REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4482/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Silvano Radobuljac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-406/2025-2 od 13. svibnja 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1252/2024-10 od 29. studenoga 2024., u sjednici održanoj 28. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-406/2025-2 od 13. svibnja 2025. kojom je u stavku I izreke potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1252/2024-10 od 29. studenoga 2024. u pobijanom dijelu točke I. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.737,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 737,69 eura sa zateznim kamatom, dok je u stavku II. izreke preinačena ista navedena presuda na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 2.737,00 eura od 5. veljače 2013. pa do 17. veljače 2013. kao neosnovan te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 4.062,20 eura sa zakonskom kamatom kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 690,08 eura sa zateznom kamatom.

2. Tužitelj podnosi prijedlog na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz tvrdnju da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pošteno i pravično suđenje, zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine

- Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), na ljudsko i čovječno postupanje iz čl. 3. Konvencije i čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava, na pravo vlasništva i čl. 48. Ustava i čl. 1. Protokola 1. Konvencije te pravo na djelotvoran pravni lijek (sredstvo) iz čl. 13. u vezi sa čl. 3. Konvencije. Predlaže prihvatiti prijedlog za dopuštenje revizije i dopustiti reviziju.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Tužitelj je, kako je naprijed navedeno naveo da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pošteno i pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije. Međutim, nižestupanjske odluke su obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovog suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima pa slijedom navedenog tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

4.1. U odnosu na te tvrdnje tužitelja navodi se da u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkcije revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana za donošenje s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuju predlagatelji, a koje se tiču prava na pošteno suđenje i koje se u biti i svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

4.2. S tim u vezi valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

4.3. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o prigovorima i navodima tuženice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim nižestupanjskim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode kako tužitelja tako i tuženika. Te presude su dovoljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pošteno i pravično suđenje. Naime, činjenica da tužitelj nije u cijelosti uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Isto tako, to što nižestupanjski sudovi zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

5. Što se tiče navoda predlagatelja koji se odnose na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenu čl. 48. Ustava i čl. 1. Protokola 1. Konvencije odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčeno, ovaj sud smatra da su odluke nižestupanjskih sudova donesene u cilju zaštite interesa tužitelja pa u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi navedeni cilj nametnuo prekomjeran teret tužitelju.

5.1. U odnosu na navode koji se odnose na povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo valja reći da se na ovu povredu zajamčenu čl. 13. Konvencije može pozivati samo onaj koji učini vjerojatnim da mu je povrijeđeno neko drugo pravo zajamčeno Konvencijom. Kako u reviziji tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine i pravo na pošteno i pravično suđenje, njegov prigovor o navodnoj povredi prava na djelotvorno pravno sredstvo očito neosnovana pa je nije učinio vjerojatnim.

5.2. Naime što se tiče navedene povrede prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da je tužitelj imao na raspolaganju tužbu, i žalbu kojima se i koristio. Činjenica što nije u cijelosti uspio u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima.

5.3. U odnosu na navode sadržane u prijedlogu za dopuštenje revizije koje se tiču prava uhićenika i osuđenika na čovječno postupanje i poštivanja njegovog dostojanstva. Upravo je stoga tužitelju i dosuđena odgovarajuća novčana naknada. To što tužitelj nije zadovoljan visinom dosuđene naknade ukazuje da sadržaj prijedloga osporava pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanjem, a zbog kojih razloga se prijedlog za dopuštenje revizije ne može podnijeti.

5.4. U odnosu na pitanje i povredu prava na pristup sudu koja se odnose na odluku o troškovima parničnog postupka valja reći da odlukom o troškovima parničnog postupka tužitelju nije povrijeđeno pravo na pristup sudu s obzirom da mu je trošak parničnog postupka dosuđen sukladno čl. 154. st. 2. ZPP. Odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetima Klaus protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske nisu primjenjive u konkretnom slučaju zbog različite činjenične i pravne situacije, a osim toga, drugostupanjski sud je obrazložio odluku o parničnom trošku (pravnu osnovu i visinu parničnog troška te predmet spora). Naime ELJSP ističe da načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranci i njegovom umješaču, teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelotvornog pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. Navedeno pravilo prema kojem "gubitnik plaća" samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Međutim, nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka, prema navedenom pravilu iz čl. 154. st. 1., može u okolnostima pojedinog predmeta zbog nerazmjernog ograničenja prava stranke dovesti do povrede prava na pristup sudu ili/i prava na mirno uživanje vlasništva. S obzirom da je u ovom postupku drugostupanjska odluka donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 2. ZPP navodi u prijedlogu za dopuštenje revizije o povredi prava na pristup sudu i odluke o troškovima parničnog postupka nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude.

6. Kako dakle, tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno neko od temeljnih ljudskih prava na koje se pozvao u prijedlogu za dopuštenje revizije (pravo na pošteno i pravično suđenje, pravo na djelotvorno pravno sredstvo, pravo na mirno uživanje imovine i pravo na čovječno i dostojanstveno postupanje) to je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu trebalo odbaciti kao nedopušten.

7. Slijedom izloženog u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije po toj osnovi.

8. U opisanim okolnostima, dakle, kada tužitelj nije dokazao da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo vlasništva odnosno mirno uživanje imovine i pravo na djelotvorno pravno sredstvo njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 28. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil