25. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

26. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

27. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao u utuženom razdoblju po jednostrano mijenjanoj stopi redovne kamate od strane tuženika iznosi 1.313,17 eura.

28. Budući da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu, a niti do zaključenja glavne rasprave isticao prigovor radi prijeboja, vezano za iznos takozvane negativna razlika između početne stope redovne kamate (4,90% godišnje) i one koja je se primjenjivala od 1. veljače 2017. do 1. srpnja 2017. (4,72%), već samo općenito osporavao visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na mijenjanu stopu redovne kamate, to prvostupanjski sud nije niti mogao (nije bio ovlašten, niti dužan) umanjivati potraživanje tužitelja sa takozvanom eventualnom negativnom razlikom od 1. veljače do 1. srpnja 2017. Osim toga, tuženik nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka vezano za izračun razlike u anuitetima kredita za isto razdoblje, tako da žalbenim navodima u tom dijelu iznose nove činjenice, što prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a nije moguće.

29. Na žalbene navode valja odgovoriti da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-898/2024 od 16. studenog 2024. u pogledu postavljenog pravnog pitanja upućuje da je revizijski sud u odluci poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanju ostvarivanju svog (eventualnog) prava da joj se na ikoji način umanje iznosi po osnovu tzv. negativne tečajne razlike - tužena istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev, a samo upućivanje tužene u svojim podnescima o potrebi uzimanja u obzir negativnih tečajnih razlika ne može se smatrati konkretnim i određenim dispozicijama u smislu prethodno navedenih prigovora, a da taj sud u ovoj odluci reafirmira prethodno izraženo pravno shvaćanje i - uzimajući u obzir da tužena tijekom postupka nije istaknula materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev - pravilnim ocjenjuje pristup nižestupanjskih sudova u kojem oni nisu uzeli u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjili potraživani iznos, s kojim pravnim stavom je suglasan i ovaj sud.

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 1.313,17 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja pojedinih preplaćenih iznosa do isplate (čl. 1115. ZOO-a, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

31. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan i to od dana stjecanja.

32. Neosnovano tuženik ustraje na prigovoru zastare. Naime i ovaj drugostupanjski je sud suglasan sa ocjenom neosnovanosti prigovora zastare po prvostupanjskom sudu i danim razlozima u obrazloženju prvostupanjske presude, koji su istovjetni shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022., i onom iskazanom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1238/2022-2 od 11. siječnja 2024. i drugima).

33. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

34. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za novčano potraživanja tužitelja, koje isti veže uz činjenicu da se na Ugovor o kreditu u eurima ne odnose učinci odluka iz kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se odnose na nepoštenost odredbi o jednostranom mijenjanju stope redovne kamate, da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka i pozivanje na odluke drugih sudova za koje pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenja pravila o zastari u slučaju restitucijskog potraživanja potrošača, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici.

35. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

36. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

37. Zaključno, ispitivanjem ispravljene prvostupanjske presude nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti zbog čega je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu pod stavkom I, III i V izreke presuditi kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP- a).

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić